Prošle su godine, a ta noć koja joj je promijenila život postala je smisao svega što je kroz život pokušavala. Ponekad je uspjela i bila presretna, a ponekad je zakasnila i tužno se prisjećala njega, mladića iz njene noći u vlastitoj priči. Nisu se više vidjeli, niti sreli u gradu.
Odlučila je, završiti će ovu večer. Obrisala je sve datoteke na laptopu, sve kontakte u mobitelu. Prošlih je dana spalila sve adrese, cijeli adresar. Nije željela ostaviti niti jedan trag svog postojanja. Namještaj iz stana je poklonila siromašnim obiteljima, odjeću isto tako. Sve svoje stvari, slike, umjetnine, zlato, sve je prodala i novac dala u humanitarnu svrhu za djecu oboljelu od karcinoma. U ruci drži mobitel kojemu je isključila vuk tako da je nitko ne ometa dok se priprema za zadnji čin. Obula je kaput, mamin šešir stavila na glavu, zaključala vrata i ključ stavila ispod otirača. Nekome će dobro doći, vjerovala je. Laganim korakom krenula je prema tramvajskoj stanici. Tramvaj broj četiri vozi na odredište koje je izabrala. Dosta dugo je čekala jer u tim večernjim satima malo rjeđe voze. Bio je poluprazan. Odabrala je zadnje mjesto u tramvaju. Smireno je grad gledala kroz prozor u kojem je vidjela i svoj odraz. Začudila se kako to zapravo nije ona već strankinja u njenom tijelu. Promatrala je ulice, zgrade, semafore pogledom kao da se oprašta, kao da im želi ostaviti ljubav koju je imala za svoj rodni grad. Tek nekoliko je putnika izašlo na zadnjoj stanici. Nitko nije obratio pažnju na ženu sa starinskim šeširom. U gradu se moglo svašta vidjeti i nikoga ništa nije čudilo u tom novom svijetu bez kriterija. Nekoliko je praznih autobusa bilo parkirano na tom mjestu gdje se i linija tramvaja broj četiri završavala. Autobusi su vozili u predgrađe grada i u ovaj kasni sat jedan po jedan odlazili. Tramvaj je otišao odmah čim su putnici izašli. Sada je ostala sama i krenula je prema tom starom savskom mostu. Jedini zvuk je bio tamo niže prema ulici gdje je još nekoliko kafića točilo zadnju čašu vina ili zadnje pivo prije zatvaranja. Hodala je polako prema mostu ne osvrćući se na galamu iz tih kafića. Most je bio osvjetljen iako tek sa nekoliko lampi, kao da su žarulje u nekima pregorjele, a nikoga nije bilo briga da ih je trebalo zamijeniti. Negdje oko sredine mosta se zaustavila i osvrnula iza sebe kako bi provjerila ne dolazi li tko. Nije nikoga bilo. Konačno je odlučila i sjela na rub mosta zavukavši se ispod ograde. Ispod nje je bila crna voda. Tu i tamo se nazirao bljesak svjetla lampe koja je osvjetljavala most. Gledala je te titraje svjetla kao da joj nešto žele poručiti ili je to njezin um igrao ludu igru. Nije znala, a i nije ju bila briga koliko dugo tako sjedi jer do jutra ima još dovoljno tame. U jednom je trenutku vidjela čovjeka kako sjeda do nje. Mlad gotovo kao i ona. Guste tamne kose sa ponekom kovrčom što mu je padala na čelo. Nije ništa rekao, tiho je sjeo i zagledao se u rijeku. Tišina, a i muškarac, mladi muškarac tu kraj nje na rubu mosta iznad Save, iracionalna situacija. Konačno ga je pogledala. Procijenila je njegove godine, dobro njegovane ruke koje je mirno držao na koljenima, finu, gotovo skupu odjeću i zaključila kako je sigurno iz bogate obitelji. Sjedili su tako nekoliko minuta u tišini kada je on prvi progovorio. Ja sam Andrija, rekao je tihim mekim glasom. Najprije je pomislila kako mu ne treba ništa reći ionako je nitko neće tražiti. Ipak odgojena kao pristojna osoba samo je tiho prošaptala, Ivana. A onda je krenuo razgovor.
- Hoćemo zajedno, pitao je bez da ju je gledao?
- Ne, odrezala je. Kako bi zajedno, pa ovo je samo njen trenutak. Ne želi da ju itko spominje, a najmanje uz nekog muškarca.
- Tko će prvi, opet je pitao?
- Što te briga, odrezala je ponovo.
- Ako može ja bih, nastavio je.
- Izabrao si krivo vrijeme, odgovorila mu je prilično ljuta. Od kuda se samo stvorio i kvari joj cijeli plan. Na tako nešto ni u ludilu ne bi pomislila.
- Zašto misliš pogrešno? Ispravio je.
- To ju je još više razljutilo. Kakva arogancija ispravljati njen govor, uostalom zašto bi mu trebala išta više reći. Odmahnula je glavom kao da istresa te ljute misli.
- Nešto sam loše rekao, on nastavlja.
- Ne znam zašto si tu i zašto mi ne daš mir pa te molim da se makneš.
- Hoću, kaže i pomakne se desetak centimetra.
- Pa ti si ili lud ili glup, stvarno mu uzrujanim glasom govori.
- Ne znam, možda oboje, ali ne mogu si pomoći – odgovorio je tiho.
- Dobro možeš li mi reći što tražiš baš ovu večer tu na mostu, pitala je malo smirenije.
- Kada bih ti rekao, potrajalo bi duže vrijem, odgovori joj gledajući je.
- Počni, ja imam još dovoljno vremena do svitanja, pomireno je prihvatila.
Tako je njegova priča krenula u neka davna vremena prije rođenja prapraroditelja njegovih roditelja. Radnja je postajala vrlo zanimljiva i ona ga je slušala punom pažnjom. Događaji koji su se smjenjivali u toj obitelj, a i šire bili su pravi, pravcati roman u nekoliko nastavaka. Nije ga ometala pitanjima jer je on tako tečno o svemu pričao pa je u nekom trenutku imala osjećaj da je sudionik u filmu obiteljskih promjena. Kada bi on zastao, zamišljen, pitala bi - što je bilo dalje, pa bi on polako nastavio. I tek pred kraj njegove priče shvatila je da se noć mijenja u plavo jutro. Po njezinom izrazu lica shvatio je paniku koja ju je počela obuzimati. Smireno je pogledao prema tramvajskoj stanici i upitao poluglasno da li je možda za prvu jutarnju kavu. A što joj drugo preostaje. Oboje su ustali i krenuli prvim tramvajem u grad. Tek tada u toplom kafiću polako joj je ispričao kako često noću odlazi na most i pokuša spasiti nekoga kao što je noćas nju. Po prvi put je osjetila kako ima smisla u tome što on radi. Svoju je osobnu priču kao roman više puta pričala sjedeći na mostu uz nepoznate ljude da bi završili na prvoj jutarnjoj kavi u istom kafiću gdje je započeo njen ostatak života.
Post je objavljen 25.02.2023. u 11:20 sati.