D E L P H I N A

Svim dragim ljudima kojih vise nema...

...maloprije me od moje prije iz Kutine zvao brat da mi javi da im je dundo umro...iako je imao mozdani udar i bio u bolnici, nekako me isto ova vijest sokirala...prije pola godine mu je umro brat, i sad on...odmah su mi pali svi ti dragi ljudi na pamet...taj dragi covjek koji me volio, koji je obozavao cinjenicu da sam ja iz Dubrovnika i koji me uvijek zabavljao svojim pricama, debatama i usporedjivanjem...tocno se sjecam posljednjeg naseg razgovora-to je bilo na Melitinoj svadbi...ja sam zabavljala ekipu svojim provalama i izvalila da su muski bezveze gore, da su nasi odozdo bolji i da ja idem doma...i onda se on osvrnuo na to i reko ono sto moja mama nekad ponavlja da je prije bilo "bjezte zene, dolaze muski", a da je sad "bjezte muski, dolaze zene"...sjecam se kako je on upijao nesto sto bih ja rekla mozda u prolazu, on bi se na to osvrnuo i krenuo bi razgovor...volio se nazivati dundo Drago kako sam ga ja zvala, a ne vujec, volio je kad bi imao priliku me odvest s autom do Zagreba na aerodrom ili obratno i obicno je on bio moj vozac...te i sve ostale slike mi se vrzmaju po glavi i ne mogu vjerovat da necu dunda Draga vise vidjeti...neka mu je laka zemlja, jako mi je drago da sam ga poznavala...

...prije par dana me isto sokirala vijest da je umrla moja profesorica s faksa...bila je zanimljiva neka licnost...mala, sitna, pogrbljena...zivjela je s mamom i taj fakultet i njezin posao je cini mi se bio cijeli njezin svijet...sjecam se da je njoj bilo najvaznije da joj ides na predavanja, evidenciju o dolascima je pazljivo biljezila i o dolascima je ovisio tvoj prolaz na ispitu...ja sam vecinom dolazila ili prvi dio predavanja samo da se zapisem ili bi rekla nekome da me zapise, ali ona me isto zapamtila i putem mi se javljala...iskrena da budem, ona je bila jedna od osoba o kojoj bas ne razmisljas i koja ti ostane na pameti zbog svoje uporne posvecenosti poslu, ali zbog nicega drugog...i sad kad cujes tu vijest sve ti se vrati, i bude ti jako zao...kad sam pitala Andru da sto joj se dogodilo, rekla mi je da je pala i razbila glavu...zamisli sudbine....

...danas u autu, ja, brat i prijateljice, lijeva kisa ko iz kabla, brisaci ne mogu obrisat sofersajbu...a mi legende pricamo o "crnim tockama" na cestama i o tome koliko je samo ljudi stradalo u prometu, kao da je rat...ovih dana je godisnjica pogibije jednom Davoru, jednom veselom mladicu ciji zivot je takodjer odnijela cesta...prica se zahuktala dok ih nisam prekinula i rekla da nije pravo mjesto ni vrijeme za takve razgovore...

..i tako, nakon ovakvih vijesti, kad udre juzina, kako ne razmisljat o prolaznosti zivota...sve je to normalno i s time moramo zivjet, ali ipak te strecne kad se radi o nekome poznatom, nekome ko ti je bio drag...a sve vise i vise je takvih...stresem se kad zazvoni telefon iza 10 navecer, kad cujem sirene odmah zovem tatu, brata, prijatelje i pravim se coolerica i usput izmisljam razna objasnjenja zasto ih zovem...

...uglavnom, nisam se htjela jos vise bedirat, mozda sam htjela samo svoje misli izbacit iz sebe da ne idem s njima u krevet, ili sam se mozda samo htjela prisjetiti i ovim malim tekstom dati pocast svim dragim ljudima koji su bili u mom zivotu, koji su ga ispunili i ostavili neizbrisiv trag i zauvijek nas napustili...vise niste tu, ali dok je mene zivjet cete u mojim mislima, sjecanjima i srcu...