...uvijek su mi starci pricali kakve su to prije studentske revolucije bile...kako su mladi bili najzesci zagovornici promjena...kad sam bila mala jedva sam cekala da i ja budem student pa da i ja sudjelujem u revolucijama...
...medjutim, promjene su se dogodile malo nakon toga...nisam vise bila mala, a nisam bila ni odrasla....nedovoljno odrasla da sudjelujem u revolucijama, a opet dovoljno odrasla da shvatim sto se oko nas dogadjalo i da prodjem sve to kao velika...prezivim i kao i svi gledamo rasirenih ociju i ozarenih lica u blistavu buducnost koja nas ocekuje, jer sto bi nas drugo moglo i ocekivati kad smo se napokon rijesili te trule tvorevine koju smo nazivali zajednickom drzavom...izasli smo iz mraka...
...odrasla sam, upisala faks, uvijek je bilo stvari za bunit se, ali smo to sve podnijeli i izdrzali bez pobuna...samo smo cekali da zavrsimo faks i uputimo se sigurnim optimisticnim korakom naprijed...jer, kakav bi inace taj korak mogao biti...kad vide nase diplome, pa sva su nam vrata otvorena...uh, koja zabluda...
...i onda pocela sam radit...sutala, radila sve sto je moj i sto nije moj poso...kontam sve u svrhu toga da steknem iskustvo...a ionako je to kratkog roka, samo dok mi nesto drugo, zanimljivije ne uleti...trpjela razne dernjave i promjene raspolozenja mog sefa i njegove rodbine, a i ostalih djelatnika koji su to sebi davali za pravo (doduse kratkotrajno, jer njihove dernjave sam odlucila ne trpjet...)...uvijek se trudila bit najbolja, odgovorna, jedan put zakasnila na posao (opravdano), radila skoro svaki praznik, subote, dolazila po potrebi popodne na posao...i tako malo vise od 2 godine...istesala se jesam, naucila neke stvari jesam, a sto je najvaznije, naucila sam se radit, profesionalno ponasat i odnosit prema poslu...to sam naucila, a i tamo se nikad nisam bunila jer sam, jelte dobro odgojena a i starci su navikli uvijek poginjat glavu pred mocnim, all mighty sefovima...ali nekidan su se sasvim neocekivano dogodile neke promjene... kad je bio dan plaæa, skuzim da sam dobila 1000 kn manju placu...u nevjerici odem do sefa za objasnjenje, a on ce mrtav hladan, da sto se ja bunim kad ionako nisam cijeli mjesec radila...nakon sto sam rekla da po ugovoru imam pravo na godisnji, poceo je baljezgat druge glupe argumente na koje sam imala spremno odgovor...u tom trenutku se nesto prelomilo u meni i odlucila sam ne sutat...ispalila sam sve o radnim uvjetima, uvjetima isplate placa, praznicima koji mi nisu nikad placeni, svakom slobodnom danu koji mi je moro skocit na grlo itd...
...zacudio se covjek, odakle sve to...on je ipak Taj i Taj uvazeni gospodin kojemu nitko ne proturijeci...cak mi je to kao argument dobacio...znas ti, mala tko sam ja? na sto sam mu hladno odgovorila da to uopce nije tema ovog razgovora...
...uglavnom, ja sam moju malu revoluciju podigla...zasto se onda osjecam ovako blesavo? svi me podrzavaju i na mojoj su strani...ali ja se opet osjecam nekako bljutavo...revolucija je dosla u vrijeme kad sam na cekanju od nekoliko strana za druge poslove, nisam puhala u prazno...ali sad me uhvatio neki strah da necu realizirati ono sto sam naumila...strah da nikad necu doc do svog cilja...a ovamo sam svoj posao stavila na jako klimave noge...toliko klimave, da ce svaki cast pokleknut...
...nocas nisam skoro nista spavala...nervoza od svega...jutros sam bila na nekom testiranju za neki poso...ah ta testiranja, sve po istoj spranci...vise ih znam napamet...a opet je sve takva farsa, takav teatar...ne znam sto ce bit od toga, ne nadam se previse jer mi starci nisu neke face u gradu niti imam ikakve utjecajne rodjake, a za takve poslove trebas imat iste...
...i onda upalim Tv, a svako par minuta nam masu nasmijane face idiotskih politicara koji se ponasaju kao da ih vidimo po prvi put ili kao da svake 4 godine dobijamo masovnu amneziju i moramo se ponovno upoznavati s doticnima i svakome povjerovati da su bas oni ti koji ce nas odvesti u svijetlu buducnost...riga mi se od takvih...cim krene reklama, brzinom munje okrenem program...
...imam osjecaj da nasoj zemlji treba ona puca za restart, da se sve restarta, onda ona puca za obrisat lose stvari i krenut iznova...ili taj wind of change kojem su se veselili mladi nakon pada Zida...jer ovako vise ne moze...tonemo sve dublje i dublje u glib i nema popravka nego se krpaju neke stare stvari koje nude eventualno privremeno rjesenje...ali narod je sve nezadovoljniji i nezadovoljniji...
...uh, imam potrebe za revolucijom....
Post je objavljen 06.11.2007. u 15:55 sati.