život je kako kada

< kolovoz, 2019 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

30.08.2019., petak

U jednom danu

Kada je zov domaje tako velik da te ništa ne može spriječiti da ne odeš onda to izgleda ovako. Kupiš kartu za vlak i u rano jutro kreneš na put.

Zaustavljanje na pojedinim stanicama isto kao nekad

Križevci


Koprivnica


Pogled ne skidaš s prozora jer sva ta ljepota te vrati u neka prošla vremena, pa iako će netko reći (a ima nekih blogera) kako je sve to prisjećanje notorna glupost i bezvezarija, meni je srce sasvim drugim ritmom, veselim i zadovoljnim kucalo.



Bilogora u daljini



Polja duhana i suncokreta



Odavno ne vidjeh njive suncokreta, ali eto ih ponovo. Neki novi ljudi, neki stari običaji.



Virovitica, sve kao nekada osim klimauređaja. Očito su vrućine veće nego su prije bile, jer iza "Velke Gospe" znalo se da je vrućinama kraj i da dolazi " Bablje ljeto", a sada više nije tako.



Još koji kilometar i eto me u mom selu Slavonskom



Jedini putnik, i prazna stanica, a nekad je sve vrvilo od života. U kolodvorskoj ulici nigdje nikoga vidjeti. Ispred velikog paromlina još stoje stare lipe, ali dvije nedostaju, a mlin lagano umire.



Nekada je izgledalo daleko, a sada tek za koju minutu i park grofa Jankovića pokazuje novu sliku njegovog dvorca u obnovi. Želja je entuzijasta obnoviti nekoliko dvoraca i povezati ih biciklističkom rutom. Ovaj će dvorac biti hotel (naravno) pa se nadam da će doprinijeti manjem iseljavnju.





Nekada društveni, a sada



Uz grofovski dvorac očuvana je i godinama obnavljana te i dalje prekrasna župna crkva

( Župna crkva sv. Terezije Avilske vrijedan je i jedinstven primjer klasicističke sakralne arhitekture kontinentalne Hrvatske iz polovice 19. stoljeća.Zaštićena je kao spomenik kulture 1969. godine. Crkvu je dao sagraditi Ivan Nepomuk Janković de Pribert et Vuchin koji je ujedno i utemeljio župu Suhopolje 1802. godine, zajedno, s Terezijom barunicom rođenom Puchler. Do njene izgradnje, kao župna crkva služila je drvena kapela sv. Martina podignuta krajem 18. stoljeća, a koja se po prvi put spominje 1771. godine.

Crkva je predstavljala kulturni doprinos Jankovića središtu svog vlastelinstva. Gradnja je trajala od 1807. do 1816. godine. Na vrhu crkvenog oratorija smješten je obiteljski grb obitelji Janković, te kripta sa sarkofagom Ivana Nepomuka Jankovića i obitelji. Veliki sat, 1836. godine priskrbio je Josip Janković. Crkva se nalazi u središtu mjesta. Centralnog je tlocrta, kružne osovine čije anekse određuje križna forma. Glavnim oltarom dominira slika sv. Terezije Avilske, djelo slikara iz Budimpešte, Josepha Carla Schafta iz 1914. godine. Sve navedeno, bit će dio Studije valorizacije kulturne ostavštine plemićke obitelji Janković u Suhopolju, a u sklopu projekta Centar za posjetitelje Dvorac Janković.)







Susret sa dragim prijateljima i povratak dođe prije nego se poželi. Dan polako odlazi, ponovo vlak i slike u smiraj



Ponosni me ispraćaju jablani




a sve zapravo tako brzo prođe




- 11:30 - Komentari (22) - Isprintaj - #

28.08.2019., srijeda

Svatovi III

I kada dođe taj sudbonosni dan u kući kao da je košnica. Sve vrije, svi su uzrujani, svi nešto traže, nešto mijenjaju. Gotovo uvijek još nešto fali, još se nešto uređuje. Uglavnom već u rano jutro iznosi se sav namještaj iz soba jer ih treba okititi. Treba kod susjeda i prijatelja posuditi stolove i klupe. Često se koristi više štokrla na koje se polože široke daske i prekriju sa tkanicama ili tepisima koji su inače u sobama na podu. O tim tepisima sam pisala u poglavlju Proljetno pospremanje. Njih su žene, a kod nas moja bakica tkale na stanu u zimsko vrijeme kada je posla bilo manje. Sve stolove su mladi skupljali i kolima dovozili u dvorište pa slagali po sobama kako je najbolje bilo. Žene su od jutra počele kuhati. Spremala se velika količina juhe jer su i taj dan svi koji su radili na pripremama trebali imati ručak. Djevojke i stare bake su vezale mašne na ružmarine. Za žene su mašne bile bijele i roza, a za muškarce bijele i plave. Svaki svat je kod dolaska u kuću bilo mlade ili mladoženje dobio ružmarin na reveru ili gdje se već moglo prikvačiti. Ružmarin je bio kao karta, kao ulaznica za svadbu. Oko podneva bi došli i tamburaši pa je i pjesma i svirka krenula i sav posao odmah bio lakši.
U kući mladenke je isto tako sve bilo užurbano dok se spremala. Mi bismo rekli „ da se mlada oblači“ pa to ispada kao da prije toga nije imala odjeću. Pomagale bi joj mama i sestre ili druge rođakinje, a uzbuđenje je raslo. Vjenčanja su uglavnom bila u predvečerje, a rodbina se skupljala kod jednih i kod drugih jer takav je red.
U određeno vrijeme svatovi bi krenuli kroz selo od mladoženje do mladine kuće da je otkupe.
Kupovanje mladenke je cijeli ritual kojeg je obično izvodio stari kum uz pomoć mladića ili djevera. Djeveri su neoženjeni mladići, neki su bili rođaci, a neki i nisu. Oni su bili pratnja mladim djevojkama djeverušama. Ti nazivi su se koristili samo u svatovima. Stari kum je posebnim ritualom pozdravio domaćine mladenke i zatražio njenu ruku za mladoženju. Trebalo je dobiti dobru cijenu za mladu pa bi njeni tutori (oni koji su sudjelovali u toj prodaji) nudili razne spodobe obučene u stare haljine. No na kraju su se ipak dogovorili za cijenu pa bi mlada sva u bijelom izašla na vrata. Prije nego je prekoračila prag oprostila se je sa roditeljima pa bi i koja suza kanula. Tamburaši bi zasvirali veselu poskočicu i mlada bi bila predana mladoženjinim svatovima, ali i dalje je nije mogao preuzeti mladoženja već ju je sve do oltara vodio djever. Ako je mladenka imala brata tada je brat bio djever, ako ne onda bratić ili najbliži muški srodnik.
Svatovi su uglavnom pješke polako išli kroz selo i često okolnim ulicama da bi svi mogli vidjeti mladenku. Ona je bila najvažnija taj dan. Uz svatove koji su jujuškali, tamburaše koji su cijelim putem svirali i pjevali, trčala bi djeca i svako toliko vikali: „ Kume izgori ti kesa“, a kumovi mladenaca bi bacali prema djeci punu šaku sitniša koju bi oni žurno skupljali. I tako sve do crkve. Odrasli su častili suseljane koji su izašli gledati svatove vinom i rakijom. Svaka boca je imala oko grla mali vjenčić napravljen od asparagusa i ukrašen trakicama. Sam čin vjenčanja je isti od kada postoji, ali ono što je posebno važno je izlazak iz crkve. Savjet svakoj mladenki je da kod izlaska prva prekorači crkveni prag jer tako će ona biti gazda u tom braku. Dakle svi koji su bili izvan crkve su pomno pratili tko će prvi peko praga i šuškanje među svatovima je učas znalo tko je to.

28.08.2019.



Sve što slijedi nakon vjenčanja………

- 09:32 - Komentari (11) - Isprintaj - #

27.08.2019., utorak

Svatovi II

S obzirom da je selo znalo kada će biti svatovi, počele su pripreme i kod obitelji gdje će biti svatovi i kod onih koji će, tako su vjerovali, biti pozvani u svatove. No ipak sve dok zaručnici nisu osobno došli pozvati u svatove nije se znalo tko će biti pozvan. Već prve nedjelje oglašene u crkvi budući mladenci su svaku večer išli od jednih do drugih u selu pozvati na njihovo vjenčanje. Naravno da su ih uvijek počastili, bilo rakijom, bilo vinom i kada bi se u kasnu večer vraćali kući veselje im je bilo vrlo izraženo. E sad, svi pozvani su imali, nepisanu obavezu, negdje deset dana prije svadbe u kuću gdje će biti svatovi donijeti tzv.“ košaru“. Bila je to prava košara, velika šibrana (tako smo je zvali jer je bila od šiba, imala je dvije ručke i koristila se i na polju i u dvorištu i u kući) u njoj se donosilo; jaja, šećer, mast, putar, sir, vrhnje, ulje, brašno, riža, orasi, mak, kokoš ili pilići i ako je bilo što od suhog mesa, šunka, špek. Na taj su način jedni drugima pomagali u pripremi svadbe. Naravno da se znalo i dobro pamtilo kako se svaka dobivena košara (misli se na sadržaj u njoj) treba jednog dana vratiti kada kod drugih budu svatovi. I tako negdje tjedan dana prije samog vjenčanja žene, a uglavnom su to bile rođakinje i susjede pod vodstvom glavne kuharice, u mom je selu to bila teta Matlena, počele su sa pripremama. Mijesilo se tijesto za juhu kao da je mala tvornica jer tri su dana bile juhe sa dugačkim rezancima i to nije smjelo pofaliti. Pekli su se suhi kolači, oni koji mogu stajati nekoliko dana, dva dana prije svadbe pekle su se torte i kremasti kolači. Kako nije bilo frižidera čuvalo se u podrumima gdje je bilo hladno ako je svadba bila ljeti, a inače u špajzama koje se nikada nisu grijale kao ni veći dio kuće. Kuhinja je u to vrijeme priprema bila kao bojno polje. Meni se sada čini da je bez obzira koliko su te žene sve radile na ruku jer nije bilo miksera, njihovo veselje pretočeno u sve te kolače jer toliko ih je bilo da je teško sve nabrojati. No meni su uvijek bili najdraži „slavonski bećarci“, oblatne, breskve, nusl štange i torte od oraha svih fela. Seoska imanja su često, a mi jesmo, imala ljetne kuhinje tako da se moglo peči u obje i u ljetnoj i u zimskoj jer je vrijeme bilo ograničeno. Ni jedna kuća nije imala dovoljno suđa za svatove pa se posuđivalo od rodbine, prijatelja i susjeda. Najveća briga oko suđa je bila da se ne bi što razbilo jer trebalo je sve vratiti ili kupiti novo ako se što razbije. Sjećam se da smo imali više različitih tanjura jer se nikada nije kupovao cijeli špajzservis nego onako na komade, a uglavnom teško je bilo naći baš isti uzorak ako se što razbilo. Mislim da je i u drugim kućama bilo slično. Žene su radile gotovo cijele dane, a kada bi pala noć sve se smirilo, peći su se pogasile, a mirisi su preplavili cijelu kuću.

(27.08.2019. Život i običaji)

- 17:21 - Komentari (5) - Isprintaj - #

26.08.2019., ponedjeljak

Svatovi I dio

U ono vrijeme mog odrastanja vjenčanje je bio izuzetan događaj. Ni jedno vjenčanje nikada nije bilo jednostavno. Vrijeme kada će biti nisu određivali mladenci nego; roditelji mladenaca, vrijeme crkvene godine jer znalo se da u Korizmi nema nikakvog slavlja, a bome ponekad i hitnost jer i onda u ona vremena dešavali su se nestašluci pa ako se zalomilo moralo se što prije obaviti vjenčanje da se ne daj Bože sazna. Da će do vjenčanja doći znalo se i koju godinu prije samog čina, ali kada su odlučili da je pravo vrijeme i da ili kuća treba još jedan par ruku za sve težačke poslove ili su godine na izmaku kako su nekada govorili:“ Ostat će stara cura“, za nju, a za njega bi rekli:“ Samo nek se keri, ostarĽt će pa ga ni jedna više gledat neće“. A mladi ko mladi uvijek im se zapravo žurilo do kreveta pa se i sam postupak priprema skratio na:“ hitno i odma“ kako se za takva vjenčanja govorilo. Najčešća su vjenčanja bila u proljeće kada snijeg okopni. A uglavnom je izgledalo ovako.
Najčešće u večernji sat došli bi roditelji ženika u kuću mlade da utanače što i kako. Najvažnije pitanje je bilo oko toga što tko ima za dati i je li to dovoljno. Drugo najvažnije je pitanje koliko koja strana mora svatova imati. To, mora, uvijek se odnosilo na rodbinu bližu i daljnju jer nije se smjelo nekoga ne pozvati ako taj očekuje biti pozvan. Kako su to znali ostala mi je tajna. Kada bi se to donekle dogovorilo i kada bi znali koliko će svatova biti trebalo je odrediti tko će što od blaga dati jer sve te svatove treba tri dana hraniti ( i moji su bili tri dana). Onda se nabraja koliko treba peradi, koliko odojka, koliko janjaca i ako roditelji baš i nemaju (moji nisu imali) onda se gleda kada je prvi sajam da bi se moglo kupiti. Taj dio dogovora su uglavnom obavljali muškarci, očevi i braća. U mom se selu znalo što sve treba pripremiti za auštafirung. Ni jedna mlada nije nikada odlazila iz kuće bez točno određenog auštafirunga. Spremalo se u škrinju od ruha do posteljine. Sve rukom vezeno u dugim zimskim noćima.
Kada su očevi konačno dogovorili sve pojedinosti oko udaje tj. žendibe, auštafirunga, tada su dogovarali najpogodniji termin koji je uvijek ovisio o nekoliko faktora. Nije smjelo biti u Korizmi, a nije baš ni Advent bio pogodan. Osim toga trebalo je voditi računa i o poslovima; sjetva, žetva i drugo. Konačno kada je i datum određen ostalo je još samo sa svećenikom dogovoriti oglašavanje. Oglašavanje je bilo tri nedjelje prije vjenčanja. U crkvi se na svetim misama čitalo tko će se s kim vjenčati tako je cijelo selo sve znalo na vrijeme, a budući mladenci su se tada mogli pojavljivati zajedno oslobođeni od upitnih pogleda svojih suseljana.

Slijedi II dio

(iz nove zbirke Život i običaji)

auštafirung = miraz
keriti se = živjeti bez obaveza

- 11:28 - Komentari (24) - Isprintaj - #

23.08.2019., petak

Noći su uvijek čudne

Mislim do duboko u noć, jer san me neće ili ja njega neću. Dosta mi je tih noćnih lutanja po nepoznatom, uz još manje poznate ljude ili čak spodobe. I mislim kako je taj život, ovog časa noćnog, moj život nekako izvan moje kontrole i to od kad se početka mogu sjetiti. Voljela sam s dečkima iz ulice haklati, raditi gotovo sve što i oni osim, znate kada bi se malo sakrili iza nekog drveta, a ja bih zbog toga morala trčati doma na zahod. Možda me zato ženski rod tada malo izbjegavao, ali nije me smetalo jer imala sam fakinsko društvo. Često sam bila brža od tih budućih muškaraca, što žene i trebaju biti, a da bi kasnije uspjele u jurećem vlaku braka. Mislim onima koje su izbjegle brak nije trebalo juriti, one su uvijek imale vremena.
I onda odrastaš, polako bez da išta želiš mijenjaš se. Nekako se mijenjaš i iznutra i izvana, a fakini to vide, osjete jer i oni se mijenjaju pa ti neugodnjak ako te, kao slučajno, očešu po prsima ili ti se prislone uz leđa. Polako, ali sigurno se mijenjaju igre. Više ne haklaš, ne pentraš se po drveću jer majmuni silaze, a neš ti ostat. Ono žensko društvo koje te izbjegavalo jer nisu te zanimale krpice i bebe sada već škica i zaljubljuje se ili misli da se zaljubljuje jer sve je to još na vrbi svirala sve dok ona dva gumba što su počela bubriti ne postanu neugodno izdignuta pa da ih skriješ počinješ nositi široke košulje, najbolje one od brata i tate, ako ti dozvole. Malo pogrbiš leđa i u svijest se useli sram. Sram jer eto uskoro ćeš postati jedna od predodređenih rodilja. Ne znam, ali možda ima, koliko je tih djevojčica uopće i jednom poželjelo sve što joj je život sa tijelom napravio. Ja nisam, i danas mislim da bi mi bilo lakše kao muškarcu, ali eto nije me dopalo.
I nekako se pomiriš da si ista u mnoštvu jednakih bar po vanjštini, a ono iznutra još dugo vrije i kuha nezamislivo. Preokrenu se želje ili je sve to samo neka bikemija koja te natjera biti majka pa bez da propitkuješ želiš dijete, više djece i to ti svemir omogući, a život kao da je sretan što noćima ne spavaš, što si luda od brige kada mali smotuljak cvili, a ti bi taj usrani život dala da mu pomogneš. Ono dijete što je haklalo bezbrižno jureći neku staru loptu sada je u istoj jurnjavi, dan – noć –dan – noć nikako zadati konačni udarac jer kao da svaki udarac završi u goštangi. I taj dio života projuri kao brzi vlak iako ti činilo da nikada neće biti kraj svim mukama, ali projuri pa se nađeš jednog jutra sam kao da su te svi napustili. Ti sve njih zapravo i ne trebaš, ali živci se neće opustiti još bi jurili, još bi se pentrali, nikako ne mogu shvatiti da si ti netko drugi, ne ono dijete, ne ona žena, majka, a život ti se ponovo smije sretan jer eto odradio je zadatak koji je dobio tvojim rođenjem.
Jutro je dobro, svježe, pokušavam se sjetiti imena onih što su bili u mom prvom razredu osnovne škole. Jesam za njih pola, a ostali su samo lica čudne djece iz vremena kada još život nije imao utjecaj ili možda je, ali mi to tada nismo znali.



- 09:58 - Komentari (8) - Isprintaj - #

22.08.2019., četvrtak

Odmah ispod pera

LANENA PLAHTA BIJELA

Jutro se nekako pokrene bez poziva, bez želje,
A ustajanje odmičem, skrivam se
Ispod plahte od lana što vrati me u djetinjstvo,
U ono divno vrijeme kada su jutra bila drukčija.
U jutra što su mirisala rosom i pjesmom grlice sa stare kruške
I pozivu svih zvukova jutra što selom se šire.
Vratim se u to dvorište gdje jutra lepetom krila se bude
I pjesmom pijetla što nadglasat želi sve druge u selu.
Ta svježa jutra život su ispisivala svakom kapljicom rose,
Svakim Campinovim zijevanjem nakon noćnog bdijenja,
I umiljatim predenjem mačke oko nogu moje bakice
Dok čeka svoju porciju svježe pomuženog mlijeka.
I kuhinja, Bože mili kuhinja, kako je ona mirisala,
Pucketavim plamičcima u starom zidanom šparetu,
Žgancima i bijelom kavom od mlijeka i divke spravljenom.
Jutra koja su samo nama djeci bila moguća upijati
Jer svi odrasli ustajali bi već na prvi zov pijetla
I još bunovni prionuli težačkom životu sela.
Danas se sa sjetom vratim u to vrijeme i razmišljam;
Jesu li i oni kao djeca imali iste slike koje ja
Danas iz sjećanja vadim pomičući ustajanje još malo
Ispod lanene plahte, bijele.

22.08.2019.

- 09:46 - Komentari (9) - Isprintaj - #

20.08.2019., utorak

A onda

sutradan svane novi dan



pa se malo škicalo po okolo





Pučišća I i II






Iznad Bola



pa nazad





posvuda





pa se otišlo po ribe i pripremalo



odmaralo do predvečerja kada se hvatao zalazak sunca



pozdravljalo sve drage ljude tamo daleko i bliže od daleko



prošetalo kalom prema


bacilo još jedan pogled na



jer sutradan put pod



pravac metropola, a Postira ostaje za do godine






- 08:48 - Komentari (14) - Isprintaj - #

19.08.2019., ponedjeljak

Sutradan

Istina prošlo je i više od sutradan, ali eto malo se skitalo, a fotić uvijek pri ruci



padne noć, a krenu kojekakve gluposti

pod 1 osjećaj da se još može



pod 2 samo da je mjesečine, a ne pomrčine



i onda opet sutradan



- 09:54 - Komentari (17) - Isprintaj - #

12.08.2019., ponedjeljak

I eto tako

Radilo se, završilo


odmaralo se


zaključalo, otputovalo



odahnulo na cilju


fotkalo se


i još


slušalo i pjevalo


uživalo u noćnom šušuru


a sutradan.......
- 11:40 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>