Nekada u mojem djetinjstvu selo nije imalo mrtvačnicu, već je na groblju bila kapela. Danas kapele više nema, ali je izgrađena mrtvačnica prije kakvih četrdeset godina. Ljudi su se rađali i umirali u svojim kućama. Uopće se ne mogu sjetiti da bi itko u ono vrijeme umro u bolnici. Nekako je bio red da se obitelj i familija skupi u kući umirućega. Danas neka istraživanja govore da ljudi puno lakše umiru kada ih na taj put isprati obitelj nego da su sami sakriveni iza nekog paravan u bolnici. Nemam pojma, ali gdje me zadesi znat ću, bar mislim da hoću. No u ona stara vremena familija bi obično odlazila u večernji sat verostovati tj. kako se znalo reći čuvati mrtvaca. Sjećam se kada me je mama povela na verostovanje i nije mi bilo jasno zašto treba mrtvaca čuvati. On, mrtvac sigurno neće nikuda otići, ali svega ima. Muškarci bi kartali i zalijevali izgubljene ili dobivene partije šnapsa. U neko noćno vrijeme znali su već biti jako dobre volje i gromoglasno pjevati. Mlađe žene su stalno bile na nogama, te kuhaj, te peci jer je bilo normalno da se prizalogaji kao da je svadba. Naše bake bi uglavnom sjedile u sobi gdje je u krevetu bio mrtvac i prebirale krunicu. Neka bi sirota od starosti i umora i zadremala pa i zahrkala tako da je bilo zanimljivih scena. Ono što je meni ostalo najupečatljivije je događaj koji se obavezno na svakom verestovanju ponovo prepričavao.
Toga dana kada je trebao biti pogreb jednog iz sela sve je krenulo naopako. Povorka je jedva stigla do groblja kada se nebo i zemlja sastavili. Pljuštalo je, munje su udarale u čemprese na groblju. Narod se razbježao na sve strane, a pop i kočijaš sa slugom koji je pomagao jedva su zadržali konje da ne odjure. Zavezali su konje za prvi željezni spomenik na groblju. Da ne voze mrtvaca nazad u selo odnijeli su ga u kapelu i ostavili slugu da čuva kapelu kako ne bi nitko ušao i štogod ukrao. Čovjek je bio u strahu pa je najviše vremena provodio vani dok je još bio dan. Malo je hodao oko kapele jer je kiša tako pljuštala da se nije moglo dalje od ispod strjehe. U neko predvečernje vrijeme iz sela se vraćao kući poznati seoski pijanac. Njega nije bilo strah ići preko groblja do svoje kuće jer bi tako skratio put. Bauljajući vidio je svijetlo u kapeli pa je odlučio vidjeti zašto svijetlo gori. No u kapeli je bio samo mrtvac jer je sluga izašao zbog nužde. Taj seoski pijanac odluči kako će tu u kapeli, kada je već otvorena, malo odmoriti te se ispružio ispred malog oltara. Sluga se vratio u kapelu mrmljajući u pola glasa kako bi se hrabrio jer groblje, mrtvac i noć nikako nije dobra kombinacija. Izvadio je pljosku iz džepa govoreći kako je dobro da ju je ponio, kadli, a nije mogao vidjeti pijanca začuje: „ Daj i meni malo“.
Nitko nije saznao kako je uspio izjuriti, pa preko groblja jureći u drugo selo gdje se srušio u groznici i čudnim napadima. Ali kada je iduće jutro pijanac vidio da je mrtvac u kapeli pomislio je da je on govorio i nikada više ni kap alkohola nije okusio. Dosta dugo nakon pogreba ispričao je kako je bilo te noći, a tada su ljudi krenuli tražiti slugu kočijaša, no nisu ga našli jer je čovjek nastavio lutati dalje kroz druga sela. Ponekad bi netko spomenuo da su ga vidjeli, ali nije bilo pravih dokaza. Taj se događaj prepričavao na svakom verestovanju kada se mrtvaca čuvalo u kući u kojoj je umro.
|
