D E L P H I N A

petak, 30.11.2007.

Mi Dubrovčani...

...e necu zugat..ne, ne...rekla mi je Andre da je ostavljam bez teksta u zadnje vrijeme-ispadam Sajko neki... :)))

...onako, malo u zadnje vrijeme razmisljam o nasem Gradu i mojim sugradjanima...

...kako radim u turizmu srecem razne ljude, dobijam razne kritike, dobre ili lose sa raznih strana, volim ih nekako rezimirat, razmisljat o njima, nekad se slozim a nekad krenem u zestoku debatu u svrhu obrane nas kao ponosnih gradjana najljepseg Grada na svijetu...

...nekidan sam odgovorila na Čiovkinom blogu @umornom oku crticu iz nase povijesti, u vrijeme slavne nam Dubrovacke republike kako su u to doba, u vrijeme juzine sve drzavne institucije bile zatvorene, nije se radilo, nije se vijecalo jer je postojala opasnost od pogresne odluke...s time se slazem, samo ne znam, u danasnje vrijeme bi onda ocito samo plandovali i nebi nista radili, s obzirom na vremenske uvjete, sto naravno nama kao Dalmatincima (neka se samo netko usudi rec da mi nismo Dalmatinci-Dalmacija je od Rta Ostro do Zrmanje i tocka) nebi tesko ni padalo...i ovdje ne kazem da smo lijeni (ni u kom slucaju, molim lijepo, jer lijeni ljudi nebi bili u stanju napravit ove velicanstvene kamene gradove, vinograde u kamenu kao sto su u Primostenu npr. i sl) nego vise preferiramo leggero stil, manana sistem... a sto cemo, takvi smo...sve mi stignemo, samo polako...

...jos jedna crtica iz nase povijesti-poznato je to "Ponasanje po Dubrovacki"...a to bi ga znacilo "Sa svima fino s nikim iskreno", po cemu je dubrovacka diplomacija bila poznata...Nekidan sam s B pricala pa mi je ona ukazala na to da npr u Big brotheru Dubrovkinje, ma sto drugi mislili o njima, ipak uvijek doguraju do kraja...Zasto? cure znaju znanje, znaju kako treba i to im je valjda urodjeno...

...jos nesto s cime bih se nekad slozila a u vecini slucajeva ne, a to naravno vezem s time da stvari ne valja generalizirat, je to da kazu da smo mi, Dubrovcani, zatvoreni...ima toga, ima, valjda zbog toga sto smo u povijesti imali svoju Republiku i nekako smo bili ipak izdvojeni od drugih, a realno gledajuci, mi jesmo izdvojeni od ostatka Lijepe nase...za muku jezevu, do Splita nam treba 4 ure s autom, i jos ne smijemo zaboravit putovnicu ili osobnu da nas ne vrate s granice u Neumu...ali ja ipak srecem vise srdacnih ljudi koji vole uskocit u pomoc turistima, koji su ljubazni i govorljivi...ili se samo ja krecem u takvom krugu...

...i sad opet, povijest je lijepa, stara slava je lijepa, genetski su nam neke stvari ucrtane i nemozemo pobjec od njih, ali opet...nije se nekad lako nosit s teretom slave, jel da? i onda, kazu meni moji prijatelji sa sjevera: Aaajme, blago tebi, zivis u Dubrovniku!" , mnogi blogeri s kojima komuniciram iskreno vole ovaj Grad...i ja sretna, ali opet realno moram odgovorit da zivot u Dubrovniku je prekrasan, ovo je idealan grad za imat obitelj, za odgajat djecu, lijep, cist, uredan, siguran...ali s kojim sredstvima kad se u nas samo sto se zrak ne naplacuje i to po skupljoj tarifi nego u drugim gradovima...i zato smo nekad mozda cangrizavi, ljutiti i zamisljeni....ali to je samo zimi i u vrijeme juzine, ljeti je to skroz druga prica-eventualno malo zugamo na turiste jer nam stvaraju guzvu u prometu i na plazama, ali donose eure pa ih podnosimo...

...i onda te eure nasa gradonacelnica mudro koristi za izgradnju "zlatnog zahoda" i "mramornih skalina" do svoje kuce, u predizbornoj kampanji se rade razne bedastoce u prometu, ali se zaboravi zakrpit rupe pa grad pluta (eto, prijedlog inovatorima-izbacite na trziste amfibije samo za dubrovacko trziste, uspjeh zagarantiran)...i tako...i tu smo malo nervozni, nemojte nam zamjerit, ali opet smo glasali za istu stranku koja nam je objesila na Zvonik ogroman plakat za zahvalom...uf, ponijela me inspiracija-ovo necemo stavit u fajl pod "zuganje", cisto mali sarkasticni osvrt koji je, meni se cini, neizbjezan u danasnje doba... ;)

...imamo prepoznatljiv naglasak, jedini (uz Slavonce, cini mi se) govorimo pravilno Hrvatski jezik (pustimo sad lokalizme-govorim o stokavici, o onome:Pero. Ciji? Perov! a ne Perin itd.) jer davno je Marule rekao: "Dubrovnice, casti nasega jazika!"...

...na ovim mojim putovanjima velikim, svi se oduseve kad cuju da sam Dubrovkinja...svi znaju za nas, svi znaju da je tu najljepsi grad, da su tu najljepse zene i najljepse more (ok, kao i u ostatku Dalmacije, ali sad je rijec o Dubrovniku) i kako necemo bit malo umisljeni...dosta je da cuju naglasak i odakle smo, da se razvezu o svojim iskustvima, o svojim prijateljima/rodbini koje imaju tu, i vjerujte mi-to su sve pozitivni komentari...

...uglavnom, kad se sve zbroji i oduzme, mi jesmo mozda malo cudan narod, mozda nas neki ne mogu shvatit, ali morate razumjet da zivot na krajnjem jugu, gdje je zemlje jako malo, gdje su okolo tebe samo more, brda i granice i nije bas lagan, ali da zna bit najljepsi na svijetu (kad zaboravimo na nepravilnosti, skupocu, gradonacelnicu i sl.) i da, bez obzira sto smo nekad mrzovoljni i nista nam se neda, nase goste uvijek srdacno docekati i da ce nasi gosti sa sobom odnijet uglavnom pozitivne dojmove...

- 12:54 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.11.2007.

Mom Gradu kojeg volim najvise, ali koji me sve vise i vise gusi...

MORNAREV SAN

U daleke brodim kraje,
ne vide te moje oči,
a što idem tebi dalje,
to su crnje moje noći.

Šipan, Lopud i Lokruma raj,
na Dančama hrid,
na Pločama žal,
More nebo i kamena sjaj
Dubrovniče sveđ o tebi sanjam.

U mom krilu bijeli golub,
cjeliva se s golubicom,
a na moru tužni galeb,
gorku suzu proli licem.

Šipan, Lopud i Lokruma raj,
na Dančama hrid,
na Pločama žal,
More nebo i kamena sjaj
Dubrovniče sveđ o tebi sanjam.

Kad bi suze biser bile,
što mi kanu oko sina
s njime bi se kitit mogla
sva Dubrava nji pridina.

Šipan, Lopud i Lokruma raj,
na Dančama hrid,
na Pločama žal,
More nebo i kamena sjaj
Dubrovniče sveđ o tebi sanjam.

More nebo i kamena sjaj, Dubrovniče sveđ o tebi sanjam.

ZBOGOM OSTAJ

Zbogom ostaj moj cvijete ljubljeni
Zalud tuga i suza je ta
Zlaćan odsjaj u oku tvome nek zablista
Lažan zadnji mi cjelov daj

Na pučini gdje sunce se gasi
Jedna zvijezda sve slabije sja
Ona svjedok je jednoj izgubljenoj sreći
Ludih želja i maštanja

S drugim si zalud tražila sreću
Koju nekad sam dao ti ja
Ali znaj ljubav prava nikada ne prašta
Zalud nevjerna suza ta

Zbogom ostaj moj voljeni grade
Mlađan odlazim u dalek kraj
Svaki kamen u tebi za mene je bolan
Morem tražit ću zaborav

...Klapa Maestral...

- 08:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.11.2007.

Svim dragim ljudima kojih vise nema...

...maloprije me od moje prije iz Kutine zvao brat da mi javi da im je dundo umro...iako je imao mozdani udar i bio u bolnici, nekako me isto ova vijest sokirala...prije pola godine mu je umro brat, i sad on...odmah su mi pali svi ti dragi ljudi na pamet...taj dragi covjek koji me volio, koji je obozavao cinjenicu da sam ja iz Dubrovnika i koji me uvijek zabavljao svojim pricama, debatama i usporedjivanjem...tocno se sjecam posljednjeg naseg razgovora-to je bilo na Melitinoj svadbi...ja sam zabavljala ekipu svojim provalama i izvalila da su muski bezveze gore, da su nasi odozdo bolji i da ja idem doma...i onda se on osvrnuo na to i reko ono sto moja mama nekad ponavlja da je prije bilo "bjezte zene, dolaze muski", a da je sad "bjezte muski, dolaze zene"...sjecam se kako je on upijao nesto sto bih ja rekla mozda u prolazu, on bi se na to osvrnuo i krenuo bi razgovor...volio se nazivati dundo Drago kako sam ga ja zvala, a ne vujec, volio je kad bi imao priliku me odvest s autom do Zagreba na aerodrom ili obratno i obicno je on bio moj vozac...te i sve ostale slike mi se vrzmaju po glavi i ne mogu vjerovat da necu dunda Draga vise vidjeti...neka mu je laka zemlja, jako mi je drago da sam ga poznavala...

...prije par dana me isto sokirala vijest da je umrla moja profesorica s faksa...bila je zanimljiva neka licnost...mala, sitna, pogrbljena...zivjela je s mamom i taj fakultet i njezin posao je cini mi se bio cijeli njezin svijet...sjecam se da je njoj bilo najvaznije da joj ides na predavanja, evidenciju o dolascima je pazljivo biljezila i o dolascima je ovisio tvoj prolaz na ispitu...ja sam vecinom dolazila ili prvi dio predavanja samo da se zapisem ili bi rekla nekome da me zapise, ali ona me isto zapamtila i putem mi se javljala...iskrena da budem, ona je bila jedna od osoba o kojoj bas ne razmisljas i koja ti ostane na pameti zbog svoje uporne posvecenosti poslu, ali zbog nicega drugog...i sad kad cujes tu vijest sve ti se vrati, i bude ti jako zao...kad sam pitala Andru da sto joj se dogodilo, rekla mi je da je pala i razbila glavu...zamisli sudbine....

...danas u autu, ja, brat i prijateljice, lijeva kisa ko iz kabla, brisaci ne mogu obrisat sofersajbu...a mi legende pricamo o "crnim tockama" na cestama i o tome koliko je samo ljudi stradalo u prometu, kao da je rat...ovih dana je godisnjica pogibije jednom Davoru, jednom veselom mladicu ciji zivot je takodjer odnijela cesta...prica se zahuktala dok ih nisam prekinula i rekla da nije pravo mjesto ni vrijeme za takve razgovore...

..i tako, nakon ovakvih vijesti, kad udre juzina, kako ne razmisljat o prolaznosti zivota...sve je to normalno i s time moramo zivjet, ali ipak te strecne kad se radi o nekome poznatom, nekome ko ti je bio drag...a sve vise i vise je takvih...stresem se kad zazvoni telefon iza 10 navecer, kad cujem sirene odmah zovem tatu, brata, prijatelje i pravim se coolerica i usput izmisljam razna objasnjenja zasto ih zovem...

...uglavnom, nisam se htjela jos vise bedirat, mozda sam htjela samo svoje misli izbacit iz sebe da ne idem s njima u krevet, ili sam se mozda samo htjela prisjetiti i ovim malim tekstom dati pocast svim dragim ljudima koji su bili u mom zivotu, koji su ga ispunili i ostavili neizbrisiv trag i zauvijek nas napustili...vise niste tu, ali dok je mene zivjet cete u mojim mislima, sjecanjima i srcu...

- 21:56 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 20.11.2007.

Bio je ovo dug dan...

...danas sam dosla na posao...docekala me kolegica s osmijehom i pitala me kako sam...

...danas sam imala neka vazna dogadjanja, nazovimoihtako, u mom zivotu...kad su zavrsila, nisam se mogla odlucit koga cu prvog zazvat...naravno, to je bila moja Andrulina, pa Ines, pa B, pa Ivona, pa Mare, pa mama, pa tata, pa brat....skupilo ih se, ne nuzno ovim redoslijedom, ali to nije ni bitno.... potrosila mi se baterija na jednom mobitelu...

...danas sam prije tih dogadjanja bila malo nervozna, bolje receno prilicno nervozna, i posla sam bratu na posao...on je cooler, a i njegov zagrljaj je zakon, onako velik kad me zagrli, a meni odmah malo lakse....tamo sam srela Iliju i ugodno popricala s covjekom, nasmijala se s njima...nervoza je nestala...sjela u auto, upalila Lauru Pausini i gustala...optimizam se vratio...

...danas su me pitali imam li puno prijatelja i sto bi moji prijatelji rekli o meni...bez ikakvog problema sam rekla da imam, do jednog obgrlila u mislima i rekla tocno ono sto bi oni rekli o meni...

...danas sam uspjela nasmijati neke ljude, bez puno truda, samo sam izvalila i poslije se dobro osjecala...

...danas sam posla s Mirom nakon sto godina na kavu...svakome bih pozeljela jednog Mira za prijatelja...takva srdacnost, siroki osmijeh i prijateljska rijec za svakoga, kad izadjes vanka s njim nema sanse da ce ti bit dosadno i da se neces dobro zabavit...bas sam sretna sto sam i ja njegova prijateljica, i sto mi je on prijatelj...

...poslije kave sam sjela u auto, stavila cd od Barrya Whitea, napravila djir kroz cijeli moj mali Grad da, B, "onaj" djir) i gustala u muzici, osvjetljenim ulicama, prolaznicima...osjecala sam se nekako mirno i zadovoljno...

...dosla sam doma, brat me pogledao, nasmijao se i reko ono njegovo "Đe si mala?"

...danas sam se probudila tuzna, ali vise nisam, mirna sam i zadovoljna...

...ma koliko se osjecala usamljeno, ja zaista...nisam sama...

- 20:56 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.11.2007.

Nemam s kime docekati zime...

...umorna sam...kako sam rekla mojoj B danas, umorna sam od debatiranja, dokazivanja, razgovaranja s ljudima koji ne razumiju, umorna sam od svega, opet me drzi kako bi bilo lijepo spakirat kufere...

...znam da sam dosadna s ovim mojim kuferima, ali sto cete, ipak je ovo moj prostor za ovakve situacije, mozete me citat, ne morate, mozete me pljuvat, komentirat, hvalit (to ipak vise godi mojoj ovnovskoj tastini), kako hocete, ali ipak ste u mene doma....

...umorna sam od neimanja vlastitog prostora, ni moja soba nije samo moja, a od ostatka kuce je dijeli tanka travatura-cuje se kad se u drugoj prostoriji dise, a nekad ne zelim cut nikoga da dise, zelim slusat samo svoje otkucaje srca i disanje...udah na nos, izdah na usta, pupak na kraljeznicu - kako bi rekla nasa trenerica pilatesa-simpa jedna mlada Ruskinja...

...danas sam gledala film (opet me ufatilo gledanje filmova, a Andrulina mi dala popis-njoj najvise vjerujem, najveci filmofil kojeg znam) o zivotu Johnnya Casha, Hod po rubu koji me ostavio opet da razmisljam...u zadnje vrijeme uvijek nadjem filmove koje me ostave u dubiozama...tema ovog mog razmisljanja je bila ljubav...meni se nikad nije dogodila ljubav na prvi pogled pa nemam razloga da vjerujem u nju, iako ni Boga nisam vidjela pa vjerujem u Njega...no dobro, ali...snaga te ljubavi medju njima me nije mogla ostavit ravnodusnom...obadvoje su bili u braku, ali su se odjednom sreli, ugledali i nepovratno zaljubili...mucili godinama jedno drugo ali nisu mogli pobjec od svojih osjecaja...na kraju se ozenili, voljeli se...ona umre, a on 4 mjeseca za njom...sto ti je ljubav! a ja "nemam s kime docekati zime"...nije da me to nesto posebno opterecuje, ali zazimilo je, a ja nikad nisam bila zimogrozna-vjerovatno mi fali netko da mi grije noge...nista, morat cu nabavit termo carape... :))

...danas sam ostro debatirala s dundom, maminim bratom o politici...uporno recem sama sebi 10 puta da se necu petljat, ali puknem-kako kaze moja mama, da bi ja na guzicu progovorila...i pobijem ga i uvjerljivo pobijedim svojim argumentima, i umjesto da odem iz ringa ko pobjednik, ja odem nekako umorna i iscrpljena...umara me to ne sagledavanje sire perspektive, i moja potreba da svakome objasnjavam nesto....nikad necu naucit...

...maloprije me braco odusevio napokon napisanim postom-svidja mi se njegov stil pisanja i kad pise o obicnom danu na poslu ostavi me da citam i razmisljam...

...zakljucak svega-puno razmisljam! kako bi rekao gore navedeni "Boze, zasto sam ovako pametan, volio bih da sam malo glup"...ubije covjeka razmisljanje...bar mene, onda ne mogu spavat, pa se iskljucim i odlutam u samo neke meni poznate kutke moje svijesti gdje se vodi zestoka borba izmedju puno stvari koje me tiste...neke rijesim, neke samo potisnem, ali uvijek se nagomilavaju nove i zamaraju me...kako je Bora Corba pjevao: "Kako je lepo biti glup"-bar da jedan dan gledam sa smjeskom naprijed totalno da me boli briga za sve i da mi je fino tako...

...uglavnom, trenutno sam u fazi samosazaljevanja, ilitiga kako ja volim nazvat, fazi blues...a mozda je samo pms... :)

- 20:31 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.11.2007.

U Međugorju...

...danas je kucno vijece odlucilo, kao sto je vec B1 i rekla, da odemo svi skupa u Međugorje...ja sam malo njorgala i trazila da me ne bude izvan zora i da cu ic gdje god hoce...mama je rekla: Bog ti pamet prosvijetlio! (njezina omiljena uzrecica meni) a kontam ja, ajde, da i to vidimo...

...bio mi je gust ih svih potrpat u bebicu i vozit se...nije bilo guzve, nijednom nismo fulali put, osim sto sam jednom proklizala i pokazala kako na bebici radi ABS... :)

...uglavnom, kad smo dosli u Međugorje, prvo sam mislila da smo dosli u neki drugi grad jer sam zadnji put bila prije nekih 10-12 godina i toliko ogromnih zgrada u pastelnim bojama tad nije bilo...

...odlucili smo prvo krenut na Brdo Ukazanja...taj put smo lako prepoznali, nije se puno promijenio osim sto su nikle nove suvenirnice...malo kiči ali sto cemo...

...malo je bio naporan uspon jer se sastoji od samih ostrih stijena buduci stvarno dosta hodocasnika tuda prolazi, tako da je vec kamen dobro izlizan, ali nije nam bio problem...

...to kako sam se ja osjecala gore, sto sam osjetila i to necu ovdje pisat jer su to stvari koje inace drzim za sebe, ali evo nekoliko fotografija sa samog mjesta Ukazanja...

...nakon toga smo posli u crkvu...potrefili smo misu na engleskom, ali nije bilo problem pratit, zapalili svijecu i uputili se nazad...

...sve ok, zanimljivo mi je to sve i to zajednistvo ljudi, svi misle isto, svi dolaze s jednim ciljem, ali ne mogu da mi se ne zgadi da komercijalizacija svega...Gospa na skolskom ruksaku, vrećici za ic u spenzu, salici, svudje...nije mi to primjereno tom mjestu...s jedne strane ljudi koji su dosli svaki sa svojom molitvom, nadom, vjerom, a s druge strane kao na sajmu trgovci prodavaju sve i svasta na jedan neukusan nacin...

...ali dobro, bio je lijep dan sve u svemu...svidjelo mi se obiteljsko druzenje koje nismo imali prilicno dugo, ovako smo svi bili na hrpi, vecinu vremena u malom autu tako da je putovanje proslo s dosta zezancije i smijeha...

...nismo imali vremena za svracat u muzej u Vidu (to je sljedeca posta, cure moje, tako da znate) ali smo se popeli do crkve, vidjeli kip kneza Domagoja i uz lijepu Neretvu i čarobnu dolinu nazad doma...a ovaj kolaz fotografija sam posebno stavila da se ulizem mojoj B1 jer me viče da samo kukam a da nikako slike ne stavljam...mislim da ce joj se ove posebno svidjet... :))

Jel da je ovo pogled od kojeg zastaje dah...?

- 20:03 - Komentari (17) - Isprintaj - #

utorak, 06.11.2007.

Wind of change...

...uvijek su mi starci pricali kakve su to prije studentske revolucije bile...kako su mladi bili najzesci zagovornici promjena...kad sam bila mala jedva sam cekala da i ja budem student pa da i ja sudjelujem u revolucijama...

...medjutim, promjene su se dogodile malo nakon toga...nisam vise bila mala, a nisam bila ni odrasla....nedovoljno odrasla da sudjelujem u revolucijama, a opet dovoljno odrasla da shvatim sto se oko nas dogadjalo i da prodjem sve to kao velika...prezivim i kao i svi gledamo rasirenih ociju i ozarenih lica u blistavu buducnost koja nas ocekuje, jer sto bi nas drugo moglo i ocekivati kad smo se napokon rijesili te trule tvorevine koju smo nazivali zajednickom drzavom...izasli smo iz mraka...

...odrasla sam, upisala faks, uvijek je bilo stvari za bunit se, ali smo to sve podnijeli i izdrzali bez pobuna...samo smo cekali da zavrsimo faks i uputimo se sigurnim optimisticnim korakom naprijed...jer, kakav bi inace taj korak mogao biti...kad vide nase diplome, pa sva su nam vrata otvorena...uh, koja zabluda...

...i onda pocela sam radit...sutala, radila sve sto je moj i sto nije moj poso...kontam sve u svrhu toga da steknem iskustvo...a ionako je to kratkog roka, samo dok mi nesto drugo, zanimljivije ne uleti...trpjela razne dernjave i promjene raspolozenja mog sefa i njegove rodbine, a i ostalih djelatnika koji su to sebi davali za pravo (doduse kratkotrajno, jer njihove dernjave sam odlucila ne trpjet...)...uvijek se trudila bit najbolja, odgovorna, jedan put zakasnila na posao (opravdano), radila skoro svaki praznik, subote, dolazila po potrebi popodne na posao...i tako malo vise od 2 godine...istesala se jesam, naucila neke stvari jesam, a sto je najvaznije, naucila sam se radit, profesionalno ponasat i odnosit prema poslu...to sam naucila, a i tamo se nikad nisam bunila jer sam, jelte dobro odgojena a i starci su navikli uvijek poginjat glavu pred mocnim, all mighty sefovima...ali nekidan su se sasvim neocekivano dogodile neke promjene... kad je bio dan plaća, skuzim da sam dobila 1000 kn manju placu...u nevjerici odem do sefa za objasnjenje, a on ce mrtav hladan, da sto se ja bunim kad ionako nisam cijeli mjesec radila...nakon sto sam rekla da po ugovoru imam pravo na godisnji, poceo je baljezgat druge glupe argumente na koje sam imala spremno odgovor...u tom trenutku se nesto prelomilo u meni i odlucila sam ne sutat...ispalila sam sve o radnim uvjetima, uvjetima isplate placa, praznicima koji mi nisu nikad placeni, svakom slobodnom danu koji mi je moro skocit na grlo itd...

...zacudio se covjek, odakle sve to...on je ipak Taj i Taj uvazeni gospodin kojemu nitko ne proturijeci...cak mi je to kao argument dobacio...znas ti, mala tko sam ja? na sto sam mu hladno odgovorila da to uopce nije tema ovog razgovora...

...uglavnom, ja sam moju malu revoluciju podigla...zasto se onda osjecam ovako blesavo? svi me podrzavaju i na mojoj su strani...ali ja se opet osjecam nekako bljutavo...revolucija je dosla u vrijeme kad sam na cekanju od nekoliko strana za druge poslove, nisam puhala u prazno...ali sad me uhvatio neki strah da necu realizirati ono sto sam naumila...strah da nikad necu doc do svog cilja...a ovamo sam svoj posao stavila na jako klimave noge...toliko klimave, da ce svaki cast pokleknut...

...nocas nisam skoro nista spavala...nervoza od svega...jutros sam bila na nekom testiranju za neki poso...ah ta testiranja, sve po istoj spranci...vise ih znam napamet...a opet je sve takva farsa, takav teatar...ne znam sto ce bit od toga, ne nadam se previse jer mi starci nisu neke face u gradu niti imam ikakve utjecajne rodjake, a za takve poslove trebas imat iste...

...i onda upalim Tv, a svako par minuta nam masu nasmijane face idiotskih politicara koji se ponasaju kao da ih vidimo po prvi put ili kao da svake 4 godine dobijamo masovnu amneziju i moramo se ponovno upoznavati s doticnima i svakome povjerovati da su bas oni ti koji ce nas odvesti u svijetlu buducnost...riga mi se od takvih...cim krene reklama, brzinom munje okrenem program...

...imam osjecaj da nasoj zemlji treba ona puca za restart, da se sve restarta, onda ona puca za obrisat lose stvari i krenut iznova...ili taj wind of change kojem su se veselili mladi nakon pada Zida...jer ovako vise ne moze...tonemo sve dublje i dublje u glib i nema popravka nego se krpaju neke stare stvari koje nude eventualno privremeno rjesenje...ali narod je sve nezadovoljniji i nezadovoljniji...

...uh, imam potrebe za revolucijom....

- 15:55 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.