Na današnji dan...
...kao prvo danas svim Nikolama, Nikolinama, Nikima, Nikicama i slicnim imenima neka je sretan imendan, neka su djecica dobila puno slatkisa u čizmicama i neka se svi vesele...
...ne smijem zaboravit ni nase drage pomorce ciji je sveti Nikola zastitnik-neka ih cuva po svim morima svijeta i vrati sigurno doma....
...ali, danas se sjecam jednog od najtezih dana za moj Grad i moje sugrađane...dana kojeg smo proveli u sklonistima sa strepnjom iscekujuci prestanak bombardiranja...dana kad je 19 naših sugrađana izgubilo zivot i vise od 60 njih bilo ranjeno...
...jutros u autu slusam vijesti...a misli me vracaju na te dane...neizbjezno je to...urezalo mi se duboko u pamcenje...i iako potisnem ta sjecanja, sjecam se lijepih i veselih dana kojih je ipak bilo dosta s obzirom da sam jos bila dijete i da imam najbolje roditelje koji su se svim silama trudili da nam ublaze te teske dane....
...dan prije Sv. Nikole, 1991. su moji konacno odlucili da je vrijeme da mama, brat i ja odemo u izbjeglistvo i ukrcamo se u jedan od onih brodova koji nas je trebao odvesti na sigurno, u Rijeku...
...duboko su mi se urezali ti osjecaji...da moramo poc, ostavit tatu tu, i cinjenica da je to mozda posljednji put da se vidimo...jos djeca, a suoceni sa tako strasnom istinom...nebih nikome to pozeljela...
...ali, spakirali se mi, u stanu u Lapadu, u koji smo se sklonili nakon sto smo pobjegli iz Mokosice, nas 19, u dvosobnom stanu...slikali se svi skupa za uspomenu...pokisli i tuzni uputili se na autobusnu stanicu, pjeske do drugog dijela grada...mama place, mi se stisli, a tada sam prvi put u zivotu vidjela tati suze u ocima-to me pogodilo, jer moj tata je meni uvijek uzor cvrstine i oslonac, cak i sada kad sam odrasla...
...dosli smo na stanicu i cekamo taj autobus...svi u svojim mislima, a grop u grlu sprjecava da ista reces...djeca placu, mame ih smiruju...odjednom moj brat, koji je tada imao 8 godina pogleda tatu i kaze mu: "Znas sto, tata?" "Reci, sine", kaze on..."Znas, ja bih radije podnio jos ovoliko bombardiranja i svega, samo da se ne moram rastavit s tobom"...Tata ostao i samo je rekao: "Jeli to istina, sine?"...brat je kimnuo glavom...I u tom trenutku su moji pogledali ostatak nase sire obitelji koja je bila s nama u istoj situaciji i rekli: "Mi ne idemo nigdje, mi ostajemo, vi ajdete." Oni nisu dvojili ni trenutka, kao da su samo cekali da netko odustane i istim putem se vratili doma...
...sutradan, na danasnji dan je krenulo najgore bombardiranje Grada...bili su nemilosrdni...mislili smo da nikad nece fermat...u sklonistu smo proveli cijeli dan i noc...mozda su se moji roditelji u nekom trenutku i pokajali sto nas nisu poslali....ali u drugu ruku smo bili sretni jer smo svi bili skupa...i hvala Bogu, svi smo prezivjeli, svi smo tu....
...evo, to je jedna mala crtica iz mog ratnog sjecanja, koja mi se duboko urezala u pamcenje...i koju cesto, kad pricamo o ratu, prepricavam...odlucnost jednog djeteta od 8 godina da nas svih drzi na okupu...i hrabrost mojih roditelja da to sve izdrze a nama svim silama da ublaze te dane...
...jucer cujem da je neki general, ne znam mu ime, niti me interesira u Beogradu oslobodjen optuzbi za bombardiranje Dubrovnika, kazu da je neuracunljiv...jos jedan u nizu...izgleda da smo se mi sami popeli na Srdji bombardirali Grad, ubijali nase ljude...ili izmisljamo price i prodavamo ih svijetu...ne znam...samo znam istinu koju sam ja, kao dijete prozivjela...i znam samo da zahvaljujem od srca svim hrabrim ljudima koji su se borili i koji su ostavili svoje zivote, da bi danas mi imali svoj Grad, da uzivamo u njegovoj ljepoti i hvalimo se turistima gdje zivimo...
...Hvala vam, hrvatski branitelji, hvala vam dubrovacki branitelji, danas je vas dan!
|
