| < | veljača, 2023 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | |||||
|
Rodili su se u malom selu slavonskom istog mjeseca, iste godine. Mišo je bio dva tjedna stariji od Ilona. Nisu imali ni brata ni sestru oboje jedini u roditelja. Odrastali su u kuća do kuće, susjedi. Nitko se ne sjeća koliko su puta kruh, mast i papriku jeli kod njega ili kod nje. Bilo je samo važno što prije dobiti šnitu kruha pa izjuriti opet van na igranje. Rasli nekako malo čudno, to je on kasnije govorio, ona je stalno bila nešto viša od njega. Još u djetinjstvu mu to nije bilo drago jer je želio biti njen princ. Još prije prvog razreda svima je govorio da je ona njegova cura i da će on nju ženiti kada odraste. Onda je došla škola, prvi razred. Ilona je sjedila sa Irenom i sve se više družila s djevojčicama. Mišo je to samo promatrao i čekao svaku priliku kada ona ostane sama da joj se približi. To njihovo odrastanje je brzo prolazilo i u srednju su školu krenuli, ali svatko u drugi grad. Sve su se manje viđali, sve rjeđe razgovarali. Završila je i matura. Ilona je odabrala studij nastaviti u istom gradu, a onda je jednog dana počeo rat. Nije ga vidjela kada se vratila roditeljima pomoći. Njegovih roditelja nije bilo u selu. Ilona nije puno razmišljala ni o njemu ni o njegovima jer prešutno se znalo gdje su. Molila je roditelje da odu dok još vlak vozi jer neki su iz njihove ulice odlazili. Svakog je dana sve više bilo zaključanih kuća, spuštenih roleta. Roditelji su imali imanje. Krave i svinje, peradi puno dvorište. Kako to ostaviti, govorio je otac, tko će ih hraniti – pa ne mogu pustiti da sve pocrka od gladi. Slušala je vijesti o svemu što se dešava tamo u Krajini. Nadala se, da njihovo malo selo neće nitko dirati jer svi su živjeli kao pravi susjedi, komšije. Bojala se. Bojala se više za oca jer je bio ljut i nije skrivao muku. Znao je cijeli dan govoriti o tome kako nikome nikada nije želio nikakvo zlo pa kako mu nije jasno zašto, zašto se ponovo treba krv prolijevati. Pokušavala ga je ušutkati jer nije bilo vrijeme biti glasan. To jutro, kada je mislila da je njezin život stao, otac je odlučio otići u rat. Njegovo objašnjenje zaglušio je silan udarac na drugom kraju sela. Jedan pa drugi pa treći. Strčali su se svi skupa u podrum. Mama je tiho ječala. Ilona ju je pokušavala tješiti iako bi trebalo biti obrnuto. No ona je bila očevo dijete, hrabra i čvrsta. U noći su u selo ušli tenkovi i ljudi u uniformama. Uplašeni sakriveni u podrumu dočekali su jutro. Vojnici su ušli u kuću. Slušali su kako razbacuju stvari, a onda i u podrum. Istjerali su ih van i prevrtali stvari po podrumu. Tražili su oružje. Kakvo oružje govorio je njen otac pa mi smo seljaci. Jedan ga je vojnik udario u leđa tako snažno da je pao na zemlju. Ilona je skočila pomoći mu da se digne i vidjela kako škrguta zubima. Čvrsto ga je držala s jedne strane, a mama s druge kako ne bi nasrnuo na vojnika. Ulicom je dolazilo nekoliko vojnika glasno se smijući. Kada su došli bliže prepoznala je Mišu. Prva je misao bila, on će sve srediti, susjedi su. I je, maknuo je vojnike. Ilona ga je, gotovo naivno, pitala hoće li da skuha kavu. Prihvatio je pa su svi ušli u kuću. Dok su čekali da voda zakipi njezin je otac pokušao od Miše saznati zašto su u selu jer niti ima vojske, niti ima išta od bogatstva i naravno kako to da je on u vojsci. Govorio im je da je na redovnom odsluženju vojnog roka i da mora jer bi ga kao dezertera osudili. Ilona je to s tugom slušala, ali joj nije bilo jasno zašto nije pokušao kao i puno drugih pobjeći makar i van iz zemlje. Ubijanje, ratovi, nije u njezinom životu bilo niti kao misao, a kamoli stvarnost. Popili su kavu i Mišo je otišao. Otac je njen istog časa počeo pakirati nekoliko stvari u čvrstoj odluci da odlazi u rat. Mama je opet ječala moleći ga da ne čini glupost jer kako će njih dvije same. Ilona je šutjela. Znala je, što otac odluči tako će i napraviti. U neko noćno doba otišao je tiho preko bašče. Otišao je i više ništa o njemu nisu znali. Mišo je jednog dana ponovo navratio pitajući ih gdje je otac. Pokušala je izmisliti da nešto radi u polju. Čudno se nasmiješio i rekao joj da želi vidjeti podrum. Pošla je s njim jer nije imala izbor. To što joj se u podrumu dogodilo nikada nikome nije ispričala. Kada se vratila u kuhinju sva plava mami je samo rekla da se spotaknula na stepenici. Bila je sigurna, mama zna da laže, ali nije ništa rekla jer Mišo je stajao iza nje. Dolazio je i idućih dana ponovo u podrum. Ilona je polako gubila osjećaj za vrijeme, za hranu i mama je konačno odlučila da moraju otići. Kao i otac, o kojem ništa nisu čule od kada je otišao, u noći su se uputile preko polja. Ona se više ne sjeća kako su uspjele, ali jesu nakon tri su dana stigle u grad gdje je trebala studirati. Pronašli su ih iscrpljene i prljave od zemlje, gladne i izmorene neki dobri ljudi, kako je mama rekla, na rubu grada. U tom su gradu našle smještaj. Nakon tri mjeseca Iloni je pao mrak na oči. Shvatila je da joj već dugo izostala mjesečnica i da liječnik je potvrdio da je trudna. Provela je duge sate razgovarajući s mamom što učiniti. Odgojena u vjerničkom duhu nije mogla prihvatiti pobačaj, pogotovo što bi uskoro trebala osjetiti prve pokrete djeteta. A opet nije to dijete ono koje bi željela. Razmišljala je kako bi je cijeli život podsjećalo na Mišu i podrum. Ipak odlučila je roditi i dati dijete posvojiti. Kada je rodila, to malo klupko crne kose prekrasnih tamnih očiju, znala je da ga neće moći nikome dati. Sva njezina tuga je u jednoj sekundi nestala. Kada ju je gledao kao da se nebo otvara prepuno sjaja i topline. Nikome nisu spominjale ni ona niti njezina mama tko je otac djeteta. Rat je prolazio sporo, a Ivan je kao i svaka beba veselo gugutao, progovorio, prohodao. Onda je i završio taj opaki rat kako je mama govorila. O ocu nisu ništa znale i dalje, no konačno su se mogle vratiti u svoje selo. Kuća je bila dosta oštećena, opljačkana, ali bila je opet njihova. Onda su saznale da su oca ubili te noći kada je otišao. Pronašli su ga radnici čisteći odvodni kanal. Mama je od boli i tuge teško oboljela i pet mjeseci kasnije umrla. Mišini su se roditelji vratili i stalno pokušavali saznati čiji je Ivan. Opet je bila u strahu da će se Mišo pojaviti i da će mu sve biti jasno, a nije mogla zamisliti da Ivan ima ikakvu vezu s njim. Odlučila je otići, otići daleko u svijet gdje je nitko ne pozna. Prodala je kuću i zemlju i otputovala u Australiju. Nastavili su njih dvoje miran i zadovoljan život u gradiću malo većem od njenog sela. Ivan je završio srednju školu i spremao se u veliki grad na studij. Prijavio se na dva fakulteta i sav sretan odlučio se za medicinu. Sam je kao i mnogi drugi obavio sve što je trebalo vezano za fakultet, ali je želio da mama vidi gdje će biti, kako je grad lijep i velik i da obave neku kupovinu koja mu je trebala. Hodali su sjenovitom stranom ulice tog ljetnog dana. Razgledavali trgovine, ponešto kupili. Ivan je bio skroman momak. Znao je da mama nema primanja za razbacivanje. Radila je na pošti u njihovom gradiću. No svejedno mu je puno više priuštila nego je on očekivao. A onda ga je ugledala u staklu jedne trgovine. Imala je osjećaj da se ruši, da tone u mrak. Krajnjim naporom se održala na nogama. Čvrsto se uhvatila za Ivana i prošaptala da treba sjesti. Pomogao joj je do restorana na drugoj strani ulice. Pogled nije skidala s vrata bojeći se da će i on ući ako ju je vidio. S olakšanjem je odahnula kada je Mišo prošao pored restorana držeći djevojčicu za ruku. Prva joj je misao bila, bježati, ponovo bježati daleko, što dalje. Ivanu ništa nije bilo jasno kada se mama odlučila preseliti na Novi Zeland. Izmišljala je razno razne razloge, ali pravi nikada Ivanu nije rekla. I Ivan je došao na Novi Zeland kao mladi liječnik, ponos mamin i pomoć u starosti. (Svaka sličnost s može biti pravim događajem je slučajna) |
|
Prošle su godine, a ta noć koja joj je promijenila život postala je smisao svega što je kroz život pokušavala. Ponekad je uspjela i bila presretna, a ponekad je zakasnila i tužno se prisjećala njega, mladića iz njene noći u vlastitoj priči. Nisu se više vidjeli, niti sreli u gradu. Odlučila je, završiti će ovu večer. Obrisala je sve datoteke na laptopu, sve kontakte u mobitelu. Prošlih je dana spalila sve adrese, cijeli adresar. Nije željela ostaviti niti jedan trag svog postojanja. Namještaj iz stana je poklonila siromašnim obiteljima, odjeću isto tako. Sve svoje stvari, slike, umjetnine, zlato, sve je prodala i novac dala u humanitarnu svrhu za djecu oboljelu od karcinoma. U ruci drži mobitel kojemu je isključila vuk tako da je nitko ne ometa dok se priprema za zadnji čin. Obula je kaput, mamin šešir stavila na glavu, zaključala vrata i ključ stavila ispod otirača. Nekome će dobro doći, vjerovala je. Laganim korakom krenula je prema tramvajskoj stanici. Tramvaj broj četiri vozi na odredište koje je izabrala. Dosta dugo je čekala jer u tim večernjim satima malo rjeđe voze. Bio je poluprazan. Odabrala je zadnje mjesto u tramvaju. Smireno je grad gledala kroz prozor u kojem je vidjela i svoj odraz. Začudila se kako to zapravo nije ona već strankinja u njenom tijelu. Promatrala je ulice, zgrade, semafore pogledom kao da se oprašta, kao da im želi ostaviti ljubav koju je imala za svoj rodni grad. Tek nekoliko je putnika izašlo na zadnjoj stanici. Nitko nije obratio pažnju na ženu sa starinskim šeširom. U gradu se moglo svašta vidjeti i nikoga ništa nije čudilo u tom novom svijetu bez kriterija. Nekoliko je praznih autobusa bilo parkirano na tom mjestu gdje se i linija tramvaja broj četiri završavala. Autobusi su vozili u predgrađe grada i u ovaj kasni sat jedan po jedan odlazili. Tramvaj je otišao odmah čim su putnici izašli. Sada je ostala sama i krenula je prema tom starom savskom mostu. Jedini zvuk je bio tamo niže prema ulici gdje je još nekoliko kafića točilo zadnju čašu vina ili zadnje pivo prije zatvaranja. Hodala je polako prema mostu ne osvrćući se na galamu iz tih kafića. Most je bio osvjetljen iako tek sa nekoliko lampi, kao da su žarulje u nekima pregorjele, a nikoga nije bilo briga da ih je trebalo zamijeniti. Negdje oko sredine mosta se zaustavila i osvrnula iza sebe kako bi provjerila ne dolazi li tko. Nije nikoga bilo. Konačno je odlučila i sjela na rub mosta zavukavši se ispod ograde. Ispod nje je bila crna voda. Tu i tamo se nazirao bljesak svjetla lampe koja je osvjetljavala most. Gledala je te titraje svjetla kao da joj nešto žele poručiti ili je to njezin um igrao ludu igru. Nije znala, a i nije ju bila briga koliko dugo tako sjedi jer do jutra ima još dovoljno tame. U jednom je trenutku vidjela čovjeka kako sjeda do nje. Mlad gotovo kao i ona. Guste tamne kose sa ponekom kovrčom što mu je padala na čelo. Nije ništa rekao, tiho je sjeo i zagledao se u rijeku. Tišina, a i muškarac, mladi muškarac tu kraj nje na rubu mosta iznad Save, iracionalna situacija. Konačno ga je pogledala. Procijenila je njegove godine, dobro njegovane ruke koje je mirno držao na koljenima, finu, gotovo skupu odjeću i zaključila kako je sigurno iz bogate obitelji. Sjedili su tako nekoliko minuta u tišini kada je on prvi progovorio. Ja sam Andrija, rekao je tihim mekim glasom. Najprije je pomislila kako mu ne treba ništa reći ionako je nitko neće tražiti. Ipak odgojena kao pristojna osoba samo je tiho prošaptala, Ivana. A onda je krenuo razgovor. - Hoćemo zajedno, pitao je bez da ju je gledao? - Ne, odrezala je. Kako bi zajedno, pa ovo je samo njen trenutak. Ne želi da ju itko spominje, a najmanje uz nekog muškarca. - Tko će prvi, opet je pitao? - Što te briga, odrezala je ponovo. - Ako može ja bih, nastavio je. - Izabrao si krivo vrijeme, odgovorila mu je prilično ljuta. Od kuda se samo stvorio i kvari joj cijeli plan. Na tako nešto ni u ludilu ne bi pomislila. - Zašto misliš pogrešno? Ispravio je. - To ju je još više razljutilo. Kakva arogancija ispravljati njen govor, uostalom zašto bi mu trebala išta više reći. Odmahnula je glavom kao da istresa te ljute misli. - Nešto sam loše rekao, on nastavlja. - Ne znam zašto si tu i zašto mi ne daš mir pa te molim da se makneš. - Hoću, kaže i pomakne se desetak centimetra. - Pa ti si ili lud ili glup, stvarno mu uzrujanim glasom govori. - Ne znam, možda oboje, ali ne mogu si pomoći – odgovorio je tiho. - Dobro možeš li mi reći što tražiš baš ovu večer tu na mostu, pitala je malo smirenije. - Kada bih ti rekao, potrajalo bi duže vrijem, odgovori joj gledajući je. - Počni, ja imam još dovoljno vremena do svitanja, pomireno je prihvatila. Tako je njegova priča krenula u neka davna vremena prije rođenja prapraroditelja njegovih roditelja. Radnja je postajala vrlo zanimljiva i ona ga je slušala punom pažnjom. Događaji koji su se smjenjivali u toj obitelj, a i šire bili su pravi, pravcati roman u nekoliko nastavaka. Nije ga ometala pitanjima jer je on tako tečno o svemu pričao pa je u nekom trenutku imala osjećaj da je sudionik u filmu obiteljskih promjena. Kada bi on zastao, zamišljen, pitala bi - što je bilo dalje, pa bi on polako nastavio. I tek pred kraj njegove priče shvatila je da se noć mijenja u plavo jutro. Po njezinom izrazu lica shvatio je paniku koja ju je počela obuzimati. Smireno je pogledao prema tramvajskoj stanici i upitao poluglasno da li je možda za prvu jutarnju kavu. A što joj drugo preostaje. Oboje su ustali i krenuli prvim tramvajem u grad. Tek tada u toplom kafiću polako joj je ispričao kako često noću odlazi na most i pokuša spasiti nekoga kao što je noćas nju. Po prvi put je osjetila kako ima smisla u tome što on radi. Svoju je osobnu priču kao roman više puta pričala sjedeći na mostu uz nepoznate ljude da bi završili na prvoj jutarnjoj kavi u istom kafiću gdje je započeo njen ostatak života. |
|
Ja mogu prihvatiti da je mišljenje i stav o nečemu drugoj osobi za nju točan, ali ne mogu prihvatiti da ta druga osoba inzistira da se moje mišljenje i stav poistovjete s njegovim. O tome razmišljam već godinama i jednostavno takvo inzistiranje doživljavam nasiljem. Naravno da ima ljudi koji će se složiti s ovim mojim razmišljanjem, ali će uporno pokušavati raznim tvrdnjama i dokazivanjima uvjeravati me kako je njihova riječ točna, njihov stav ispravan. O. K. njima za njih je, ali ne može biti meni nametnut, ako je moj drukčiji. Mogu ja usporediti svoje i tuđe mišljenje, može biti da ću utvrditi da sam čak i u krivu, ali to ne znači da ću samom spoznajom promijeniti svoje stavove općenito jer ako je jednom taj drugi u pravu ne znači da je i u svemu drugome. O tome razmišljam i mislim da su sve komfrontacije u sasvim jednostavnom načelu: TVOJE PRAVO PRESTAJE TAMO GDJE POČINJE MOJE. Naravno i obrnuto. Kada bismo se držali toga da li bi svijet bio bolji, mirniji, sigurniji ili je to samo utopija? I zašto mnogi žele da drugi budu baš kako oni misle da trebaju biti? Nekome će moja razmišljanja biti čudna ili jednostavno ljudska ili nepotrebna, bez veze, ali eto meni već neko vrijeme ne daju mira. |
|
Nekada u mojem djetinjstvu selo nije imalo mrtvačnicu, već je na groblju bila kapela. Danas kapele više nema, ali je izgrađena mrtvačnica prije kakvih četrdeset godina. Ljudi su se rađali i umirali u svojim kućama. Uopće se ne mogu sjetiti da bi itko u ono vrijeme umro u bolnici. Nekako je bio red da se obitelj i familija skupi u kući umirućega. Danas neka istraživanja govore da ljudi puno lakše umiru kada ih na taj put isprati obitelj nego da su sami sakriveni iza nekog paravan u bolnici. Nemam pojma, ali gdje me zadesi znat ću, bar mislim da hoću. No u ona stara vremena familija bi obično odlazila u večernji sat verostovati tj. kako se znalo reći čuvati mrtvaca. Sjećam se kada me je mama povela na verostovanje i nije mi bilo jasno zašto treba mrtvaca čuvati. On, mrtvac sigurno neće nikuda otići, ali svega ima. Muškarci bi kartali i zalijevali izgubljene ili dobivene partije šnapsa. U neko noćno vrijeme znali su već biti jako dobre volje i gromoglasno pjevati. Mlađe žene su stalno bile na nogama, te kuhaj, te peci jer je bilo normalno da se prizalogaji kao da je svadba. Naše bake bi uglavnom sjedile u sobi gdje je u krevetu bio mrtvac i prebirale krunicu. Neka bi sirota od starosti i umora i zadremala pa i zahrkala tako da je bilo zanimljivih scena. Ono što je meni ostalo najupečatljivije je događaj koji se obavezno na svakom verestovanju ponovo prepričavao. Toga dana kada je trebao biti pogreb jednog iz sela sve je krenulo naopako. Povorka je jedva stigla do groblja kada se nebo i zemlja sastavili. Pljuštalo je, munje su udarale u čemprese na groblju. Narod se razbježao na sve strane, a pop i kočijaš sa slugom koji je pomagao jedva su zadržali konje da ne odjure. Zavezali su konje za prvi željezni spomenik na groblju. Da ne voze mrtvaca nazad u selo odnijeli su ga u kapelu i ostavili slugu da čuva kapelu kako ne bi nitko ušao i štogod ukrao. Čovjek je bio u strahu pa je najviše vremena provodio vani dok je još bio dan. Malo je hodao oko kapele jer je kiša tako pljuštala da se nije moglo dalje od ispod strjehe. U neko predvečernje vrijeme iz sela se vraćao kući poznati seoski pijanac. Njega nije bilo strah ići preko groblja do svoje kuće jer bi tako skratio put. Bauljajući vidio je svijetlo u kapeli pa je odlučio vidjeti zašto svijetlo gori. No u kapeli je bio samo mrtvac jer je sluga izašao zbog nužde. Taj seoski pijanac odluči kako će tu u kapeli, kada je već otvorena, malo odmoriti te se ispružio ispred malog oltara. Sluga se vratio u kapelu mrmljajući u pola glasa kako bi se hrabrio jer groblje, mrtvac i noć nikako nije dobra kombinacija. Izvadio je pljosku iz džepa govoreći kako je dobro da ju je ponio, kadli, a nije mogao vidjeti pijanca začuje: „ Daj i meni malo“. Nitko nije saznao kako je uspio izjuriti, pa preko groblja jureći u drugo selo gdje se srušio u groznici i čudnim napadima. Ali kada je iduće jutro pijanac vidio da je mrtvac u kapeli pomislio je da je on govorio i nikada više ni kap alkohola nije okusio. Dosta dugo nakon pogreba ispričao je kako je bilo te noći, a tada su ljudi krenuli tražiti slugu kočijaša, no nisu ga našli jer je čovjek nastavio lutati dalje kroz druga sela. Ponekad bi netko spomenuo da su ga vidjeli, ali nije bilo pravih dokaza. Taj se događaj prepričavao na svakom verestovanju kada se mrtvaca čuvalo u kući u kojoj je umro. |
|
KADA JE TATA PRODAO ZORKU Te je godine tata prodao kobilu, prodao je kobilu Zorku i kola zajedno s njom. Šatru je odnio na tavan. Nisu, tata i mama nisu puno razgovarali. Kao da se tuga uselila u našu staru kuću i dvorište. I Campi je najviše bio u svojoj kućici kao da ga mačke koje se ispred njegove kućice prošeću uopće ne zanimaju. Sve je nekako bilo čudno meni tada djetetu od kakvih devet godina. A onda je jednog dana stavio na glavu svoj šešir onako lagano nakrivljeno, zapalio Ibar bez filtera, rekao mami da će pisati i otišao na stanicu. Mama je još neko vrijeme plakala, a kada sam i ja počela i sestra koja je pet godina mlađa obrisala je suze i samo rekla da je tata otišao s pobrom u Sloveniju. Pobro je bio tatin bliski prijatelj koji je tatu odveo u tu Sloveniju i nije mi bio ni najmanje drag. Djed, tatin tata bio je majstor šnajder. Imao je veliku radnju, kalfe i šegrte. Tata je bio šegrt kod oca jer treba jednog dana preuzeti radnju, ali djed je umro prerano. Nije imao niti pedeset. Tata je tada morao preuzeti posao. Položio je majstorski ispit i sve bi bilo dobro da komunistička Juga nije isisavala ( to sam tek puno kasnije shvatila) i zadnji dinar iz radnje. Što su moji roditelji više radili porez im je bivao sve veći. Mama je isto kao i tata bila vrsna šnajderica. U to vrijeme selo nije imalo struju, no naša je kuća imala kroz dan kada je mlin, naš prvi susjed, radio. To je puno značilo u zimsko vrijeme. Kada se mljelo od jutra do deset na večer, a onda bi, kada struje nema, tata zapalio lampe na karabit i petrolej pa bi još dugo u noć šivali oboje. Imali su kola, jednu kobilu i šatru s kojom je tata odlazio na vašare i prodavao uglavnom odjeću za muškarce. Često je davao ljudima na veresiju. Svima je bilo jako, baš jako teško. Neki bi mu znali platiti brašnom, krumpirom. Sve je to dobro došlo u kući do tog dana kada kao da je život za moje roditelje stao. Danas znam da se porez državi plaćao svakoga kvartala. Jednog od tih kvartala nije uspio skupiti dosta dinara kako bi platio, nije imao gdje posuditi, a u isto vrijeme njemu je puno ljudi bilo dužno. No ni oni nisu imali i nije ih tata krivio za zlo koje je došlo. Iz općine su došli drugovi plijenili sve što je u radnji bilo. Plijenili i više nego je dug bio jer sami su procjenjivali vrijednost robe, mašina, materijala. Na vrata su stavili pečat i obitelj je ostala bez svega. A onda je tata prodao Zorku…. (bio je tajo moj pravi bećar, umro i on mlad, a volio je pjesmu, tamburu i bećarce) 21.02.2023. |
|
Bilo je to ovako! Moj bi deda upregao konje, zapravo dvije kobile, krasne, dvije pametne kobile. Upregao bi ih u kola, a one su rzale, vjerujem od zadovoljstva što će slobodno po svojoj volji ići. Djed moj, nikada nije bič koristio iako je uvijek bio zataknut u stranicu od kola. On bi onda u kola sve složio; kosu koju je u rano jutro otkivao- to znam jer je odjekivalo to ujednačeno kuckanje čekića po rubu kose položene na željezni nakovanj zabijen u panj. Tada bi, dok je otkivao kosu, sjedio na malom šamrlu mrmljajući. Što je mrmljao nisam nikada saznala jer i kada bih pitala samo bi odmahnuo glavom – kao ništa posebno. Uz kosu obavezno bi stavio vile i grablje, drvene grablje s kojima se lakše skupljala pokošena djetelina, mlada trava ili sijeno. Onda bi položio dasku za sjedenje na prednju stranu kola pa ju prekrio gunjem. Gunj je bila deka koju je baka tkala od starih krpa. I nije se koristila ta njena vještina samo za gunjeve već i za tepihe, tako smo mi zvali tkanice, koje su se prostirale na podove u sobama. U kola bi stavio zobnice. Njih je bakica sašila od čvrste vreće. One vreće u kojoj se iz mlina vozilo brašno, a kada je bila prestara za brašno. U zobnice, kao što joj ime kaže, djed bi stavio nešto zobi. Ja bih već sjedila na dasci i čekala da krenemo. Polako kroz selo uz križ pa na Orbar. Obično bi s kolima došao do ispod staroga hrasta. Onda bi rasprezao kobile i zavezao samo ular na rub kola. Zobnice bi objesio između dva držača za svaku kobilu, tako da one mogu uvući glavu i sladiti se sa zobi. Tako bi one bile mirne dok je djed obavljao to zbog čega smo trebali doći na Orbar, Djed je uvijek kosio nogometno igralište kako bi svake nedjelje bilo spremno za utakmicu. Nikada on nije igrao nogomet, nikada ga nisam vidjela da bi loptu šutnuo, nikada, ali svake je nedjelje iza ručka na igralište u tačkama vozio mreže, zastavice i vapno. Vapnom bi popravio sve crte koje su bile važne, a kada je bio gotov nije on gledao nogomet, a ne, uvijek bi se vratio i otišao kumu Đuri na kartanje. Sve te slike se kao film polako odmataju u mom sjećanju na djeda koji je bio drukčiji od drugih djedova u mojim ranim godinama. volim, baš onako, jako volim |
|
EH TE ŠUME U našoj je šumi čudno stanje Jedne to smeta, druge ni najmanje. Uglavnom zna se poradi koga On, Vujo glavni, misli da je zamijenio Boga. Pa šumom hoda k'o da je jedini gazda Sluša se samo mene, govori vazda. Iako raji ništa nije jasno Klimaju glavom i plješću glasno. Ne možeš Vuji stati na put On je opak kada je ljut. Stražari njegvi uvijek ga prate Podanici šute nikako da shvate. Sova mudri savjet svima dijeli Stolac je jedan, a svi bi sjeli. Ne možete vi nepismene zvijeri Samo mogu privrženi njegovoj vjeri. Gizdava Lija šumom juri želja joj vrela Za ministarski posao treba joj štela. Tko li je u tome znani drug Kada dobije stolac dobit će i dug. Ona to zna, tako se to uglavnom radi Kažu joj, iz džepa druga nikada ne vadi. Ima raje puna šuma sitnog su zuba Za njih vladajući misle, tupi su k'o truba. Njima baš sve uzeti se može Dok bogati šume stalno se glože. Sve dok Vujo u nju povjerenje ima Lija se može u brk smijati svima. Jež i Zec komentiraju u pola glasa Da sačuvaš život ne pravi se dasa. Kada Vujo svoje guste obrve diže Pogled na šape niže, sve niže. Sova kaže, ne sudjeluj u društvenoj mreži Mreža sve nezgodne radnje trajno bilježi. Tako je to svima Svraka javlja Krađe su kod ljudi gotovo kao slavlja. Lija zna, sada može za sebe i svoje Jež Zecu šapuće, ali ne za nas dvoje. Ona je, opet će Svraka, cijenjeni drug Rješava status i poslovni dug. Iz bare svoje dojuri Vepar ljut Netko je pregradio stoljetni put. Pa Vuju pita zašto puta nema A on ozbiljno to je ne tema. Pa osmjeh Vujo na lice stavi Draže mu ići tamo gdje se slavi. Središnjica vlasti su njegov dan i sati Za nju i šumu spreman je dati. |
|
SMS Po šumi našoj glasine kruže O porukama tajnim, „može li druže“? Ma nemaš brige odgovor kaže Ako je naš još mi je draže. Od srca ti hvala dužnik sam to znaš Za uslugu svaku, uvijek, spremno sam vaš. Od posla ovog bit će džepovi puni Za ovu pomoć nagrade su milijuni. Samo da se ništa ne talasa Svi trebamo uz smiješak, ali bez glasa. Klimaš glavom kada Orao kaže I on kao i mi stalno laže. Istinu skriva kao zmija noge Po rejtingu se vidi da je prevario mnoge. Stoka, sitnoga zuba, svemu se čudi Kako pa to rade samo ljudi. O njima Svraka povazdan kriješti Samo su ljudi za prijevaru vješti. Kod njih svatko tko je u vlasti Omasti brk u masti i slasti. Poruke kruže, raja u čudu sluša Običan puk svega se gnuša. Promijeniti hitno stanje govori Sova Izbore, izbore - šumi treba vlast nova. Sve to Svraka piše u dnevno stanje Ništa sigurna nije u izbore još manje. Čim se netko domogne vlasti Iste sekunde počinje krasti. Zapisati mora sigurna je Svraka Izbori i vlast njoj su uglavnom tlaka. I u šumi i kod ljudi mnogi se nudi O poštenju svakom tek povijest sudi. Hoće li ikada biti bolje Razmišlja Jež hodajuć' bez volje. Život je kratak al' i puno nudi Sova misli, za sve ovo ipak krivi su Ljudi! a kada liječim tugu |
|
SLIKE SJEĆANJA Sretnih je dana uvijek više Na zidovima našega sjećanja. Kao da oni skrivaju one slike Što tugom nas prate. Neki nam dani vrate tužna sjećanja I pomislih, jučer je to bilo A nije. Brojimo i dodajemo dan po dan Godinu za godinom. Sjećanja ne blijede Samo kao zapis ili najljepša slika Ostaju na zidovima sjećanja. U ove dane između mnogih sretnih, Misli zaustavljam na jednoj slici. Toj jednoj bolno tužnoj Zahvalna, za svu ljepotu U kratkom vremenu Darovanoj. (14.02.2018.-14.02.2023.) za one koji mogu odvojiti vrijeme i pogledati |