Kiša polako sipi, hladno je. Čekam tramvaj, iako inače te dvije stanice propješačim, sada po kiši i hladnoći jako mi je teško disati. Zato čekam. Nakon nekih deset minuta konačno je stigao, no čekanje je izgledalo puno duže. To je taj osjećaj kada minuta traje kao sat. Ulazim iza dva mlađa muškarca koji su žurno zauzeli svaki po jedno sjedalo. Između njih je ostalo jedno slobodno. Ovi naši tzv. novi tramvaji imaju sjedala postrance po dužini tramvaja tako da ljudi sjede sučelice jedni prema drugima. Vidjela sam to slobodno mjesto između tih mladića koji su odmah počeli pregledavati svoje mobitele. Mislim da nisu registrirali da sam sjela.
I sada ja krenem vrtjeti razne opcije kako i jednog i drugog zamoliti da malo skupe svoje noge. Zašto? Vi muškarci znate, a i žene znaju kako tko sjedi. E ta dva mladića su raširili svoje međunožje maksimalno koliko su im hlače dozvolile. Između njihovih koljena ostalo je jedva toliko da sam jednino mogla sjediti čvrsto stisnutog koljena uz koljeno.
Nisam ništa rekla, ali stvarno mi je došlo da i ja raširim svoje noge pa da ih malo zguram s obje strane, ali bilo bi mi stvarno neugodno. I ne samo neugodno zato što sam žena već što imam godine koje imam, ali zašto muškarci tako sjede i nije ih ni najmanje briga kako je ženskom svijetu. Još je veći problem u autobusu gdje svoje noge nemate kamo maknuti dok je muškarac u sjedalu do vas raširen i na pola vašeg sjedala.
Vratila sam se doma i još i dalje razmišljam o tom sjedenju. Mislim da ću u buduće ipak tražiti ona sjedali koja su pojedinačna, Ima ih nekoliko u tramvaju ili čekati stari tramvaj koji ima drukčiji raspored.
Post je objavljen 01.03.2023. u 18:23 sati.