Ja mogu prihvatiti da je mišljenje i stav o nečemu drugoj osobi za nju točan, ali ne mogu prihvatiti da ta druga osoba inzistira da se moje mišljenje i stav poistovjete s njegovim.
O tome razmišljam već godinama i jednostavno takvo inzistiranje doživljavam nasiljem. Naravno da ima ljudi koji će se složiti s ovim mojim razmišljanjem, ali će uporno pokušavati raznim tvrdnjama i dokazivanjima uvjeravati me kako je njihova riječ točna, njihov stav ispravan. O. K. njima za njih je, ali ne može biti meni nametnut, ako je moj drukčiji. Mogu ja usporediti svoje i tuđe mišljenje, može biti da ću utvrditi da sam čak i u krivu, ali to ne znači da ću samom spoznajom promijeniti svoje stavove općenito jer ako je jednom taj drugi u pravu ne znači da je i u svemu drugome. O tome razmišljam i mislim da su sve komfrontacije u sasvim jednostavnom načelu: TVOJE PRAVO PRESTAJE TAMO GDJE POČINJE MOJE. Naravno i obrnuto. Kada bismo se držali toga da li bi svijet bio bolji, mirniji, sigurniji ili je to samo utopija? I zašto mnogi žele da drugi budu baš kako oni misle da trebaju biti? Nekome će moja razmišljanja biti čudna ili jednostavno ljudska ili nepotrebna, bez veze, ali eto meni već neko vrijeme ne daju mira.
Post je objavljen 23.02.2023. u 18:53 sati.