Rodili su se u malom selu slavonskom istog mjeseca, iste godine. Mišo je bio dva tjedna stariji od Ilona. Nisu imali ni brata ni sestru oboje jedini u roditelja. Odrastali su u kuća do kuće, susjedi. Nitko se ne sjeća koliko su puta kruh, mast i papriku jeli kod njega ili kod nje. Bilo je samo važno što prije dobiti šnitu kruha pa izjuriti opet van na igranje. Rasli nekako malo čudno, to je on kasnije govorio, ona je stalno bila nešto viša od njega. Još u djetinjstvu mu to nije bilo drago jer je želio biti njen princ. Još prije prvog razreda svima je govorio da je ona njegova cura i da će on nju ženiti kada odraste. Onda je došla škola, prvi razred. Ilona je sjedila sa Irenom i sve se više družila s djevojčicama. Mišo je to samo promatrao i čekao svaku priliku kada ona ostane sama da joj se približi. To njihovo odrastanje je brzo prolazilo i u srednju su školu krenuli, ali svatko u drugi grad. Sve su se manje viđali, sve rjeđe razgovarali. Završila je i matura. Ilona je odabrala studij nastaviti u istom gradu, a onda je jednog dana počeo rat. Nije ga vidjela kada se vratila roditeljima pomoći. Njegovih roditelja nije bilo u selu. Ilona nije puno razmišljala ni o njemu ni o njegovima jer prešutno se znalo gdje su. Molila je roditelje da odu dok još vlak vozi jer neki su iz njihove ulice odlazili. Svakog je dana sve više bilo zaključanih kuća, spuštenih roleta. Roditelji su imali imanje. Krave i svinje, peradi puno dvorište. Kako to ostaviti, govorio je otac, tko će ih hraniti – pa ne mogu pustiti da sve pocrka od gladi. Slušala je vijesti o svemu što se dešava tamo u Krajini. Nadala se, da njihovo malo selo neće nitko dirati jer svi su živjeli kao pravi susjedi, komšije. Bojala se. Bojala se više za oca jer je bio ljut i nije skrivao muku. Znao je cijeli dan govoriti o tome kako nikome nikada nije želio nikakvo zlo pa kako mu nije jasno zašto, zašto se ponovo treba krv prolijevati. Pokušavala ga je ušutkati jer nije bilo vrijeme biti glasan. To jutro, kada je mislila da je njezin život stao, otac je odlučio otići u rat. Njegovo objašnjenje zaglušio je silan udarac na drugom kraju sela. Jedan pa drugi pa treći. Strčali su se svi skupa u podrum. Mama je tiho ječala. Ilona ju je pokušavala tješiti iako bi trebalo biti obrnuto. No ona je bila očevo dijete, hrabra i čvrsta. U noći su u selo ušli tenkovi i ljudi u uniformama. Uplašeni sakriveni u podrumu dočekali su jutro. Vojnici su ušli u kuću. Slušali su kako razbacuju stvari, a onda i u podrum. Istjerali su ih van i prevrtali stvari po podrumu. Tražili su oružje. Kakvo oružje govorio je njen otac pa mi smo seljaci. Jedan ga je vojnik udario u leđa tako snažno da je pao na zemlju. Ilona je skočila pomoći mu da se digne i vidjela kako škrguta zubima. Čvrsto ga je držala s jedne strane, a mama s druge kako ne bi nasrnuo na vojnika. Ulicom je dolazilo nekoliko vojnika glasno se smijući. Kada su došli bliže prepoznala je Mišu. Prva je misao bila, on će sve srediti, susjedi su. I je, maknuo je vojnike. Ilona ga je, gotovo naivno, pitala hoće li da skuha kavu. Prihvatio je pa su svi ušli u kuću. Dok su čekali da voda zakipi njezin je otac pokušao od Miše saznati zašto su u selu jer niti ima vojske, niti ima išta od bogatstva i naravno kako to da je on u vojsci. Govorio im je da je na redovnom odsluženju vojnog roka i da mora jer bi ga kao dezertera osudili. Ilona je to s tugom slušala, ali joj nije bilo jasno zašto nije pokušao kao i puno drugih pobjeći makar i van iz zemlje. Ubijanje, ratovi, nije u njezinom životu bilo niti kao misao, a kamoli stvarnost. Popili su kavu i Mišo je otišao. Otac je njen istog časa počeo pakirati nekoliko stvari u čvrstoj odluci da odlazi u rat. Mama je opet ječala moleći ga da ne čini glupost jer kako će njih dvije same. Ilona je šutjela. Znala je, što otac odluči tako će i napraviti. U neko noćno doba otišao je tiho preko bašče. Otišao je i više ništa o njemu nisu znali. Mišo je jednog dana ponovo navratio pitajući ih gdje je otac. Pokušala je izmisliti da nešto radi u polju. Čudno se nasmiješio i rekao joj da želi vidjeti podrum. Pošla je s njim jer nije imala izbor. To što joj se u podrumu dogodilo nikada nikome nije ispričala. Kada se vratila u kuhinju sva plava mami je samo rekla da se spotaknula na stepenici. Bila je sigurna, mama zna da laže, ali nije ništa rekla jer Mišo je stajao iza nje. Dolazio je i idućih dana ponovo u podrum. Ilona je polako gubila osjećaj za vrijeme, za hranu i mama je konačno odlučila da moraju otići. Kao i otac, o kojem ništa nisu čule od kada je otišao, u noći su se uputile preko polja. Ona se više ne sjeća kako su uspjele, ali jesu nakon tri su dana stigle u grad gdje je trebala studirati. Pronašli su ih iscrpljene i prljave od zemlje, gladne i izmorene neki dobri ljudi, kako je mama rekla, na rubu grada. U tom su gradu našle smještaj. Nakon tri mjeseca Iloni je pao mrak na oči. Shvatila je da joj već dugo izostala mjesečnica i da liječnik je potvrdio da je trudna. Provela je duge sate razgovarajući s mamom što učiniti. Odgojena u vjerničkom duhu nije mogla prihvatiti pobačaj, pogotovo što bi uskoro trebala osjetiti prve pokrete djeteta. A opet nije to dijete ono koje bi željela. Razmišljala je kako bi je cijeli život podsjećalo na Mišu i podrum. Ipak odlučila je roditi i dati dijete posvojiti. Kada je rodila, to malo klupko crne kose prekrasnih tamnih očiju, znala je da ga neće moći nikome dati. Sva njezina tuga je u jednoj sekundi nestala. Kada ju je gledao kao da se nebo otvara prepuno sjaja i topline. Nikome nisu spominjale ni ona niti njezina mama tko je otac djeteta. Rat je prolazio sporo, a Ivan je kao i svaka beba veselo gugutao, progovorio, prohodao. Onda je i završio taj opaki rat kako je mama govorila. O ocu nisu ništa znale i dalje, no konačno su se mogle vratiti u svoje selo. Kuća je bila dosta oštećena, opljačkana, ali bila je opet njihova. Onda su saznale da su oca ubili te noći kada je otišao. Pronašli su ga radnici čisteći odvodni kanal. Mama je od boli i tuge teško oboljela i pet mjeseci kasnije umrla. Mišini su se roditelji vratili i stalno pokušavali saznati čiji je Ivan. Opet je bila u strahu da će se Mišo pojaviti i da će mu sve biti jasno, a nije mogla zamisliti da Ivan ima ikakvu vezu s njim. Odlučila je otići, otići daleko u svijet gdje je nitko ne pozna. Prodala je kuću i zemlju i otputovala u Australiju. Nastavili su njih dvoje miran i zadovoljan život u gradiću malo većem od njenog sela. Ivan je završio srednju školu i spremao se u veliki grad na studij. Prijavio se na dva fakulteta i sav sretan odlučio se za medicinu. Sam je kao i mnogi drugi obavio sve što je trebalo vezano za fakultet, ali je želio da mama vidi gdje će biti, kako je grad lijep i velik i da obave neku kupovinu koja mu je trebala. Hodali su sjenovitom stranom ulice tog ljetnog dana. Razgledavali trgovine, ponešto kupili. Ivan je bio skroman momak. Znao je da mama nema primanja za razbacivanje. Radila je na pošti u njihovom gradiću. No svejedno mu je puno više priuštila nego je on očekivao. A onda ga je ugledala u staklu jedne trgovine. Imala je osjećaj da se ruši, da tone u mrak. Krajnjim naporom se održala na nogama. Čvrsto se uhvatila za Ivana i prošaptala da treba sjesti. Pomogao joj je do restorana na drugoj strani ulice. Pogled nije skidala s vrata bojeći se da će i on ući ako ju je vidio. S olakšanjem je odahnula kada je Mišo prošao pored restorana držeći djevojčicu za ruku. Prva joj je misao bila, bježati, ponovo bježati daleko, što dalje. Ivanu ništa nije bilo jasno kada se mama odlučila preseliti na Novi Zeland. Izmišljala je razno razne razloge, ali pravi nikada Ivanu nije rekla. I Ivan je došao na Novi Zeland kao mladi liječnik, ponos mamin i pomoć u starosti.
(Svaka sličnost s može biti pravim događajem je slučajna)
|
