SUTRA IPAK NE POSTOJI
Nešto bih rekla i čini mi se da bih moga,
Stvarno bih mogla dobro i lijepo, ali …
Kako li se taj ali uvijek stvori baš u nezgodan čas
I propituje rujući kao crv u sočnoj jabuci.
Kome bi to lijepo bilo čujno u praznini jutra?
Tko bi se osmjehnuo i začuđen gledao dok govorim,
A mogla bih polako, gotovo lijeno, sjetno i toplo,
Onako kao što nekad u dane posebne jesam.
U dane posebne, mislim i učas se izgubim
Loveći sjećanja onih dana i osmjeha, i sreće, i svega
Što bilo je, a sada kao da i nije bilo jer daleko ostalo je.
Nešto bih stvarno rekla dok nit još izgubila nisam
Kao što sve češće biva već duže vrijeme
Pa danima tražim što mi prekinulo niti
Da ih svežem, povežem i mučno mi sve više i tegobno,
A duša još treperi nemirom leptira kada povjetarac,
Povjetarac biti još smiriti se neda.
Mogla bih, a možda je sve to skupa varka varavog dana
Što odlazak sprema potiho da strah umanji
I nadu hrani lažnim sutra
Jer to sutra na kraju ipak ne postoji.
08.09.2019.
(ima tih nekih uranaka kada se nešto dogodi pa zapisati te misli, osjećaje u riječi pretočiti, treba. I nakon svih tih godina što su me na pisanje stjerale još uvijek ne razumijem od kuda i kako se sve to dogodi, čemu, zašto i do kada će tako? Onima koji ne znaju kako sam propisala možda ovo čudno izgleda, ali da inzult čuda u glavi napravi dobro sam upoznala.)
Najtoplije hvala svima koji svratite, komentirate, bacite pogled na ovaj kutak u kojem je dio mog života.
Post je objavljen 08.09.2019. u 08:45 sati.