Trg
Vikend, sunčan i ugodan dan, proljeće širom otvara vrata. Treba li još koji razlog za izaći u grad. Treba, treba govorim Podstanaru i onda vidjeh Festival svjetla. I odlučih idemo se prošetati. Idemo uživati u čaroliji jer kažu treba živjeti Sada ne u nekoj budućnosti ili ne daj Bože prošlosti. I kako je podstanar šutljiv, ne daje mi baš nikakav signal očito je zadovoljan izborom. Ima doduše nekih dana kada se uznemiri iz meni nepoznatih razloga pa me pecne kao statički elektricitet od automobila. Znate kako stavite ključ u bravu, primite kvaku i pecne vas kroz cijelo tijelo. E tako se obračuna sa mnom kada je nezadovoljan. Ovaj put mir, tišina. Mobitel napunjen sto posto pa put pod noge. Festival Svjetla. Ljudi moji koje su to divote, jednostavno nisam mogla odoljeti ne napraviti stotine fotografija. Istina i moj se Podstanar voli naslikavati, ali aparat koji će njega slikati nije baš jednostavno i brzo dobiti, osim ako nemate žnoru bilo koje vrste ili dignete kredit pa ubacite u prihod nekome od sposobnih poduzetnika koji su nekada ranije bili državni zaposlenici. Tješim ja njega da će sigurno za godinu i koji mjesec dobiti svoj trenutak slikanja. Kako već rekoh šutljiv je pa ne znam kako mu je.
Tako smo se nas dvoje lijepo prošetali gradom nakon stvarno dugo vremena. Do kazališta našeg prekrasnog HNK nisam bila najmanje godinu dana. Ima predstava, imam ja i interes za njih, ali za jednu ulaznicu treba se odreći voća i povrća za tjedan dana. Meso je, ono iz kategorije „samo za sirotinju“, dostupno, ali ne možeš ga imati svaki dan na stolu jer želudac ga više ne uspije preraditi kao nekad.
Muzej Mimara, cijeli glazbeno likovni program. Užitak tako dobar da sam skoro zaboravila na Podstanara. Kraj programa pa kakofonija stotine i stotine ljudi koji pokušavaju što prije otići na novu lokaciju. To je trebalo vidjeti. Jedna rijeka ljudi odlazi, druga dolazi. Razmjena mišljenja o viđenom, djeca koju roditelji čvrsto drže za ruke jer nikad se ne zna ima li predatora u tom mnoštvu. E da, u tom nekom trenutku, a valjda zbog kumulirane buke osjetih samo blagi, ne znam kako da to nazovem drukčije nego strujni dodir. To me vratilo u realnost pa sam odlučila još svratiti do kule Lotrščak i na Zrinjevac jer mi je tamo blizu tramvaj za doma.
Posvuda jednaka gužva. Narod konačno dočekao malo skinuti maske.
Na Zrinjevcu još jedan program sa ribama koje u zraku plešu uz glazbu i mijenjaju boju.
Eto tako je stvarno vikend bio prekrasan. Imam sjajne fotografije, a kada će Podstanar imati svoje snimanje javit ćemo.
|
