D E L P H I N A

subota, 29.12.2007.

Kako je Delphi postala ovisnica o jos jednom poroku...

...o cemu, pitate si? cigare, to smo apsolvirali (jos se nedam, iako moram priznat da posustanem nekad, ali jaaaako rijetko), alkohol-ma nista to, droge-dalje od mene...neumjerenost u gurmanskim gulozecama...a sto cu...nego, delphi je postala ovisnica o internetu...

...da, da, priznajem: "Zovem se Delphina i ja sam ovisnica o internetu!"

...do tog zakljucka nisam dosla sama, prosvijetlio me moj brat kad mi je jedno jutro gledajuci me kako tek otvaram oci i meskoljim se u krevetu, ni rastegnula se nisam kako treba, nego prvo otvorila laptop-da se upali...samo je rekao: "E vidis, od sada je sluzbeno-ovisnica si...."

...tesko je priznat svoje poroke, ali ja priznajem svoje, nekako je lakse zivjet s njima, nego pitam se kako sam prije zivjela bez njih...i kako bi bilo da nije njih...

..do prije nekoliko je postojao samo moj blog, e-mail (jedan, drugi, treci, poslovni, onaj od apartmana...para vam se malo) i to mi je bilo dosta...eventualno, procitat vijesti na portalima i to je to...

..e, onda sam dobila pozivnicu za facebook...i prihvatila je...ali kako vidim, prihvatili su je i drugi, cak sto vise, skuzila sam da su moji svi prijatelji na facebooku, neki poslovni partneri, poznanici, ljudi s estrade i "javnog zivota", nazovimogatako...i tako, nije trebalo dugo da pocnu stizat komentari na "wall", saljive poruke na "funwall" i privatne poruke u "inbox"...s vremenom se krug poznanstava sirio, a tako i moja komunikacija u inboxu...

...onda su poceli pozivi da dodjem na msn...i ja ga instalirala (cak ga nisam ni imala prije toga na mom novom super duper laptopu)...i uhvatila sebe jucer da sam u 8 sati na vecer jos sjedala u mojoj sobi na mojom pilates lopti za laptopom, nakon dvosatnog pricanja s nekim tipom u Australiji, nakon chatanja s jednim slatkisem iz Rijeke i u medjuvremenu prepucavanjem s rodicom u Americi...sve sam ja stigla, ali se s lopte nisam digla dva sata...ni presvukla se nisam...pojela sam paleci komp...

...prije msn-a su moji rodjaci posli u Ameriku pa sam skinila i Skype, i stavila kamericu, slusalice, mikrofon...sad sve da hocu, moj laptop da bi stao na lap-u moram odvojit od silnih kabela...u medjuvremenu sam za Bozic od brata dobila cooler za isti... (trebali ste vidit moju facu kad mi je urucio poklon i ja mu zahvalila sa zbunjenom facom-"Ok, hvala ti, lijepo od tebe, ali sto je ovo?" ;)) ...

...uglavnom, sad sam u fazi razmisljanja o tome kako smo zivjeli prije bez kompjutera, raznih facebooka, skypeova (Bogu fala na istom), msn-ova, mobitela...

...e kad sam kod mobitela...danas sam osjetila veliki relief...nakon jos jedne u nizu dramaticne epizode ludila moga sefa, nakon sto sam mu jos jednom dala do znanja da za plaćicu koju imam nemam nikakvu namjeru bit 24 sata dostupna na mob i zvat ljude u 22 na vecer za nesto sto mogu rijesit ujutro....dobila sam naredjenje da ostavljam poslovni mobitel u uredu...ah, koji mi je kamen sa srca pao...nemate pojma...kojeg sam se piza rijesila...bursa mi je 20 kila laksa...a on mislio da ce me kaznit s time...he he, kaznio je sam sebe ;)

...i tako, dok se nekih ovisnosti rjesavamo, druge usvajamo...i mislim da je to u redu...u jednom trenutku, prije kojih mjesec dana sam uhvatila sama sebe, da nabrajam prijateljici ovisnosti, ili mozda bi bilo bolje reci poroke...sve kojih sam se sjetila, i sa iznenadjenjem ustvrdila da ne njegujem ni jednog...mogu vam reci da mi je bilo cudno, i da mi nije bilo drago...

...ipak sam covjek, i ne mogu funkcionirat ako je sve savrseno i ulickano, moram nac ispusni ventil, eventualno se navuc na drugi-do nove prilike i tako...nauci covjek zivjet sa svojim porocima, zavoli ih cak, daju mu odredjenu sarmantnu patinu...ah, baljezgam, jel da? ;)

- 17:54 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 25.12.2007.

Sretan Božić, narode!

...obožavam ovo vrijeme...u nedjelju smo upalili zadnju adventsku svijeću...

...volim ovaj blagdan zajednistva, obitelji, prastanja i veselja...

...volim ove pripreme, kako duhovne, kako obiteljske...a najvise od svega volim sto su moji najblizi samnom, sto smo svi skupa u ove dane....zadovoljni...vedri....najsretnija sam sto cemo danas skupa sjedit za stolom, jer je to inace rijetkost s obzirom na ubrzani tempo zivota...ovaj najveseliji krscanski blagdan nas svih okupi, nakratko zaboravivsi na druge obaveze...

...ima i ljudi koji nisu s nama, puno mojih prijatelja koji su trenutno daleko od mene...danas su sve udaljenosti skracene, bilo da su u Americi, Škotskoj, Belgiji, Australiji, Zagrebu, Kutini...danas smo posebno bliski i jedni drugima u srcima...

...dosavsi i pocevsi pisat ovaj blog, dosta vas je takodjer priraslo mom srcu, iako vas vecinu nisam nikad vidjela, ali ste ipak usli u moj zivot i udobno se smjestili...

...zato, drage moje blogerice i blogeri, znani i neznani, neka vam je svima sretan Božić, neka je mir i sreca u vasim srcima i vasim obiteljima,

....vasa Delphi sa svojom obitelji...

- 13:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.12.2007.

... Predblagdanska šetnja Gradom...

...danas sam ranije pustena s posla...maalo ranije, ali dovoljno da uhvatim malo lijepog suncanog dana, kakav je bio danas...izasla sam iz ureda, obavit neke stvari u banke prije odlaska, izasla na Stradun, poluprazan...gledam okolo, okiceno, ko i svake godine...ali nema veze, Grad je sam po sebi ukras, pa cemu ga previse kitit...

...nakon nekih popodnevnih ura, tamo iza objeda grad nekako opusti...tu i tamo koji setac, netko ko se vraca s posla, kao ja i poneki covjek, koji zivi u Gradu...nekako, jest pusto kad usporedis s ljetom, ali isto je lijepo...mozes se na miru okrenut oko sebe, izvadit aparat, napravit par slika bez da ti jos par ljudi koji poziraju uleti u kadar....

...ne sjecam se jesu li prije kitili malu fontanu na ovu foru, sa adventskim svijecama, ali ovo mi se svidjelo...

...a zato mi se cini da je ova jelka svake godine jedna te ista, iste kuglice, ali isto je lijepo...

...najljepsa ulica na svijetu...jeste li znali da naziv Stradun u biti dolazi od talijanske pogrdne rijeci il Stradone (=uličetina)...hm, vjerovatno su bili ljubomorni pa nisu znali od jada sto ce...

...prije par godina sretnem jednog lika na sjeveru lijepe nase, i cuje on da sam ja iz Dubrovnika, bla bla bla, i kaze on meni da je i on bio na maturalcu u Dubrovniku i da se sliko kraj nekog rezervara za vodu...kakvog rezervara za vodu, pitam se ja...nije se mogo sjetit ime rezervara pa mi je donio sliku...Evo "rezervoara"...

...a i ovo je dio blagdanskog ugodjaja...kad zamirisu cevapcici, pljeskavice...;)...salu na stranu, slatka mi je ova kucica, nekako bas stoji tu u ovo doba...

...kako radim u Gradu...i stalno djiravam, vise bi mogla zatvorenih oci potrefit svaku butigu, izlog, sve, da me nije strah da ne nagazim na kakvu "minu" od kučka...nekako se naviknes na to sve sto te okruzuje, u danima najveceg stresa na poslu, nekako te te zidine pocnu gusit..samo sivi kamen oko tebe, sunce brzo zadje tamo gdje sam ja...nekako mi ne padne na pamet sad stat s aparatom na svakom kantunu i blicat...imam osjecaj da bi me ljudi poceli cudno gledat-ko sto je sad ovoj, sto slikava...to je ona mala sto radi tamo i tamo....vise se svi znamo...

...ali danas mi se dalo...nekako me uhvatilo blagdansko raspolozenje koje u nas doma pocne vec 22. na tatin rodjendan i zavrsava kad nakon bratovog i tatinog imendana koji su jedan za drugim, malo pauza i pripreme za docek...

...cestitke sam poslala odavno...saljem hrpe cestitki mailom nekim ljudima, nekim ljudima naravno cestitam osobno ili telefonom, ne saljem sms cestitke, a posebno ne one forwarduse, te mi nemaju ni malo duha i odbijam ih...ali uvijek je tu taj krug ljudi koji zive daleko, s kojima redovno izmjenjujem one prave, opipljive cestitke, na kucnu adresu...i vjerujte mi, to je ipak najbolje...kad otvoris sanducic, a unutra cestitka, napisana necijim rukopisom-netko te se sjetio i potrudio ti poslati cestitku...ili razglednicu...obozavam razglednice i i dalje ih skupljam u jednu kutiju...

...danas sam se ugodno iznenadila kad me u postanskom sanducicu docekala cestitka, naslovljena na mene i brata od nasih prijatelja, jedne male novopecene obitelji, koja zivi u gradu, vidjet cemo se za blagdane, ali oni su isto smatrali bitnim poslati nam cestitku...svaka cast...

...danas sam mojim najblizima, starcima i bratu kupila poklone...imamo taj obicaj svake godine...ne kupujemo nista skupo niti se natjecemo ko ce vise potrosit, ali je lijepo nac pod borom neku sitnicu samo za tebe tako da nastojimo to odrzat i dalje...sjecam se kad smo mali bili i jos sa starcima isli na polnocku, mama bi uvijek zadnja isla tako da stavi poklone pod bor i mi ih nadjemo kad se vratimo s polnocke...skuzili smo je brzo, ali smo je naravno pustili da i dalje koristi taj ritual...

...obozavam ovo vrijeme godine...nekako je sve lijepo u zraku, mislim i da su ljudi opusteniji, zadovoljniji...ili je to zato sto sam ja sada takva, ne znam...ali znam da me ovaj danasnji djir tako lijepo opustio i napunio pozitivnim mislima...

- 20:54 - Komentari (33) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.12.2007.

Girl power...

...nakon nekoliko dana chatanja s nekom osobom, nekidan, ta osoba mi kaze da ne voli zene koje pametuju, aludirajuci na mene...znaci, ja nisam pametna, inteligentna, glupa, ne znam sto, nego ja pametujem...kaze da u nasem gradu nema mjesta za zene kao sto sam ja...da nije zenstveno mislit svojom glavom, imat za sve odgovor, ili ti ga sudjelovat ravnopravno u razgovoru...po njemu bih trebala sto? trepkat svojim plavim okicama obrubljenim gustim trepavicama i smjeskat se ozarenim obrascicima pojacanim novim rumenilom....wtf!

...jucer sam bila u jedne drage sinjorine na kavi...in suma sumarum, kaze ona meni da joj je jedan prijatelj rekao da kad drugi put ode na dejt, da prvih 5 dejtova klima glavom i smjeska se, da ne mora odmah svoj karakter pokazat! I to joj je rekao prijatelj koji je voli i koji je dobronamjeran...wtf!

...nekidan sjedim sa sefom i pricamo...provocira me stari, a ja ravnopravno odgovaram...kad je vidio da nece uspjet u nakani, kaze: "Ti si agresivna prema meni. To ti nije dobro." Ja sam ga pitala da sto misli pod tim "agresivno", to sto ne hodam pognute glave pred njim, all mighty sefom, ili sto se ne bojim rec svoje misljenje, sto ravnopravno sudjelujem u razgovoru, ili sto glasno pricam (ipak sam ja s otoka, sto cu-mi doma kad svi cetvero vodimo uobicajen razgovor, putniku namjerniku ispred nasih vrata ispada da se svadjamo)...nisam dobila odgovor...

...ne volim pricat o sebi tipa hvalit se nekim svojim karakteristikama, isticat neke dobre strane u drustvu-to dajem drugima da ocijene, medjutim, volim znat sto drugi misle o meni, kakav dojam ostavljam i tako...i sad znam, da ljudi koji me znaju, znaju da nisam agresivna osoba, da sam diplomat, izbjegavam svadje, prepirke i prepucavanja...ok, volim debatirat i ako sam u pravu, puknut cu-moram rec, ali ipak sam ovan u horoskopu...znaci, ove prethodne karakteristike su mi recimo, urodjene, ali ono sto sam stekla kroz godine je odredjeni stav prema zivotu, ljudima, hrabrost da istaknem svoje stavove gledajuci ljude u oci i sl...

...mislila sam da je to dobra karakteristika...mozda stvarno zivim u iluziji...jer ja osobno imam takve ljude oko sebe, pocevsi od obitelji u kojoj su mi otac i majka ravnopravni...od prijateljica koje su sve redom odvazne, jake zene i koje su na neki nacin i meni uzor...i stvarno ne mogu rec da sam se susretala sa nekim razlikama, zenama koje se boje izrec svoje misljenje zbog tih i tih stvari...ne znam...

...i onda nakon onog komentara iz prvog pasusa, stanem i razmislim o cemu se tu radi...mislim, ja sam odgojena da uvijek gledam tko mi govori, a ne sto mi govori, tako da je taj komentar ostao u mojoj glavi dovoljno da malo razmislim,napisem ovaj post i brzinom ventilatora ce otpuhat iz moje glave...prema toj osobi nisam imala nikakvih pretenzija osim ubijanja dosade chatajuci i gledajuci kako on gleda na neke stvari...ali onda onaj komentar mojoj prijateljici iz drugog pasusa?

...jesmo li mi zene mozda postale prejake pa se neki muskarci ne mogu nosit s time? jeli mi mozda ugrozavamo njih kao bica koja su predodredjena da budu jaci, vodje? ne razumijem...jer ne spadam u feministice, ne mrzim muskarce, dapace, volim bit u muskom drustvu, uvijek su mi bila zanimljiva razmisljanja mojih muskih prijatelja i volim osjecaj kad sam u vezi...ne volim solirat (sto ne znaci da moram bit u vezi pod svaku cijenu, i smatram da mi moze bit da biram...) i volim kad sam u vezi...sto jes jes...cvrsti muski zagrljaj, realno rezoniranje stvari, budjenje "ispod vrata", kako bi rekla Carrie iz Sex i grad, po meni ne moze nista zamijenit...kao ni osjecaj da si zensko i njima da se osjecaju zastitnicki...mislim da muskarac i zena u paru nadopunjavaju jedno drugo, i da je taj spoj ipak potreban za zivot i blago onima koji su se nasli i koji tako funkcioniraju....

...ali da li to znaci, da ako imam svoje misljenje, stav i ne bojim ga se rec jasno i glasno, gledajuci u oci...da li to znaci da cu uvijek ostat sama...da li to znaci da necu nac posao svojih snova...sto to znaci? voljela bih znat da li je onda potrebno naucit glumit da ne ispadne da pametujes....da li je potrebno naucit zavezat jezik i govorit samo kad te pitaju, prociscenu verziju onoga sto u biti zelis rec ili sto je potrebno?

- 11:53 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.12.2007.

He he, ovo je dobro...

ali nazalost, ima bit da im nijedna televizija ne zeli prikazat spot...pitam se zasto? ah, valjda istina boli...

jeli vam se svidja? :)

- 08:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 12.12.2007.

Delphi olitiga Pegula...

...jutros odem u auto i opet se sokiram, ali ovaj put sam podivljala...na krovu od auta dva velika udubljenja i izgrebano...kao da je netko bacio kamen, ali pecu kamena...kamencic nebi ovo napravio...

...nekidan stari vozi moje auto, i slucajno okrene onu mirisnu tekucinu, ne vidi sto je napravio, i tekucina se cijela izlije po mom radio-mp3 playeru kojeg obozavam jer sam ga dobila na poklon...ok brat sanira stetu, radio svira, ali sam se morala snervat!

...dosad sam imala 2 sudara (nadam se da je to bilo dosta-ne ponovilo se) i oba dva puta nisam bila kriva nego su na mene naletjeli neozbiljni, mlad ili pijani vozaci...kad vidim da se takvi voze iza mene, obicno se zalijepe na metar iza mene, samo se dam desno da odu sto dalje od mene...i gdje je nasa policija i sud? za ovaj drugi sudar jos nisam dobila zadovoljstinu jer ce za par dana istec 2 godine, nastupit zastara, a taj momak se uporno odbija pojavit na sudu izmisljajuci glupa opravdanja da studira u zagrebu dok ga ja vidjam kako se seta po gradu...

...ja ne razumijem! ma i kad sam mala bila, i kad smo se ko djeca igrali, pa pazili smo da ne ucinimo stetu nekome...bar sam ja tako odgajana...kad se parkiram, pazim da ostavim dovoljno mjesta drugim autima, kad izlazim iz auta, pazim da ne udrem u tudje auto, i kad izlazim iz parkinga isto...moj auto je star tek nekoliko mjeseci, vec ima nekoliko ogrebotina po vratima, zadnji blatobran je vec izgreban, i jutros ove udubine...ma da mi je samo bilo vidjet pocinitelja-za usi bi ga izvukla i odvela u njega doma da mu starci plate stetu (po meni su se neka djeca gadjala kamenjima i kamen je pogodio moje auto, jer ne znam ko bi drugi to napravio)...

...kad covjek sagleda siru perspektivu, ovo jesu stvarno sitnice, i nedaj boze gorih stvari...ali te sitnice znaju izbacit iz takta samo tako...ja znam koliko sam ulozila u to auto i koliko cu ga morat otplacivat i znam da mi sve sto imam nije palo s marsa nego sam zaradila i odricem se nekih drugih stvari i moram se snervat kad vidim da ima ljudi koji misle samo na sebe i boli ih neka stvar za tudju imovinu...

- 09:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 08.12.2007.

Magicni krug...

...pocelo je to davne neke godine, ne sjecam se vise ni kako, ni kad...u biti znam, ja i B smo bile pozvane na neki tulum...ljetni rodjendanski party na plazi...pozvao me jedan frend i reko da je uglavnom muska ekipa i da "dovedem zene" :))

...tu smo upoznali hrpu simpa ljudi, nasih godina, slicnih razmisljanja i malo po malo poceli smo se druzit...ic skupa na tulume, vanka, na kupanje, igrat nogomet (da, i to-nakon nekog vremena nas nisu vise gledali ko zene, nego ko dio muske ekipe, sto je nama odgovaralo)...neke zene po gradu, koje su bile zainteresirane za clanove naseg kruga, nisu nas bas gledale s naklonoscu a nas to nije bilo briga, jer mi nismo bile nikakva konkurencija, mi smo bili ekipa...

...u godinama naseg druzenja smo prosli puno toga skupa...znalo se dogodit da su moje zene bile rastrkane po svijetu, a ja s hrpom muskih izlazila vanka-to je bila normalna stvar za nas...oni su moji prijatelji i s njima se najbolje osjecam...sjecam se kad je Renato u par navrata zvao: "Delphi, idem veceras za Zagreb...ides?" ja bih samo rekla: "Kad me kupis?" ...dosli ujutro sljedeceg dana u Zagreb, pokupili neku limuzinu iz rent-a-cara i glumili face vozajuci se u luksuznom autu po Zagrebu....ili-nezaboravno putovanje u Zadar..."Delphi, idemo za uru vremena u Zadar...imamo auto do Sibenika, a poslije cemo se nekako snac".."Kad me kupis?" ...tu avanturu nikad necu zaboravit...stopiranje na Sibenskom mostu...boravak u hostelu na Boriku, izlazak u Gotham...za svaki Bozic, imendane, rodjendane...ekipa se obavezno skuplja...kad se sretnemo na Stradunu..automatski se oformi "magicni krug", kako smo mi to voljeli nazivat...skupi se npr troje ljudi, odjednom se pocne slijevat grupa, jedan po jedan...najjaci smo bili u svom magicnom krugu...zatvoreni...samo mi, ekipa...u kafic bi prvo doslo 2-3 ljudi, nakon kratkog vremena su dolazili ostali, spajali se stolovi...znalo se, cim se isprazni necija kuca, stan (najcesce u mene, jer su moji uvijek na Mljetu)...ekipa osjeti to i krene okupljanje...filmovi, kokice, pancerote, zezancija...

...s vremenom su u magicni krug poceli dolazit i novi ljudi, nase povratnice sa studija, neki novi ljudi i krug se povecavao, ali i smanjivao jer su se pojedini clanovi nasli u vezama, neki vec i u braku i naravno da su se druzenja razrijedila...poceli smo se cesce vidjat na svadbama, za Bozic i druge blagdane obavezno, ali spajanje stolova u kaficima je nekako prestalo...da, uhvati nostalgija, ali to je tako i normalno...ostanu savrsene uspomene i puuno materijala za prepricavanje kad se sretnemo...puno anegdota s mnogobrojnih tuluma i sl.

...nekidan, na facebooku mi se javi jedan prijatelj i pod stavkom odakle se mi znamo, on napise: "You were members of a magic circle"...uf, odusevila sam se...znaci, ma koliko nas zivot malo udaljio, clanovi tog prestiznog kluba ipak ostajemo i dalje...kad god, u bilo kakvoj situaciji, brojevi telefona clanova su uvijek dostupni i znam da uvijek mozemo racunat jedni na druge...uvijek...

...zasto ova tema, pitate se? pa jucer smo isli gledat malu bebu, Renatovu kcer...preslatka je....jedna prija nam ocekuje bebu, neki vec imaju djecicu, neki su tek usli u brak...a meni se uvijek, na vjencanjima ili babinama vrate slike iz proslih dana...Rekao je Renci da i mi pozurimo, da se ima mala s kime druzit, a Ines je dodala-"Treba oformit novi Magicni krug"...

- 08:41 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.12.2007.

Na današnji dan...

...kao prvo danas svim Nikolama, Nikolinama, Nikima, Nikicama i slicnim imenima neka je sretan imendan, neka su djecica dobila puno slatkisa u čizmicama i neka se svi vesele...

...ne smijem zaboravit ni nase drage pomorce ciji je sveti Nikola zastitnik-neka ih cuva po svim morima svijeta i vrati sigurno doma....

...ali, danas se sjecam jednog od najtezih dana za moj Grad i moje sugrađane...dana kojeg smo proveli u sklonistima sa strepnjom iscekujuci prestanak bombardiranja...dana kad je 19 naših sugrađana izgubilo zivot i vise od 60 njih bilo ranjeno...

...jutros u autu slusam vijesti...a misli me vracaju na te dane...neizbjezno je to...urezalo mi se duboko u pamcenje...i iako potisnem ta sjecanja, sjecam se lijepih i veselih dana kojih je ipak bilo dosta s obzirom da sam jos bila dijete i da imam najbolje roditelje koji su se svim silama trudili da nam ublaze te teske dane....

...dan prije Sv. Nikole, 1991. su moji konacno odlucili da je vrijeme da mama, brat i ja odemo u izbjeglistvo i ukrcamo se u jedan od onih brodova koji nas je trebao odvesti na sigurno, u Rijeku...

...duboko su mi se urezali ti osjecaji...da moramo poc, ostavit tatu tu, i cinjenica da je to mozda posljednji put da se vidimo...jos djeca, a suoceni sa tako strasnom istinom...nebih nikome to pozeljela...

...ali, spakirali se mi, u stanu u Lapadu, u koji smo se sklonili nakon sto smo pobjegli iz Mokosice, nas 19, u dvosobnom stanu...slikali se svi skupa za uspomenu...pokisli i tuzni uputili se na autobusnu stanicu, pjeske do drugog dijela grada...mama place, mi se stisli, a tada sam prvi put u zivotu vidjela tati suze u ocima-to me pogodilo, jer moj tata je meni uvijek uzor cvrstine i oslonac, cak i sada kad sam odrasla...

...dosli smo na stanicu i cekamo taj autobus...svi u svojim mislima, a grop u grlu sprjecava da ista reces...djeca placu, mame ih smiruju...odjednom moj brat, koji je tada imao 8 godina pogleda tatu i kaze mu: "Znas sto, tata?" "Reci, sine", kaze on..."Znas, ja bih radije podnio jos ovoliko bombardiranja i svega, samo da se ne moram rastavit s tobom"...Tata ostao i samo je rekao: "Jeli to istina, sine?"...brat je kimnuo glavom...I u tom trenutku su moji pogledali ostatak nase sire obitelji koja je bila s nama u istoj situaciji i rekli: "Mi ne idemo nigdje, mi ostajemo, vi ajdete." Oni nisu dvojili ni trenutka, kao da su samo cekali da netko odustane i istim putem se vratili doma...

...sutradan, na danasnji dan je krenulo najgore bombardiranje Grada...bili su nemilosrdni...mislili smo da nikad nece fermat...u sklonistu smo proveli cijeli dan i noc...mozda su se moji roditelji u nekom trenutku i pokajali sto nas nisu poslali....ali u drugu ruku smo bili sretni jer smo svi bili skupa...i hvala Bogu, svi smo prezivjeli, svi smo tu....

...evo, to je jedna mala crtica iz mog ratnog sjecanja, koja mi se duboko urezala u pamcenje...i koju cesto, kad pricamo o ratu, prepricavam...odlucnost jednog djeteta od 8 godina da nas svih drzi na okupu...i hrabrost mojih roditelja da to sve izdrze a nama svim silama da ublaze te dane...

...jucer cujem da je neki general, ne znam mu ime, niti me interesira u Beogradu oslobodjen optuzbi za bombardiranje Dubrovnika, kazu da je neuracunljiv...jos jedan u nizu...izgleda da smo se mi sami popeli na Srdji bombardirali Grad, ubijali nase ljude...ili izmisljamo price i prodavamo ih svijetu...ne znam...samo znam istinu koju sam ja, kao dijete prozivjela...i znam samo da zahvaljujem od srca svim hrabrim ljudima koji su se borili i koji su ostavili svoje zivote, da bi danas mi imali svoj Grad, da uzivamo u njegovoj ljepoti i hvalimo se turistima gdje zivimo...

...Hvala vam, hrvatski branitelji, hvala vam dubrovacki branitelji, danas je vas dan!

- 09:24 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 05.12.2007.

Delphi bi jedan mali tulumcic...

...gledam danas na fejsbuku slike od jednog frenda sa raznih ekipnih tuluma...

...i mislim se kako smo mi to zakrzljali, uvukli se u kuce i uhvatili se kompjutera...

...ja prva...

...stoga pokrecem inicijativu, prijatelji moji dragi, koji me tajno citate-he, he, znam ja sve...

...kuca na Mljetu je prazna i dovoljno prostrana za 20-ak ljudi da moze spavat...

...odgovore primam osobno, telefonom, mobitelom, faksom, mejlom, dimnim signalima...

...cekam (zvuk udaranja prstiju o stol)...

- 13:48 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.12.2007.

Đir po Župi...

...i tako, kako rekoh, ovaj vikend me nije bas kuca mogla ohladit, tako da smo jucer nakon vaganja dali u Cavtat, na Vojnovic ili Župu, jednoglasno se odlucili za ovo zadnje, iako ne na kraju kava popijena na Vojnovicu...ma to nije bitno, bitno je da sam opet nostila aparat sa sobom...sad ce neko vrijeme bit u bursi...

...o Župi sam vec pisala jer sam se dobar dio ljeta kupala u Kuparima...a ovdje, u Srebreno i Mline volim poc napravit djir, popit kafu, a znalo se navecer dobro zalomit u jednom od ovih kafica...ovdje su ljudi, recimo, malo opusteniji nego u Gradu...iako se to sve svede na isto...ali svaka promjena je dobra...

...volim Zupu nekako, tako je blizu Gradu, a opet nije toliko urbana...

...iako je u zadnje vrijeme i tu buknula novogradnja, ipak tu mozes srest sto lokalnu djecu na ulicama, sto ljude iz Grada koji su doveli svoju djecu u setnju...nekako je pitomije...ma mozes i u Gradu, ali manje oko ovih novoizgradjenih grada-jer po zakonu svaka zgrada za svaki stan mora imat parkirno mjesto-ali nitko ne misli o tome hoce li se djeca imat gdje igrat...

...krenuli smo prvo u djir preko parka, do Mlina gustajuci u nekako mirnom posljepodnevu...bilo je oblacno i nije bilo puno ljudi...nekako tisina okolo...bunaca u moru...plaze prazne...

...obozavam ovaj park ovdje...sjeca me na vrijeme kad sam bila mladja i kad se tu odrzavao popularni Župstok...cijeli dan glazba i lokani bendovi...dole ispod se kupas, odavde muzika...rokija po mom gustu...i nastavis do kasno u noc...sad je tiho...ali me ovaj park uvijek sjeti na te ljetne dane....

...kako rekoh, u zadnje vrijeme je bolje da puno ne pricam.... :)

- 19:03 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.12.2007.

...Uz Omblu (drugi dio)

...kako meni nije pametno kad me uhvate moja luda razmisljanja stat doma, gledat mamine zabrinute poglede i miljun podpitanja...tako sam ovaj vikend provela u nekom speedu, doma sam bila samo za prespavat i pojest, i tako mi odgovara...

...jucer popodne nas sunce izmamilo opet uz Omblu...bas sam komentirala da smo malo zapustili nasu rijeku u zadnje vrijeme...ne setamo cesto ko prije, draze nam je sjest u auto i djiravat po gradu ili van grada, a rijeka nas ceka...

...ovaj put smo prvo krenuli na drugu stranu, prema samostanu i marini...

...inspiracije za tekst nemam, ali sam zato imala inspiracije za slikavanje...neka ovaj put slike govore umjesto rijeci...pa ajdete samnom u djir i uzivajte u prizorima koje smo sretali putem...hajmo...

...eto, nadam se da vam se svidio nas mali djir... :)

- 12:54 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 01.12.2007.

Ja samo zelim priliku...

...ma znam, rekla sam da necu, ali kad ne mogu znat sto me sve ceka svaki dan....

...u zadnjih recimo mjesec dana, poslala sam molbe na tri razlicita mjesta za posao...pozvana na interviewe i svugdje usla u uzi krug...imala sam dojam da sam ostavila pozitivan dojam, i da nesto od to troje mora upalit...eh, sama se sebi cudim koliko sam naivna...jos nisam naucila da nije vazno sto znam ni koliko znam, nego koga znam., jesam li politicki podobna....

...ne znam nikoga, nisam politicki podobna, a i roditelji su mi iz ovih prostora iz nase zemlje-reklo bi se fetivi...

...imam iskustva, imam faks, imam volje, imam znanja...ali sto mi to sve vrijedi...neki traze iskustvo, nekima je bolje da nemas iskustvo, neki traze faks, nekima nije bitan, svi traze nesto, a na kraju dobije poso netko podobniji...

...prosli tjedan su me odbile dvije firme,a jucer ova zadnja u koju sam jako htjela upast, koja je bila nada u moju buducnost i razvijanje u karijeri koju zelim-zvali su me iz kadrovske da nazalost nista, nemaju objasnjenje, oni su samo dobili nalog da meni tako jave i zele mi puno srece u daljnjem trazenju...

..sok, nevjerica, toliki da nisam imala snage nikako reagirat, racunala sam na to, racunala sam se da ce se napokon stvari promijenit i opet nista, opet jedno razocaranje, vise ne znam koje po redu....prestala sam brojat kad je civra dosegla dvoznamenkasti broj...samo sam se spakirala iz doma i krenula od kave, pilatesa do izlaska vani nocas...nije pomoglo, pomoglo je trenutno, ali jutros mi se javio opet onaj bljutavi osjecaj kojeg se ne mogu otrest...lako se dignut i nastavit dalje poslije jednog poraza, pa drugog, pa treceg...ali ovo je vise previse, nemogu se dignut, nemam volje...

...imam osjecaj da su me ljudi iz okolice poceli zalit-vidi je, jadna, toliko se trudi a zaludu, a to mi je najgore-jucer mi je jedna draga osoba rekla da ce u buduce, kad bude u depresiji, zvat mene jer meni je, kao gore-to me presjeklo, znam da je ona htjela najbolje, ali ipak...ne zelim da me zale, ne zelim da me ohrabruju i kazu da se sve dogadja s razlogom...da ce bit bolje...znam, ljudi zele sve najbolje-ali nemojte me zalit, molim vas...

...zar ja stvarno nista ne vrijedim? zasto ja nemogu dobit priliku? ne trazim puno, samo priliku za posao u struci, ne trazim ni veliku placu ni neke polozaje...zelim samo priliku....znam da se mogu dokazat i da mogu puno dat, samo hocu priliku...

- 13:38 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.