život je kako kada

< kolovoz, 2019 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

27.08.2019., utorak

Svatovi II

S obzirom da je selo znalo kada će biti svatovi, počele su pripreme i kod obitelji gdje će biti svatovi i kod onih koji će, tako su vjerovali, biti pozvani u svatove. No ipak sve dok zaručnici nisu osobno došli pozvati u svatove nije se znalo tko će biti pozvan. Već prve nedjelje oglašene u crkvi budući mladenci su svaku večer išli od jednih do drugih u selu pozvati na njihovo vjenčanje. Naravno da su ih uvijek počastili, bilo rakijom, bilo vinom i kada bi se u kasnu večer vraćali kući veselje im je bilo vrlo izraženo. E sad, svi pozvani su imali, nepisanu obavezu, negdje deset dana prije svadbe u kuću gdje će biti svatovi donijeti tzv.“ košaru“. Bila je to prava košara, velika šibrana (tako smo je zvali jer je bila od šiba, imala je dvije ručke i koristila se i na polju i u dvorištu i u kući) u njoj se donosilo; jaja, šećer, mast, putar, sir, vrhnje, ulje, brašno, riža, orasi, mak, kokoš ili pilići i ako je bilo što od suhog mesa, šunka, špek. Na taj su način jedni drugima pomagali u pripremi svadbe. Naravno da se znalo i dobro pamtilo kako se svaka dobivena košara (misli se na sadržaj u njoj) treba jednog dana vratiti kada kod drugih budu svatovi. I tako negdje tjedan dana prije samog vjenčanja žene, a uglavnom su to bile rođakinje i susjede pod vodstvom glavne kuharice, u mom je selu to bila teta Matlena, počele su sa pripremama. Mijesilo se tijesto za juhu kao da je mala tvornica jer tri su dana bile juhe sa dugačkim rezancima i to nije smjelo pofaliti. Pekli su se suhi kolači, oni koji mogu stajati nekoliko dana, dva dana prije svadbe pekle su se torte i kremasti kolači. Kako nije bilo frižidera čuvalo se u podrumima gdje je bilo hladno ako je svadba bila ljeti, a inače u špajzama koje se nikada nisu grijale kao ni veći dio kuće. Kuhinja je u to vrijeme priprema bila kao bojno polje. Meni se sada čini da je bez obzira koliko su te žene sve radile na ruku jer nije bilo miksera, njihovo veselje pretočeno u sve te kolače jer toliko ih je bilo da je teško sve nabrojati. No meni su uvijek bili najdraži „slavonski bećarci“, oblatne, breskve, nusl štange i torte od oraha svih fela. Seoska imanja su često, a mi jesmo, imala ljetne kuhinje tako da se moglo peči u obje i u ljetnoj i u zimskoj jer je vrijeme bilo ograničeno. Ni jedna kuća nije imala dovoljno suđa za svatove pa se posuđivalo od rodbine, prijatelja i susjeda. Najveća briga oko suđa je bila da se ne bi što razbilo jer trebalo je sve vratiti ili kupiti novo ako se što razbije. Sjećam se da smo imali više različitih tanjura jer se nikada nije kupovao cijeli špajzservis nego onako na komade, a uglavnom teško je bilo naći baš isti uzorak ako se što razbilo. Mislim da je i u drugim kućama bilo slično. Žene su radile gotovo cijele dane, a kada bi pala noć sve se smirilo, peći su se pogasile, a mirisi su preplavili cijelu kuću.

(27.08.2019. Život i običaji)

- 17:21 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>