život je kako kada

< rujan, 2019  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

28.09.2019., subota

Zalijevanje cvijeća

Malo krene pa stane pa korak dva i opet stane i nije da ne bi mogla dalje, ali očito nešto joj neda. Gledam i pomislim treba joj pomoć. I kako sam osjetljiva na tu starost pozdravim pa pitam da li joj treba pomoći. Gleda me u čudu širom otvorenih očiju, a onda shvativši što sam pitala od srca se grleno nasmije. Ne, ne, ne treba joj, a zašto sam to pomislila sad ona mene pita. I kažem joj kako je gledam korak dva pa stane i tako već nekoliko puta. Opet smijeh, pun nekog nutarnjeg veselja, a ja u čudu. Mislim dobro mogu joj reći da mi je žao ako joj smetam, ali ona preduhitri moje misli i krene sa svojom pričom o šetnji korak po korak.
Prošle su godine od kada je ostala sama. Djece nisu imali, a suprug, jedan od onih divnih muževa koji iskreno i stvarno voli otišao je eto prije nje i čeka njen dolazak. Ovim su putem godinama šetali baš na isto takav način. Korak dva pa bi stali i vadili neka sjećanja od mladosti pa do tog dana kada su šetali. Bilo je, kaže mi, toliko svega da su se ponekad izgubili u tim šetnjama, a sve kroz razgovor. Dugo su bili u braku, možda za neka današnja poimanja braka čudno jer nije im svaki dan cvjetalo cvijeće. Bilo je mučnih trenutaka, ali nekako su uvijek uspijevali opraštati jedno drugom. Pogledala me, onako kao da želi reći; je, je i ja sam imala svojih krivica, no ništa je ne pitah, a ona nastavi. Nismo imali hrabrosti priznati kako je život varalica pa te jedan dan razveseli, a drugi sve to uzme. Suze i riječi bi u one mlađe dane uvijek bile pomoć, meni, kaže ona i osmjeh joj zatitra. Znaš dušo, pogleda me, muškarci su kao cvijeće. Ponekad ih treba malo zalijati da ne uvenu. Sada se ja nasmijah od srca. Ta spoznaja zalijevanja mi je davno nedostajala jer ne bi me ni jedan muškarac natjerao plakati, kažem kroz smijeh. Čovjek uči dok je živ, tko zna možda će mi još trebati pa da ne zaboravim. Novi korak, dva, tri i opet stanemo, a ona onako kao za sebe spomene mjesto tu u blizini gdje ga je prvi put vidjela. On nju nije kaže, bila je jako mlada, a on već gospodin. Što je mislila pod gospodin ne pitah jer su se njene misli vratile na to mjesto i pogled kao da se prikovao. Stajale smo tako nekoliko trenutaka u tišini sve dok se nije ponovo osmjehnula i nastavila. Ispitivala je sve svoje poznanike kako bi saznala tko je on. I saznala je. Imao je navadu dolaziti u taj dio parka gotovo u isto vrijeme nedjeljom pa je tako i ona odlučila slijediti ga. Jedne nedjelje, a nakon više od mjesec dana shvatio je on da ga ta gotovo djevojčica već nedjeljama slijedi pa je stao i čekao. Stala je i ona i kao da nešto promatra čekala da se pokrene, ali ne, on je i dalje stajao pa je ipak morala ili se okrenuti ili nastaviti. Kaže mi kako je podigla glavu i krenula prema njemu ne gledajući ga. Prošla je mimo njega i nastavila hodati, a on je krenuo za njom. Tako su dugo hodali, ona bi zastala, i on isto. Postajalo joj je sve neugodnije pa je skupila hrabrost, stala, pogledala ga i pitala: „ Gospodine zašto me slijedite“, a on se od srca smijao, a kada je uspio doći do daha rekao da radi upravo isto što i ona. I to je bio trenutak kada su se upoznali, zavoljeli. Dugo su bili u braku, a ona sada istim putem često šeće i zastane kako su to u mladosti radili. Razveseli ju svaka misao koja joj vrati sjećanja. I onda kao da smo se tek srele upita me: „A gdje ćeš ti dušo“ i gleda me kao da nismo već sat vremena zajedno šetale. Ponovim joj da samo prolazim prema doma i vidjeh kako je korak po korak išla i kako sam mislila da joj treba pomoć, ali vidim da ne treba pa ću je samo pozdraviti i zahvaliti za razgovor. Pružih joj ruku, poželjeh još puno lijepih šetnji i krenem doma. No taj susret je ostavio duboki trag, a posebno onaj dio o zalijevanju cvijeća.


- 09:00 - Komentari (31) - Isprintaj - #

21.09.2019., subota

Uspjeh

JUG BEZ TEBE

Jutro bez oblačka, a kažu kiša će za koji dan. Hoće li ili ne nebo će pokazati. Jutro doziva pjesnika da mu se osmjehne, da ga pozdravi, da ga opjeva.

Ne dirajte mi jutros sanje
Još po trepavicama trepere
Budnosti se opiru snažno
Jer lutanja noćna tako su moćna
Nude i daju, uzimaju i znaju
Da vratit ću se zagrljaju noći
TražećĽ tebe u prostranstvu neba
Gdje zvijezda neka skriveno te čuva
I časak čeka kad put nje krenuti treba
Ne dirajte mi jutros ovo malo sanja
Dok još te držim čvrsto uza sebe
I ne dam jutru da ukrade mi tebe.


21.09.2019. (druga godina –jug bez tebe)

P. S. uspjeh prijave, dopler 23.1.2020. ultrazvuk 25.2.2020. stvarno sve štima.


- 08:38 - Komentari (28) - Isprintaj - #

18.09.2019., srijeda

Super

Dođu te neke godine kada postaješ zabrinut za ono sutra iako nema garancije hoće li ga biti ili ne. U ranoj mladosti stalno se žuriš sa željama što prije pobjeći iz tog za mlade dosadnog i napornog vremena jer starci ti sve brane. Odgajaju te da budeš Čovjek, da završiš škole za koje netko i nije spreman, ali za volju roditelja i to ćeš odraditi samo da prođe. Kada konačno i sve školovanje završi ponovo si pred dilemom, biti otac, majka ili krenuti u osvajanje karijere. Kažu; danas da se sve može, čuh to baš sinoć od super žene koja će nastaviti karijeru u EU. Žena koja bi mi da sam mlađa nabila takve komplekse koji bi me užasnuli. Istina ona ima samo jedno dijete i svih i sve koji su bili stalna pomoć oko tog jednog djeteta. No pitam kako bi ti naši super mogli imati super život i super karijeru da svaka obitelj ima samo jedno dijete jer tko bi stvarao dobit s kojom oni stvaraju karijeru. Moja djeca, a njih je četvero isto govore strane jezike, rade i plaćaju sve dadžbine svojoj zemlji za mene su baš zato super žene iako to njima nije važno. U mojoj ulici tri obitelji trinaestero djece. Zar to nisu supe obitelji? Gledah jučer tu super ženu, super majku, sve super nešto i mislim da, dobro ona je drukčija, ali sve što je napravila, napravila je to za sebe, a i ovo u EU je i dalje puno više za nju nego za obitelj ili narod iz kojeg dolazi. Ne zavidim joj jer čeka ju dijeliti se na dvije lokacije ili više, a to još ovaj planet nije savladao. A dođu te neke godine kada nemaš baš nikakvu garanciju za sutra, čak ni za dan u kojem se probudiš, a eto neki super ljudi te uvjeravaju kako se baš sve može što se hoće ili želi ili treba. Pa i ja jutros odučih krenuti, (u ovim sjajnim godinama na odlasku biti super žena) put Rebra, stati u red od dvjestotinjak istih super ljudi u pokušaju upisati se (na centralnom naručivanju, jer se ovaj dopler ne može putem e-naručivanja) za neku od godina koliko se čeka. Super žena iz jučerašnjeg programa vjerojatno ne bi čekala ni sat, a kamoli koju godinu. I sad, očito sam si sama kriva što nisam u najranijoj dobi odlučila biti super žena, a možda to jesam samo ni ja, ni itko drugi to ne zna.

18.09.2019.

P. S. Ako me neko vrijeme neće biti vjerojatno sam u nekom redu čekanja za upis centralnog naručivanja.

- 07:48 - Komentari (31) - Isprintaj - #

16.09.2019., ponedjeljak

Samo to

Obećanje ili dati riječ možda ne izgleda isto, ali u konačnici svodi se na isto jer ako ste nešto obećali onda je red da obećanje i održite jer u protivnom što ste? Nekada se nisu pisali ugovori, a mnogi se još niti danas ne piše između poštenih ljudi. Stisak ruke i dana riječ je važnija i vrjednija od pisanog ugovora bila nekada. No kako je danas među nama koji koristimo jako puno riječi u ovom virtualnom životu? Znači li nama išta obećanje, dana riječ ili smo spremni nakon izrečenoga sve pomesti pod tepih? Vjerujem da će svi odmah reći kako ne nismo mi takvi, a moje najnovije iskustvo govori upravo suprotno. Čekajući godinama obećano, uz poneki put pitanje hoće li se ostvariti odjednom doživjeh položaj na totalni ignor. Nisam nikada tražila nikakvu satisfakciju za pomoć koju sam pružila, ali kako sam odgojena da se obećanu riječ treba poštivati i obećano izvršiti, možda kao nadobudna, očekujem da i drugi imaju iste manire. No eto u ovim poznim godinama doživjeh saznati kako je stvarna ona izreka: „ Obećanje ludom radovanje“, pa sada mogu sebe gledati kao ludu, ili ipak ne? Mislim ne, nisam ja luda jer i dalje ću obećano izvršiti, a svi koji žive po tom da je obećanje ludom radovanje su ljudi bez karaktera, bez morala, bez empatije, osobe koje ne znaju što je lijep život.
S obzirom na moje inzulte dešava mi se zaboravnost u raznim područjima, ali svima kojima nešto obećam obično kažem, ako se ne sjetim, svakako mi spomenite, pa i više puta. Jer trebali bi znati kako nije jednostavno živjeti sa obrisanim područjima za koncentraciju kada vam već nakon nekoliko minuta nestaju zadnje informacije. Zbog svega toga sve više bilježim u agendu po datumima što i kada i gdje treba nešto obaviti. I za kraj, zašto ovaj post? Osjećaj povrijeđenosti, samo to.

16.09.2019.
- 09:42 - Komentari (13) - Isprintaj - #

13.09.2019., petak

Ajvar i još

Pojma nemam kakve veze ove misli imaju sa pravljenjem ajvara, ali eto dok se paprike peku zapisah. Mislim da komentari nisu potrebni.

Zašto smo mi ljudi takvi kakvi jesmo? Ovih dana razmišljam koliko smo zločesto zlobni u nastojanju omalovažavati one koji nisu kao mi jer mi smo savršeni, mi smo oni koji možemo, znamo i trebamo govoriti o onima drugima i njihovim zabludama. Mi nismo u zabludi, jer mi smo savršeni, pametni, sa svim spoznajama i znanjima pa zašto ne bismo onda podučavali one drukčije od nas, na naš savršeni način? Mi koji nismo vjernici možemo one koji jesu zvati kako god nam se svidi, možemo tvrditi da su u silnim zabludama i priglupi jer eto vjeruju Bibliji. Mi vjernici stajat ćemo po ulicama i uvjeravati prolaznike da su grešnici i žive u grijehu i pakao ih svakako čeka. Mi koji ne priznajemo ni Boga, ni crkvu sve svećenike spremno ćemo staviti pod isti nazivnik „PEDOFIL“ bez ikakve prosudbe. Mi nemamo pedofile u našem savršenom životu. Zašto smo mi ljudi takvi kakvi jesmo zapita li se itko ikada? No ako netko spomene ljubav bez iznimke svi će reći kako ljube cijelim svojim bićem i kako su spremni i neprijatelja ljubiti, ali na dovoljnoj distanci. Žalosno je da će samo ratne strahote izbrisati sve granice vjernika, nevjernika, pametnih i onih koji nisu, izuzetno sposobnih i onih manje. Zanimljivo je da će u te strahotne dane gotovo svi nositi krunice oko vrata, hodžine zapise, svete sličice, molitve, a nakon svega i nekoliko godina iza svega ponovo će se prebrojavati strane, ponovo će nevjernici u pakao, vjernici su idioti koji vjeruju popovima, a Bog ne postoji. Ljubav će cvjetati virtualno kao što možemo vidjeti na svim društvenim mrežama, gladni će i dalje umirati od gladi, bogati će se i dalje bogatiti. Oni koji sve znaju, koji su pametniji od onih koji to nisu tražiti će nove riječi kojima bi ih stigmatizirali. Sve manje vjerujem u čovjeka.

P. S. ne sjećam se tko je rekao nešto ovako na pitanje vjeruje li u Boga:

Radije ću vjerovati sada dok živim, pa ako kada umrem i vidim da Bog ne postoji nisam ništa izgubio, nego da nakon smrti vidim da postoji i neugodno se iznenadim.

- 10:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.09.2019., nedjelja

Čudne misli nedjeljnog jutra

SUTRA IPAK NE POSTOJI

Nešto bih rekla i čini mi se da bih moga,
Stvarno bih mogla dobro i lijepo, ali …
Kako li se taj ali uvijek stvori baš u nezgodan čas
I propituje rujući kao crv u sočnoj jabuci.
Kome bi to lijepo bilo čujno u praznini jutra?
Tko bi se osmjehnuo i začuđen gledao dok govorim,
A mogla bih polako, gotovo lijeno, sjetno i toplo,
Onako kao što nekad u dane posebne jesam.
U dane posebne, mislim i učas se izgubim
Loveći sjećanja onih dana i osmjeha, i sreće, i svega
Što bilo je, a sada kao da i nije bilo jer daleko ostalo je.
Nešto bih stvarno rekla dok nit još izgubila nisam
Kao što sve češće biva već duže vrijeme
Pa danima tražim što mi prekinulo niti
Da ih svežem, povežem i mučno mi sve više i tegobno,
A duša još treperi nemirom leptira kada povjetarac,
Povjetarac biti još smiriti se neda.
Mogla bih, a možda je sve to skupa varka varavog dana
Što odlazak sprema potiho da strah umanji
I nadu hrani lažnim sutra
Jer to sutra na kraju ipak ne postoji.

08.09.2019.

(ima tih nekih uranaka kada se nešto dogodi pa zapisati te misli, osjećaje u riječi pretočiti, treba. I nakon svih tih godina što su me na pisanje stjerale još uvijek ne razumijem od kuda i kako se sve to dogodi, čemu, zašto i do kada će tako? Onima koji ne znaju kako sam propisala možda ovo čudno izgleda, ali da inzult čuda u glavi napravi dobro sam upoznala.)

Najtoplije hvala svima koji svratite, komentirate, bacite pogled na ovaj kutak u kojem je dio mog života.

- 08:45 - Komentari (16) - Isprintaj - #

04.09.2019., srijeda

I danas jednako

SIMFONIJA KORAKA

Svaki dan pronalazim sebe, ponovo stvarnu
u koracima što tihi eho ostavljaju u uspavanoj kući,
kao da se oni jučerašnji
sa današnjim koracima prekrivaju,
spajaju u novu simfoniju dnevnog rituala.
Dodajem samo još poneku notu, tišu pa glasniju.
Ritam ponekad ubrzam, alegro, alegro,
onda smirim, piano, piano, pianissimo,
pianissimo quanto possibile.
Osluškujem titraje kako putuju, od zida do zida,
lome se, vraćaju izvoru, mojim koracima.
Okrenem se, zaplešem korak dva, dobro je.
Jako je dobro pronaći sebe među notama,
u glazbi dana skladanoj godinama.
Dobro je voljeti svaki zvuk glazbene kutije
u koju život koracima bezbroj nota zapisanih ostavi.
Dobro je pronaći sebe dok simfonija koraka nježno svira.


12.01.2010.

(za one koji vole ovu vrstu glazbe)




- 09:23 - Komentari (10) - Isprintaj - #

02.09.2019., ponedjeljak

Završetak o svatovima

Konačno kada se utvrdilo tko je prvi prekoračio prag svatovi se polako uz pjesmu, tamburaše i juškanje vrate u kuću gdje će se jesti, piti i veseliti. Mladenku i mladoženju smjeste za glavni stol i ostaju tako sjediti cijelo vrijeme večere sve do ponoći. U toku same večere mladenki, uglavnom djeca puzeći ispod stolova, ukradu cipelu. Kada je ukrali odnesu je kuharicama. Tada djeveri počinju sa pozivom mladenki na ples. Kako ona stalno odbija žele znati zašto. Kako bi im pokazala da nema jednu cipelu ustaje mora ustati, a oni donose razne stare cipele koje ona treba isprobati. Konačno kuharice dojave da su one pronašle jednu cipelu pa ako je djeveri trebaju tu cipelu moraju kupiti. Tako se zapravo skuplja dodatni prihod za kuharice. I tako mlada dobije svoju cipelu pa negdje prije ponoći može konačno i zaplesati. Taj se ples zove tanac, (što i znači ples pa je sam naziv zanimljiv) a tada svaki svat zapleše nekoliko koraka, čestita mladenki i daruje je. Muškarci su uglavnom darivali u novcu, a žene i djeca u poklonima. Bilo je često više istih poklona jer sve se kupovalo u samo nekoliko trgovina koje su u selu bile. Ti bi se isti pokloni znali proslijediti u nekoj drugoj svadbi pa su žene bile zadužene pamtiti koji je poklon iz koje obitelji kako ga ne bi dobili u nekoj prigodi nazad. Prvi ples je mladenka plesala s ocem, zatim mamom pa braća i sestre i ostala rodbina i kada su se svi svati izredali plešu mladenci najčešće valcer. Po završetku njihovog plesa u sredinu prostorije se postavi stolac na koji sjedne mladoženja, a u krilo mu sjedne mladenka. Tada on skida veo s njene glave i veže joj rubac što je znak da je od tog trenutka snaša. Ostaje im još jedno iskušenje kroz koje oboje prolaze. Obično se mladići postave s obje strane hodnika kroz koji mladenci trebaju pobjeći kako bi se mladenka presvukla u drugu haljinu, a to i nije bilo jednostavno. Čekali su ih veseli i dobro raspoloženi mladići sa ručnicima u rukama koji su na krajevima bili zavezani u čvor. Tim bi ručnicima uglavnom tukli mladoženju jer im je ukrao mladu. On je trebao jako paziti i svojim tijelom zaštiti svoju suprugu, no ponekad je neki od tih čvorova bolno dohvatio njegova leđa.
Mladenci tada odlaze na kratak odmor, presvlačenje i potom se vrate svatovima sve do jutra. Drugog dana, a to je već treći za neke svi svatovi odlaze po kumove. Kumovi bi u neko vrijeme noći otišli svojoj kući pripremiti nešto za pregristi, nešto za popiti, a djeveri bi pripremali iznenađenje za kumove. Ako je bilo lijepo vrijeme znali bi kuma samo u gaćama i sa krunom na glavi posjesti na konja i tako ga voditi kroz selo. Nitko se nije smio naljutiti jer takvi su bili običaji i ako si prihvatio biti kum računaš da će ti neku psinu pripremiti. Svi svatovi su se tada vratili na ručak u kuću gdje je svadba. Ponovo slijedi kokošja juha, pohani pilići, odojci, kuhana kokoš sa više vrsta sosa (umaka), vino, još vina, kolači pa vino, pjesma, tamburaši gotovo da već zadnjim snagama sviraju. U predvečerje svatovi se polako razilaze noseći nešto mesa i kolača svojim kućama.
Idući dan nakon što se dobro naspavaju mladići i djevojke, rodbina i prijatelji dolaze pomoći raspremiti i vratiti stolove, oprati i vratiti suđe, vratiti namještaj u kuću i život krene spominjanjem što i kako je bilo. Godinama kasnije mladenci će sve to pripremiti svojoj djeci ako će svadba biti na selu. No sve je manje takvih svadbi čak i na selu, a lijepo ih se sjetiti.

02.09. 2019.

(nije u pitanju Miljacka, ali eto)



- 19:21 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>