Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
Bilo je to ovako! Moj bi deda upregao konje, zapravo dvije kobile, krasne, dvije pametne kobile. Upregao bi ih u kola, a one su rzale, vjerujem od zadovoljstva što će slobodno po svojoj volji ići. Djed moj, nikada nije bič koristio iako je uvijek bio zataknut u stranicu od kola. On bi onda u kola sve složio; kosu koju je u rano jutro otkivao- to znam jer je odjekivalo to ujednačeno kuckanje čekića po rubu kose položene na željezni nakovanj zabijen u panj. Tada bi, dok je otkivao kosu, sjedio na malom šamrlu mrmljajući. Što je mrmljao nisam nikada saznala jer i kada bih pitala samo bi odmahnuo glavom – kao ništa posebno. Uz kosu obavezno bi stavio vile i grablje, drvene grablje s kojima se lakše skupljala pokošena djetelina, mlada trava ili sijeno. Onda bi položio dasku za sjedenje na prednju stranu kola pa ju prekrio gunjem. Gunj je bila deka koju je baka tkala od starih krpa. I nije se koristila ta njena vještina samo za gunjeve već i za tepihe, tako smo mi zvali tkanice, koje su se prostirale na podove u sobama. U kola bi stavio zobnice. Njih je bakica sašila od čvrste vreće. One vreće u kojoj se iz mlina vozilo brašno, a kada je bila prestara za brašno. U zobnice, kao što joj ime kaže, djed bi stavio nešto zobi. Ja bih već sjedila na dasci i čekala da krenemo. Polako kroz selo uz križ pa na Orbar. Obično bi s kolima došao do ispod staroga hrasta. Onda bi rasprezao kobile i zavezao samo ular na rub kola. Zobnice bi objesio između dva držača za svaku kobilu, tako da one mogu uvući glavu i sladiti se sa zobi. Tako bi one bile mirne dok je djed obavljao to zbog čega smo trebali doći na Orbar, Djed je uvijek kosio nogometno igralište kako bi svake nedjelje bilo spremno za utakmicu. Nikada on nije igrao nogomet, nikada ga nisam vidjela da bi loptu šutnuo, nikada, ali svake je nedjelje iza ručka na igralište u tačkama vozio mreže, zastavice i vapno. Vapnom bi popravio sve crte koje su bile važne, a kada je bio gotov nije on gledao nogomet, a ne, uvijek bi se vratio i otišao kumu Đuri na kartanje. Sve te slike se kao film polako odmataju u mom sjećanju na djeda koji je bio drukčiji od drugih djedova u mojim ranim godinama.
