U ono vrijeme mog odrastanja vjenčanje je bio izuzetan događaj. Ni jedno vjenčanje nikada nije bilo jednostavno. Vrijeme kada će biti nisu određivali mladenci nego; roditelji mladenaca, vrijeme crkvene godine jer znalo se da u Korizmi nema nikakvog slavlja, a bome ponekad i hitnost jer i onda u ona vremena dešavali su se nestašluci pa ako se zalomilo moralo se što prije obaviti vjenčanje da se ne daj Bože sazna. Da će do vjenčanja doći znalo se i koju godinu prije samog čina, ali kada su odlučili da je pravo vrijeme i da ili kuća treba još jedan par ruku za sve težačke poslove ili su godine na izmaku kako su nekada govorili:“ Ostat će stara cura“, za nju, a za njega bi rekli:“ Samo nek se keri, ostarĽt će pa ga ni jedna više gledat neće“. A mladi ko mladi uvijek im se zapravo žurilo do kreveta pa se i sam postupak priprema skratio na:“ hitno i odma“ kako se za takva vjenčanja govorilo. Najčešća su vjenčanja bila u proljeće kada snijeg okopni. A uglavnom je izgledalo ovako.
Najčešće u večernji sat došli bi roditelji ženika u kuću mlade da utanače što i kako. Najvažnije pitanje je bilo oko toga što tko ima za dati i je li to dovoljno. Drugo najvažnije je pitanje koliko koja strana mora svatova imati. To, mora, uvijek se odnosilo na rodbinu bližu i daljnju jer nije se smjelo nekoga ne pozvati ako taj očekuje biti pozvan. Kako su to znali ostala mi je tajna. Kada bi se to donekle dogovorilo i kada bi znali koliko će svatova biti trebalo je odrediti tko će što od blaga dati jer sve te svatove treba tri dana hraniti ( i moji su bili tri dana). Onda se nabraja koliko treba peradi, koliko odojka, koliko janjaca i ako roditelji baš i nemaju (moji nisu imali) onda se gleda kada je prvi sajam da bi se moglo kupiti. Taj dio dogovora su uglavnom obavljali muškarci, očevi i braća. U mom se selu znalo što sve treba pripremiti za auštafirung. Ni jedna mlada nije nikada odlazila iz kuće bez točno određenog auštafirunga. Spremalo se u škrinju od ruha do posteljine. Sve rukom vezeno u dugim zimskim noćima.
Kada su očevi konačno dogovorili sve pojedinosti oko udaje tj. žendibe, auštafirunga, tada su dogovarali najpogodniji termin koji je uvijek ovisio o nekoliko faktora. Nije smjelo biti u Korizmi, a nije baš ni Advent bio pogodan. Osim toga trebalo je voditi računa i o poslovima; sjetva, žetva i drugo. Konačno kada je i datum određen ostalo je još samo sa svećenikom dogovoriti oglašavanje. Oglašavanje je bilo tri nedjelje prije vjenčanja. U crkvi se na svetim misama čitalo tko će se s kim vjenčati tako je cijelo selo sve znalo na vrijeme, a budući mladenci su se tada mogli pojavljivati zajedno oslobođeni od upitnih pogleda svojih suseljana.
Slijedi II dio
(iz nove zbirke Život i običaji)
auštafirung = miraz
keriti se = živjeti bez obaveza
Post je objavljen 26.08.2019. u 11:28 sati.