život je kako kada

< rujan, 2019 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

28.09.2019., subota

Zalijevanje cvijeća

Malo krene pa stane pa korak dva i opet stane i nije da ne bi mogla dalje, ali očito nešto joj neda. Gledam i pomislim treba joj pomoć. I kako sam osjetljiva na tu starost pozdravim pa pitam da li joj treba pomoći. Gleda me u čudu širom otvorenih očiju, a onda shvativši što sam pitala od srca se grleno nasmije. Ne, ne, ne treba joj, a zašto sam to pomislila sad ona mene pita. I kažem joj kako je gledam korak dva pa stane i tako već nekoliko puta. Opet smijeh, pun nekog nutarnjeg veselja, a ja u čudu. Mislim dobro mogu joj reći da mi je žao ako joj smetam, ali ona preduhitri moje misli i krene sa svojom pričom o šetnji korak po korak.
Prošle su godine od kada je ostala sama. Djece nisu imali, a suprug, jedan od onih divnih muževa koji iskreno i stvarno voli otišao je eto prije nje i čeka njen dolazak. Ovim su putem godinama šetali baš na isto takav način. Korak dva pa bi stali i vadili neka sjećanja od mladosti pa do tog dana kada su šetali. Bilo je, kaže mi, toliko svega da su se ponekad izgubili u tim šetnjama, a sve kroz razgovor. Dugo su bili u braku, možda za neka današnja poimanja braka čudno jer nije im svaki dan cvjetalo cvijeće. Bilo je mučnih trenutaka, ali nekako su uvijek uspijevali opraštati jedno drugom. Pogledala me, onako kao da želi reći; je, je i ja sam imala svojih krivica, no ništa je ne pitah, a ona nastavi. Nismo imali hrabrosti priznati kako je život varalica pa te jedan dan razveseli, a drugi sve to uzme. Suze i riječi bi u one mlađe dane uvijek bile pomoć, meni, kaže ona i osmjeh joj zatitra. Znaš dušo, pogleda me, muškarci su kao cvijeće. Ponekad ih treba malo zalijati da ne uvenu. Sada se ja nasmijah od srca. Ta spoznaja zalijevanja mi je davno nedostajala jer ne bi me ni jedan muškarac natjerao plakati, kažem kroz smijeh. Čovjek uči dok je živ, tko zna možda će mi još trebati pa da ne zaboravim. Novi korak, dva, tri i opet stanemo, a ona onako kao za sebe spomene mjesto tu u blizini gdje ga je prvi put vidjela. On nju nije kaže, bila je jako mlada, a on već gospodin. Što je mislila pod gospodin ne pitah jer su se njene misli vratile na to mjesto i pogled kao da se prikovao. Stajale smo tako nekoliko trenutaka u tišini sve dok se nije ponovo osmjehnula i nastavila. Ispitivala je sve svoje poznanike kako bi saznala tko je on. I saznala je. Imao je navadu dolaziti u taj dio parka gotovo u isto vrijeme nedjeljom pa je tako i ona odlučila slijediti ga. Jedne nedjelje, a nakon više od mjesec dana shvatio je on da ga ta gotovo djevojčica već nedjeljama slijedi pa je stao i čekao. Stala je i ona i kao da nešto promatra čekala da se pokrene, ali ne, on je i dalje stajao pa je ipak morala ili se okrenuti ili nastaviti. Kaže mi kako je podigla glavu i krenula prema njemu ne gledajući ga. Prošla je mimo njega i nastavila hodati, a on je krenuo za njom. Tako su dugo hodali, ona bi zastala, i on isto. Postajalo joj je sve neugodnije pa je skupila hrabrost, stala, pogledala ga i pitala: „ Gospodine zašto me slijedite“, a on se od srca smijao, a kada je uspio doći do daha rekao da radi upravo isto što i ona. I to je bio trenutak kada su se upoznali, zavoljeli. Dugo su bili u braku, a ona sada istim putem često šeće i zastane kako su to u mladosti radili. Razveseli ju svaka misao koja joj vrati sjećanja. I onda kao da smo se tek srele upita me: „A gdje ćeš ti dušo“ i gleda me kao da nismo već sat vremena zajedno šetale. Ponovim joj da samo prolazim prema doma i vidjeh kako je korak po korak išla i kako sam mislila da joj treba pomoć, ali vidim da ne treba pa ću je samo pozdraviti i zahvaliti za razgovor. Pružih joj ruku, poželjeh još puno lijepih šetnji i krenem doma. No taj susret je ostavio duboki trag, a posebno onaj dio o zalijevanju cvijeća.


- 09:00 - Komentari (31) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>