Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
Te je godine tata prodao kobilu, prodao je kobilu Zorku i kola zajedno s njom. Šatru je odnio na tavan. Nisu, tata i mama nisu puno razgovarali. Kao da se tuga uselila u našu staru kuću i dvorište. I Campi je najviše bio u svojoj kućici kao da ga mačke koje se ispred njegove kućice prošeću uopće ne zanimaju. Sve je nekako bilo čudno meni tada djetetu od kakvih devet godina. A onda je jednog dana stavio na glavu svoj šešir onako lagano nakrivljeno, zapalio Ibar bez filtera, rekao mami da će pisati i otišao na stanicu. Mama je još neko vrijeme plakala, a kada sam i ja počela i sestra koja je pet godina mlađa obrisala je suze i samo rekla da je tata otišao s pobrom u Sloveniju. Pobro je bio tatin bliski prijatelj koji je tatu odveo u tu Sloveniju i nije mi bio ni najmanje drag.
Djed, tatin tata bio je majstor šnajder. Imao je veliku radnju, kalfe i šegrte. Tata je bio šegrt kod oca jer treba jednog dana preuzeti radnju, ali djed je umro prerano. Nije imao niti pedeset. Tata je tada morao preuzeti posao. Položio je majstorski ispit i sve bi bilo dobro da komunistička Juga nije isisavala ( to sam tek puno kasnije shvatila) i zadnji dinar iz radnje. Što su moji roditelji više radili porez im je bivao sve veći. Mama je isto kao i tata bila vrsna šnajderica. U to vrijeme selo nije imalo struju, no naša je kuća imala kroz dan kada je mlin, naš prvi susjed, radio. To je puno značilo u zimsko vrijeme. Kada se mljelo od jutra do deset na večer, a onda bi, kada struje nema, tata zapalio lampe na karabit i petrolej pa bi još dugo u noć šivali oboje.
Imali su kola, jednu kobilu i šatru s kojom je tata odlazio na vašare i prodavao uglavnom odjeću za muškarce. Često je davao ljudima na veresiju. Svima je bilo jako, baš jako teško. Neki bi mu znali platiti brašnom, krumpirom. Sve je to dobro došlo u kući do tog dana kada kao da je život za moje roditelje stao.
Danas znam da se porez državi plaćao svakoga kvartala. Jednog od tih kvartala nije uspio skupiti dosta dinara kako bi platio, nije imao gdje posuditi, a u isto vrijeme njemu je puno ljudi bilo dužno. No ni oni nisu imali i nije ih tata krivio za zlo koje je došlo. Iz općine su došli drugovi plijenili sve što je u radnji bilo. Plijenili i više nego je dug bio jer sami su procjenjivali vrijednost robe, mašina, materijala. Na vrata su stavili pečat i obitelj je ostala bez svega.
A onda je tata prodao Zorku….
(bio je tajo moj pravi bećar, umro i on mlad, a volio je pjesmu, tamburu i bećarce)
