30.06.2006., petak
Zašto volim sinkronizirano plivanje? :D
Jedna draga djevojka iz moje prošlosti bavila se sinkroniziranim plivanjem ali sam ja u to vrijeme bio previše mačo da bi me nekakvo vrtenje u vodi zanimalo.
Sinkronizirano plivanje sam zavolio puno kasnije, u jednom trenutku života kad sam zamalo sazrio (dlaka je falila da sazrijem, uh, naježim se kad se toga sjetim  ) dogodilo se nešto zbog čega sam jako zavolio taj feminizirani sport.
Da-mio događaj koji se tad dogodio posve je zaustavio proces mog sazrijevanja na nekoliko godina...a kad se sazrijevanje napokon nastavilo krenulo je vrlo sporo ko da ispipava teren pa je posljedica toga ni dan danas još uvijek nisam potpuno zreo 
Uglavnom, da ne duljim, jedno razdoblje svog života išao sam svaki dan na bazen. Otplivao bih par kilometara prije no što bi se bazen zaključao za posjetitelje a tada bi nastupio šou. Vaterpolisti Mladosti, njih nekoliko uletilo bi u vodu, namjestili bi se golovi i krenuli bi se zafrkavati. Obavezno bi se zalomila kakva tekma u kojoj bih ja crknuo ali bih se dosta dobro nosio sa tim kitolikim grdosijama kojima je voda puno prirodnije okruženje od zemlje, o zraku da i ne govorimo. S vremenom me je osoblje prihvatilo kao tipa koji na bazenu može što hoće i gdje hoće pa su se potrudili da se sprijatelje samnom. Na moju sreću! Da nije bilo njih sad bih bio zreo... 
Joj, znam da ste nestrpljivi da saznate zašto je takav rabijantni mačo poput mene, tip na pragu zrelosti zavolio sinkronizirano plivanje.
Ehehee, zamislite da ste sad uz kamin i da vatrica lagano pucketa. Vani je pakleno ljeto i sunce nemilosrdno prži ali vama sad to ni najmanje ne smeta jer vam je ionako jako toplo uz vatricu. Udobno ste se sad smjestili i opustili u znoju lica svog i sad slušate kako vam ja čežnutljivim glasom iz davnina pričam zašto sam zavolio sinkronizirano plivanje...udahnite i zažmirite, jer ja vam sad pričam!
Žmirite li? Super, onda ću vam ispričati!
Dakle, bilo je to ovako:
Jednog dana došao sam na bazen ranije no obično. Volio sam tog dana u tjednu dolaziti ranije no obično jer bi bezbroj prelijepih djevojaka u to doba završavalo sa treningom pa bih tad sa guštom pasao nos ženskim feromonima. Obično bih na taj dan sjeo u kafić i pričekao da bujica putenosti odjuri svojim putem i tek tada bih se počeo pripremati za trening. Mislio sam da će tako biti i taj dan ali sam se očito prevario!
Doduše, na sekundu sam sjeo, ali tada mi je dotrčao momak što radi na održavanju bazena:
"Ddadd, dođi!"
"Kamo?"
"Ma vidit ćeš, samo dođi, brzo!"
Što sam mogao, ustao sam i krenuo za njim. Doveo me je do nekih stepenica pa smo počeli silaziti u mračni podrum. Prošli smo po mraku par hodnika...
"Što je ovo? Seven? Zašto ne pali svjetla? Ako me pokuša silovati dal da ga jako ozlijedim?" - bezbrojne misli jurile su mi glavom ali tijek tih misli naglo se prekinuo kad smo odjednom iz uskog hodnika ušli u jednu dugačku, poveliku prostoriju.
Momak je prišao nekoj kugli koja je izgledala kao reflektor, samo što je taj reflektor bio uperen u zid. Otkvačio je neku sklopkicu i odmaknuo reflektor a ja sam na svoje iznenađenje shvatio da reflektor nije bio uperen u zid već u stakleno okno! Okno koje je gledalo ravno u podvodni svijet bazena i u kojem se mnogo tankih lijepih nogu ispreplitalo mašući brzo i dražesno poput kolibrićevih krila. Onda bi noge u jednom trenu nestale a glave bi se pojavile poput logičnih prelijepih završetaka estetski veoma ugodnih vretenastih mladih tijela. Moja razjapljena usta govorila su više od tisuću riječi i moj novopečeni prijatelj se na to mogao samo zadovoljno i poluglasno cerekati. U toj sekundi sam shvatio da još nisam sazrio da budem zreo!
Eto najdraži moji, od tog lijepog dana ja vam zaista jako volim sinkronizirano plivanje
:-D
Vaš Ddadd
|
29.06.2006., četvrtak
Ideje :)
Bok najdraži moji, sad ću vas malo ispilati :)
Jučer sam imao sastanak u vezi mog najnovijeg izuma. Sastanak je super prošao. Dok sam pričao o tome, pala mi je na pamet još jedna ideja, valjda ću se uskoro baciti i na to.
Zna li netko kako to ide sa patentima, čuo sam da je zaštita za svijet oko 10 000 švicarskih franaka?
Baš si nekako razmišljam kako je lijepo izmišljati, meni se to čini kao najljepši posao na svijetu - stvaraš nešto novo, kreativan si, igraš se i zarađuješ pritom!
Meni izmišljanje ide, prije nekoliko godina sam npr. zalemio nešto elektronike i sklepao jednu spravicu koju sam spojio otraga na računalo. To moje malo čudo koštalo je manje od 50 kuna po spravici, znači za osam računala koliko je ured imao trošak je bio 400 kuna.
Te spravice su zamjenjivale digitalnu centralu kakvu po tadašnjim cijenama nismo mogli kupiti za manje od 35 000 kuna!
Jasno je da su mi naručitelji posla dostojno zahvalili na tome i to čudo funkcionira i dan danas bez greške :)
Ima još puno toga, reći ću vam samo da skoro nikad nisam programirao nešto dosadno, nikad npr. nitko nije od mene naručio program za vođenje PC kase. Čini se da sam stekao reputaciju stvarajući nešto novo, zaobilazeći ograničenja ili probijajući nemoguće rokove, a ono gdje sam najviše uživao bio je software visokih performansi, tjeranje brzog koda da radi još brže, prekrajanje algoritama u savršeni orkestar jurećih bajtova. Jednom sam tako dobio remake dobre stare igrice Boulderdash. Igrica se grozno i presporo vukla, glavni lik je ili plazio ekranom ili bi se kretao u skokovima - ako se kretao notmalno i glatko trebalo mu je preko 10 sekundi da pređe čitav ekran.
Kad sam proučio problem shvatio sam da je stvar u algoritmu koji računa neke paramere, uglavnom, da ne duljim, ubrzao sam igricu 10000 (deset tisuća!) puta i čovječuljak je letio ekranom - bio je toliko brz da je bio samo jedna crta na ekranu pa smo morali stvarati podprograme koji će ga usporiti!
Fantazija :) Pojme nemate kako sam uživao u tom poslu :)
E sad, da pređem na stvar, zašto ovo pišem:
Imao sam jučer jedan sastanak sa nekim genijalcima i ljudi su mi rekli kako će na jesen otvoriti firmu u koju će moći doći bilo tko sa idejom a oni će razmotriti tu ideju i vidjeti ima li kruha u tome.
Ako genijalci namirišu novac tada odjednom sve postaje lako. Vlasnik ideje potpisuje sa genijalcima ugovor po kojem genijalci imaju 51% udjela u projektu, ali oni zauzvrat rade kompletni biznis plan, financiraju čitav projekt, marketing i tako to.
Najbolje u svemu tome je da nakon kakvih 4 godine vlasnik ideje ima po ugovoru pravo od genijalaca otkupiti njihovih 51% i postati kompletni vlasnik biznisa!
Vidite najdraži moji, sad ću vam reći zašto ovo pišem:
Slušao sam ja jučer tako te ljude i sjetio se bloga.
Točnije, sjetio sam se blogera, pametne raje koja puno tipka i ima puno klikera, pa sam si pomislio zašto ne, pitat ću ih!
Dakle, pitam ja vas najdraži moji:
Imate li ideja?!
Ako imate, ako ste npr. pomislili da bi dječja kolica trebala imati samokočione mehanizme u slučaju da idu brže od 15 km na sat, ako ste ikad u životu tako nešto ili još luđe pomislili, onda ste vi točno čitatelj za kojeg ovo pišem!
Sto puta u životu sam pomislio na neku ideju i dok bih došao kući ona bi isparila! Pa sam počeo stalno sa sobom nositi notes! Ne pomaže baš :D
Dakle, moja ideja je da otvorim blog za ideje! Budući da je ta zamisao još vrlo mlada nemam točnu koncepciju kako bi to trebalo izgledati ali prvi korak sam napravio. Otvorio sam blog koji se zove:
ideo.blog.hr
Onako kako sam ja to zamislio, trebalo bi stvoriti povjerenje da vam nitko neće ukrasti ideju ako mi je pošaljete na mail (ja je sigurno neću ukrasti ali ne poznajemo se, zar ne? :) ), zatim bi trebalo oglasiti koji profil kreativaca će vam trebati za idjeu, zatim napraviti plan. Tako nekako :)
250 000 blogera, najdraži moji, vi možda i ne slutite koja je tu potencijalna sinergija, kolika je to silina ako se samo mali, maleni postotak uključi prema jednom cilju!
Uglavnom, iznio sam vam svoju ideju. Dalje je na vama, razradite je i pošaljite mi/komentirajte kako mislite da bi ideo.blog.hr trebalo funkcionirati, ukradite mi ideju ako želite i napravite neki svoj ideo, meni neće smetati, ja imam još puno ideja :-)
Toliko zasad, oprostite na tako dugačkom postu koji nije priča, ali da vas utješim, pišem i priču :))
Vaš Ddadd :)
|
28.06.2006., srijeda
Žena mog života :)
Noćas sam najdraži moji sanjao ženu svog života. Nisam se u snu zaljubio naglo i fatalno, ne, nikako! Zaljubljivao sam se isprva polako ali kako je san odmicao moja zaljubljenost je rasla eksponencijalnom brzinom. I kad je na kraju sna to divno biće mojih snova nestalo, nestalo je i razloga za sanjanje.
Lice sam joj, u to sam prilično siguran, skinuo sa novinske fotke jedne njemačke navijačice. Sve druge osobine su mix osobina svih drugih žena. Sad kad sam budan ne mogu a da ne priznam da sam tužan, savršena žena mojih snova ziher ne može postojati - to je kao da tražim auto koji leti, pliva, roni i govori - to je potpuna utopija!
Znate li kad me je u snu definitivno dobila? Ušao sam napozvan na neku proslavu i tamo sam iz vica (ili oklade, društvo me je čekalo vani) išao krasti salatu. Na toj proslavi bila je i ona, a s njom sam se upoznao i pričao valjda dan prije toga. Od svih ljudi na zabavi jedino me ona spazila kad sam se išuljao van sa 28 zdjelica salate.
Sljedeći dan smo se sreli a ona je rekla da je bila sva sretna kad sam ukrao salatu jer je saznala da ja skoro uopće ne jedem salatu pa se bila zabrinula za moje zdravlje...tako nekako, ali na tu glupu rečenicu smo se u mom snu počeli jako i glasno smijati. Kažem vam, žena mog života je to...
Jedino što me je u snu zbunjivalo bilo je njeno ponašanje općenito. Taj obrazac ponašanja preuzeo sam iz filma koji sam ofrlje pogledao jučer. Ona je baš prema svima bila otvorena i vrlo vrlo ljubazna, do te mjere da sam čak u snu pomislio da je 'laka roba'. A onda sam zaključio da vrijedi pokušati biti s njom jer neću saznati je li doista laka ako je više nikad ne vidim...a ako nije laka već je samo posve otvorena i ljubazna prema ostalima, a samo mene voli na ONAJ način, onda je to zaista žena mog života.
Vidite, to me čudi jer svagdje, baš svagdje sam pročitao da je san svakog muškarca naći ženu koja je prema van svetica a u krevetu kurva...ja izgleda ne trebam sveticu prema van, trebam jedino odanost i ljubav...
U mom snu ona je nestala nakon poljupca. Tražio sam je i nisam je našao. Mislim da je nestala jer je tjelesno Njemica, mislim da je to razlog, a nije razlog taj što je odjurila s nekim drugim.
Jelda?
:-)
|
27.06.2006., utorak
Radovi...
U kući radim kompletnu strujnu instalaciju te usput mrežne, antenske i telefonske kabele.
I vodovodne cijevi mijenjam, nove pločice stavljam svugdje...ma katarza, pročišćenje pravo, mislim, pročišćenje mog novčanika ponajviše :D
Na poslu sam u diplomatskoj fazi, pregovaram sa jednom brokerskom kućom oko svega i svačega, moram tako, neće se ništa samo od sebe dovršiti, ni doma ni na poslu, a i treba nešto jesti :)
Kad ne diplomatiziram, tada opet imam radove, zahvate na davno napisanim programima, internacionaliziraju se i idu moji maleni, moja binarna djeca putuju u bijeli svijet, prodajem ih, treba nešto jesti :)
A kad ne diplomatiziram niti štemam zidove, tada imam radove na jednom programu iz vlastitog gušta, mojem čedu koje je preslik jednog mog sna, moje želje da se jednog dana bavim samo primjenom znanosti u kompjutorima, točnije, da se bavim umjetnom inteligencijom :)
Nešto mi je došlo i otpuhao sam prašinu sa svog čeda i sad ga makar pomazim desetak minuta na dan...
Sutra pak počinjem radove oko jednog mog novog izuma, imam sastanak sa kraljem elektronike pa vjerujem da ću taj izum uskoro patentirati...
Ako pak ne radim ništa od gore navedenog niti spavam, tada imam radove na emocijama, svojim vlastitim emocijama i emocijama moje okoline. Nekako sam bio tjeskoban ovih dana, zagrizao sam prevelik komad kolača. I osjetilo se to! Stvarno jako se osjetilo - bolilo me je srce, umor me je svladavao svako malo i trokirao sam sve lakše i češće. Nadam se samo da sam na vrijeme stisnuo gumb za alarm. Ako se više ne javim, onda sam zakasnio ;D
Kad završe svi ti radovi obavjestit ću vas, i pozvati na piknik u mom dvorištu, procjenio sam da ležerno stane dvjestotinjak ljudi...ako ne počnem radove na bazenu :D
I tako najdraži moji, napisao sam ovo tek toliko da znate što se događa, a za kraj bih vam mogao dati biserček moje Drage:
Jednog meni dragog momka svi, baš svi zovu Brane.
Nikad ga nitko nije drukčije nazvao i nekako sam posve smeo s uma da mu to vjerojatno nije pravo ime, sve dok ga nisam upoznao s Dragom:
"Ovo je Brane." upoznajem ih...
"Brane!" usklikne Draga pa upita:
"Jesi li ti Branko ili Branimir?"
Brane je pogleda u čudu i veli:
"Ja sam Branislav!"
HAHAHAHAHAHA 
|
25.06.2006., nedjelja
Mala crtica života...
Jednom davno, prije kojih petnaest godina vozio sam se vlakom za Zagorje. U kupeu preko puta mene sjedio je simpatični čičica od minimalno 55 godina. Bio je nizak, vrlo snažne građe i blagog, pomalo tupog izraza lica. Bili smo sami u kupeu, ja sam čitao neku knjigu a čičici je očito bilo dosadno pa je svako malo pogledavao prema meni. Smilovao sam se pa smo u jednom trenutku uspostavili neverbalnu komunikaciju i razgovor je mogao početi:
"Čime se bavite mladiću" upita me čičica.
"Igram bilijar, usput malo i studiram" odgovorim mu i pitam ga isto to.
"Ja sam profesor kemije i biologije u Varaždinu!" veli mi on.
Iznenadio me je taj odgovor, čičica je onako snažan i opaljen vjetrom i suncem djelovao kao kakav ratar, ili možda drvosječa...
"Nevjerojatno!" uskliknem ja. Bilo mi je drago sresti čovjeka s kojim se može popričati i o nečem drugom a ne samo o vremenu. Razgovor je dalje tekao glatko i nadasve ugodno, pričao sam mu o svojim planovima, ispitivao sam ga masu stvari u koje sam želio ući dublje a gospodin mi je strpljivo odgovarao:
"Smatram da Mićurinovi eksperimenti ne postoje, Mićurin je produkt Sovjetskog Saveza koji je u svemu morao biti bolji od zapada...možeš misliti kako je sve zapalio - lubenica s tankom korom, šljiva bez koštica, o svemu tome smo slušali do besvijesti a kad je to napokon trebalo vidjeti on je sve zapalio...moš mislit!" ... potvrđivao je profesor moje sumnje.
Bilo mi je genijalno napokon razgovarati sa nekim tko mi, dok me podučava, ne predaje ono što mi mora predavati, doktrinu, već mi objašnjava poznate stvari sa dozom zdravog razuma i pametne skepse. Već dugo nisam tako uživao pričajući s nekim i razgovor je sažeo vrijeme putovanja u jednu sitnu točku i moja stanica se pojavila brže no ikad u životu. Jedvo smo uspjeli razmijeniti brojeve i dogovoriti da će me čičica obavezno nazvati kad idući put svrati u Zagreb.
****
Prošlo je skoro dva mjeseca kad je nazvao. Bio sam oduševljen što me se sjetio i odmah smo dogovorili sastanak kod sata na Trgu. Kad smo se sreli srdačno smo se rukovali i opet me zapanjila njegova nadljudska snaga. Pronašli smo na Tkalči najtiši ali svejedno prebučan birc te sjeli na kavu i priču...
Pričali smo o svemu, bilo mi je jako zanimljivo razgovarati sa tim čovjekom, ali intuicija mi je stalno govorila da nešto nije u redu. Njegov smeten izraz, čelični pohlepni stisak pri susretu, njegove kretnje...sve to je govorilo daleko više no što je moj novi prijatelj htio da se zna.
U jednom momentu, pred kraj naše priče, naglo sam u svojoj glavi posložio sve i počeo sam se smijati iz sveg glasa. Smijao sam se tako jer sam sad sve shvatio i jer sam čovjeka koji je sjedio ispred mene odjednom promatrao kao da je potpuno gol...
"Ti si pomalo zločest!" rekao mi je on mucajući. Znao sam da on zna da ja znam...
Ustali smo i pozdravili se ko fol srdačno, pale su i neke kurtoazne riječi ali znao sam da se više nikad nećemo sresti, barem ne namjerno. Prepun neke sulude energije otišao sam na žestoki trening, opasnost mi je podigla adrenalin i osjećao sam se sjajno, neranjivo i moćno...
****
Nekoliko godina kasnije pojavio se u crnoj kronici Večernjeg lista članak koji sam čekao:
"Profesor srednje škole D.P. iz Varaždina optužen za višegodišnje seksualno zlostavljanje svojih učenika."
Vaš Ddadd
|
24.06.2006., subota
Udario me kamion prepun poma :)
Vozim jučer predvečer Avenijom Dubrovnik prema Utrinama kad li vidim vrlo neugodnu nesreću, motor leži u srednjoj traci a jedan je auto grdo izubijan straga i zabijen je u rubnik - okomito na cestu stajao je u krajnjoj lijevoj traci.
Učinilo mi se da je motorist ako je tako napucao auto morao letjeti ko Superman.
Policajac mi maše da prođem pored svega toga po krajnjoj desnoj traci pa sam prolazio polako, imao sam dovoljno vremena da promotrim sve jer sam znao da će svaki čas na semaforu crveno svjetlo pa nije imalo smisla da ubrzavam dok vozim pokraj motora.
Bilo je zanimljivo gledati snimatelja kako se smije i šali s policajcem pa sam, usporavajući zbog semafora posve okrenuo glavu unazad, gledajući kako snimatelj trči prema motoru. Posve sam stao dva metra iza prvog auta na semaforu, ali, stao sam samo zakratko jer me je snažni udarac drmnuo straga!
U prvu sekundu nisam znao ni što mi je, nisam ni najmanje očekivao nešto takvo, to je zbog veselog snimatelja bilo jedno od vrlo rijetkih zaustavljanja kad nisam napravio provjeru u retrovizoru...i baš me tada napucaju! Vrlo brzo sam skužio što je taj udarac značio - ipak imam preko dva takva sudara godišnje u prosjeku, izračunao sam da sam zahvaljujući takvm sudarima za koje nisam kriv u plusu kakvih 27 000 kuna...
Izađem, priđem dobrohotno momku koji me napucao i velim mu kako sam i ja gledao nesreću pa ga razumijem! Na to momak veli da je on doduše gledao nesreću i jedvo jedvice stao, takoreći na mom auspuhu, ali da ga je straga napucao kamion pa je on napucao mene! U taj čas prilazi policajac koji je osiguravao mjesto auto-moto sudara zbog kojeg smo se sudarili:
"Kamionđija je kriv što nije stao, Vi (momak u srednjem autu) ste krivi što niste stali na potrebitom razmaku a gospodin (ja) jedini nije ništa kriv! Nema velike štete pa vas molim da se sklonite na onu autobusnu stanicu a ja ću doći!"
I tako smo mi prešli cestu i stacionirali se na stanici. Momak nije vlasnik auta pa se on i kamionđija prepucavaju, kamionđija je neki veseli Dalmoš, presretan što nitko nije umro, moja šteta je mala ali imam iskustva i znam da će popravak ziher biti barem 300 kuna, a i bole me leđa, istegnuo sam mišić, malo me čak boli i glava...
Dolazi policajac:
"Ako ste ljudi, dogovorite se! Po novom zakonu nema osiguranja prije no što se sve riješi na sudu, a na sudu ste obojica krivi i to vam je barem 2500 kn po glavi plus kazneni bodovi plus gubitak police, plus..."
"Dogovorio bih se ja ali nije moj auto, vlasnik auta će sad doći!" vikne momak!
"Ja želim preuzati svu krivnju, mali nije ništa kriv, ja sam ga pokupio!" viče Dalmoš.
"Meni 500 kuna i bježim!" vičem ja.
"Čekaj, ne možeš, nema smisla, ako se ne dogovorim sa gazdom nema smisla da ti išta platim jer ćemo tako i ovako svi na sud!" - Dalmoš će.
"Vrti mi se u glavi!" velim ja. Nitko ne trza.
Blizu živi Draga pa se i ona došetala do popirišta. Blijedo drago zabrinuto stvorenje odahnulo je kad je vidjelo da je samnom sve OK. Radoznalost joj je vrlina:
"Što vozite?" upita ona.
"Pome" veli Dalmoš.
"Kako ih uzgajate?" upita ona.
"U plastenicima, nema više ničeg drugog!"
"Na prirodan način?"
"Ma neee, ne bih mogao opstati! Pesticida koliko voliš, moram tako, pogotovo za vas Zagrepčane!"
"Zašto za nas Zagrepčane?" upitam ja.
"Vi kupujete očima, baš vas briga kakav ima okus!" podrugljivo će Dalmoš.
"Meni je okus najvažniji!" otpovrnem mu ja.
"Slušajte, ja imam jedan dio za sebe, tamo sadim pome koji mirišu božanski, ali kožica im se nabora pri transportu do Zagreba i nema šanse da bih prodao išta!" veli Dalmoš.
"Šteta što ne uzgajate prirodno!" moja će draga.
"Bih ja, ali ne bih imao nikakve šanse!"
"A bumbari, buba mare i tako to, prirodni načini uzgoja, to ne ide?" upitam ja.
"Ne, bez pesticida ništa! Otkrit ću vam sad nešto. Nemojte nikako kupovati mahune, ni žute ni zelene! Neka mušica ih je napala i sve mahune su špricane dan dva prije branja! Ja jedem samo mahune iz dijela plastenika koji imam za sebe!"
Nisam se stigao previše zabrinuti, došao je vlasnik onog auta kojeg je vozio srednji momak.
Prvo je prišao mom autu:
"Vi ćete nešto potraživati?" upitao me je gledajući moj 2 cm spušten branik.
"Da, 500 kuna!" velim ja.
Zatim je prišao svom autu...kuka za vuču mu se posve uvukla pod auto...
"Imam samo 1500 kn sa sobom!" viče Dalmoš pa nastavi obraćajući se vlasniku srednjeg auta: "Vama dam 1000 kn a čovjeku 500 i idemo!"
Vlasnik se nije složio: "Njemu nije ništa i njemu bi dali 500 a meni samo 1000!"
"Dobro, njemu 400 i kašetu poma, vama 1100! Može?"
"Ali njemu nije ništa!"
"Dobro, njemu 300 i kašetu poma, vama 1200!"
"Ne može tako!" pobuni se Draga!
"Od sad pregovarate s njom" nasmijem se ja.
"Njemu 400 i kašetu poma, vama 1100 i kašetu poma!" počne sad već nervozno vikati Dalmoš...
Pregovori su se zahuktavali i vlasnika srednjeg auta su se napokon počele ticati pome...
"Kaj su to pome?" upita on.
Četvero ljudi odjednom zagrakće u isti glas:
"Rajčice!" - vikne Dalmoš
"Paradajz!" - promrmlja momkov suputnik
"Rajčica!" - rezignirano će momak
"Paradajz!" - skoro živčano će Draga.
"Ma neću se ja tu sad više zajebavat s vama" viče Dalmoš i meni isplaćuje 400 kn a vlasniku 1100 kn.
Odlazi do kamiona i vadi kašetu poma i tutne mi je u ruke...
Onda vadi drugu kašetu i stavi je vlasniku na ruke. Vlasnik je ljut, on je nezadovoljan ali ja sam dobio što sam htio i krećem. Pozdravljam se sa vlasnikom i Dalmošem, oni će se izgleda nagoditi za 1500 kn, nekako, kasnije...
"Žao mi je što smo se upoznali u ovako glupim okolnostima" zaustimo momak koji je vozio srednji auto i ja u jedan glas, nasmijemo se i pozdravimo, kao da se poznamo 1000 godina...a i poznamo se, mutno, išli smo skupa u srednju školu, on je dvije godine stariji od mene...
Draga i ja ušli smo u auto, motor je veselo zaverglao pa smo krenuli dalje svojim stazama....
A pome...pome su odlične, već dugo dugo nisam bolje jeo!
I trebaju biti odlične, naime, krvavo sam ih zaradio :D
Vaš Ddadd
PS: u nesreći motoriste i auta nitko nije stradao ali dvojica su ozlijeđena...
|
20.06.2006., utorak
Što se zbilo u nedjelju, prije osam dana :)
Znate li najdraži moji da sam se jedno dulje razdoblje svog života jako bojao male djece?
Taj strah je počeo kad je jednom davno jedan klinac star svega par godina života uzeo zbilja oštar kolac i pogledao me zlim pogledom. Onda je krenuo prema meni držeći kolac 'na gotovs'. Ja koji se nikad ničeg nisam bojao u tom trenu osjetio sam strah! Dijete koje vidim prvi put u životu išlo je prema meni sa namjerom da me ozlijedi! A ja sam nemoćan! Zamislite mene i mojih sto kila kako brzo reagira i spretnim pokretom oduzima djetetu koplje bacajući bebu pritom na pod!
Mislim da bih se već iduće sekunde morao boriti sa bebinom mamom koju očito nije bilo briga što joj dijete ubada prolaznike, ali bi sigurno jako oštro reagirala da prolaznici krenu ubadati njenu bebu! Taj trenutak, moment kad me je napalo zlo dijete bio je jedan od zaista rijetkih trenutaka kad nisam znao što mi valja učiniti...
Pa sam pobjegao!
Nije da sam se okrenuo i počeo trčati...nisam baš toliki paničar, ne ne!
Jednostavno sam ubrzao korak i beba me više nije mogla stići. Da sam vam ja neki drugi ta epizoda bi odmah bila zaboravljena, ali ja sam Ddadd i još godinama sam osjećao laganu nelagodu kad bih prolazio kraj male djece. Te sam se nelagode u potpunosti riješio tek nedavno i kad sam skužio da više nemam 'djecofobiju' bio sam jako sretan jer se više neću preznojavati hodajuć pored male djece. To bi sve bilo zaista super da prije osam dana nisam shvatio kako je to 'izlječenje' bilo valjda najgluplji potez u mom životu!
Ne vjerujete mi? E pa hoćete - bilo je to ovako:
Hodao sam pored vrtova, pitoreksnom uličicom blizu Ljubljanice, polako i bezbrižno ka domu svom.
Bio je lijep i topao dan pa sam skinuo jaknu i prebacio je preko desne ruke. Bio sam zamišljen i nisam nešto pretjerano obratio pozornost na čopor djece što se igrao kraj nekih lokvi na cesti. Tek kad sam prišao bliže shvatio sam da najveći podlac od te djece ima pištolj u ruci. To vam je onaj pištolj na plastične kuglice, te kuglice izlete iz pištolja zbilja jako i prilično su bolne kad te pogode, znam iz vlastitog iskustva, ali ono opasnije od boli je ako te pogode u oko!
Uglavnom, da ne duljim, mali je zauzeo pravi Mel Gibson 'Smrtonosno oružje II' stav i uperio pištolj u lokvu. Nakon škljocaja lokva se klincu odužila titravim okruglim valićima i mali se tad uspravio i zadovoljno nasmijao. A tada je odmah repetirao pištolj! Na svoj užas skužio sam da ga klinjo prenonšalantno drži u ruci. Oko njega se o tom trenu nalazilo još troje male djece (mlađe od njega) a klinjo je držao prst na obaraču i nešto im pričao mašući pritom pištoljem kao da je karanfil!
Kad sam prolazio točno pored njih nikako nisam mogao odvojiti pogled od cijevi pištolja koja je čas pokazivala prema jednom klincu, čas prema drugom, čas prema cesti a čas prema nebu. U jednom trenu sam skužio da cijev mijenja smjer i počinje pokazivati prema meni! Kad su se moje oči definitivno susrele sa mračnim otvorom cijevi zjenice su mi se skroz raširile od straha pa sam u panici munjevito zaklonio lice jaknom što mi je bila prebačena preko ruke!
Metak me pogodio u lakat.
Vaš Ddadd :D
;)
|
18.06.2006., nedjelja
Ddadd the filozof :D
Bio sam jučer nešto jako zamišljen. Frcalo mi je glavom kako je vjerojatnost formula određena brojem nama povoljnih događaja kroz ukupan broj mogućnosti i odjednom mi je nešto skroz ludo u vezi toga palo na pamet. Pisat ću uskoro o tome, to zasigurno nije tema današnjeg posta :-)
Uglavnom, dođem do majke na ručak, sjedim i zamišljeno mozgam...
"Koji je danas datum?" upita me majka.
Čuo sam vam ja njeno pitanje. O, da, čuo sam ga i valjda razumio, ali nisam htio izaći iz koncentracije a želio sam joj odgovoriti! Pa sam joj i odgovorio, krajnje ozbiljno, iskreno i ne šaleći se, koristeći samo primozak:
"Kako kad. Svakog dana je danas neki drugi datum..."
:DDD
|
16.06.2006., petak
Vjerovali ili ne!
Probudilo je sinoć moje roditelje neko mumljanje i tapkanje. Na njihovo veliko iznenađenje ugledali su njihovo drago pseto kako polako tetura prema prozoru ne šljiveći ih ni pol posto. Kad je kujica prolazila kraj njihovog kreveta zazvali su je ali ona na to zazivanje nije ni trznula. Ni kad su je podragali nije reagirala već je ustrajno i polako nastavila prema prozoru, a onda se samo odjednom srušila na pod!
Tada je nastavila spavati trzajući se u snu!
Najdraži moji:
Pas mojih roditelja je mjesečar!
LOOOL :)))))
The Ddadd.... :D
|
15.06.2006., četvrtak
Ehm, da!
Ne samo da nisam dobio 1300 kn jer nismo pobijedili Brazil već je i taj televizor crko!
Crko je dan nakon utakmice! Koji je Todorić genije :D
Danas je praznik, znači do sutra ništa od popravka :)
Uvijek vaš,
Ddadd
:)
|
B(l)og pazi na naše zdravlje :D
Na naslovnici piše da su mijenjali RAM....moš mislit! Hehehehe, ti b(l)og masteri misle da smo mi naivni a zapravo je stvar u sljedećem:
B(l)og čuva naše zdravlje!
Došlo nam je u Zagreb nedavno nekoliko lijepih dana i blog je tada crko tako da možemo biti vani i uživati u pravom vjetriću što nam pirka po licu...
Onda je pala kiša i blog je opet proradio. Radio je tako dugo dok nije granulo sunce!
Pa se uključivao tu i tamo, samo kad bi pao poneki pljusak...tek toliko da budemo u toku!
Sad je vrhuška napokon ocjenila da smo dovoljno zdravi i eto, pustila nam je malo bloga iako je vani sunčano...ali hoće li bloga biti to ipak ovisi samo o vama dragi čitatelji!
Naime...ako budete surfali blogom u prevelikom broju, a vani bude lijepo vrijeme, uprava će zaključiti da će joj svi korisnici riknuti od kardiovaskularnih bolesti i opet će nam ukinuti blog! Samo zbog vas, da im ne riknete - naime, bez vas nema ni bloga!
Zato apeliram na vas najdraži moji: ne surfajte često! Idite, uživajte, plivajte, plešite...i pazite se jer b(l)og je svuda, on sve vidi i čuje....HAHAHAHAHA :)))))
Vaš Ddadd :)
PS: Valjda ću popodne napisati što mi se desilo jučer, a noćas ću napisati što sam htio danas a sutra ću napisati štogod mi puhne :)
|
13.06.2006., utorak
1:0...šmrc...
Šmrc. Borili smo se kao lavovi.
Šmrc. Veliki su još veći a mali su pokakani...
Šmrc...
|
Drž'te mi fige :D
Bio sam u subotu ispred superkonzuma na ožujsko partiju. Iz reklame smo Stojko i ja shvatili da će ispred svakog superkonzuma biti održan turnir u stolnom nogometu nakon kojeg će pobjednici turnira tehnicirati i dva para koja najviše odtehniciraju u jednoj minuti lete u Njemačku na tekmu Hrvatska - Australija.
E, pa nije bio turnir! Svatko tko bi pobijedio smio bi tehnicirati. I svatko je smio igrati onoliko partija koliko ima računa na kojima se vidi da je kupljena žuja. Pa kad bi jednu od tih partija pobijedio smio bi tehnicirati!
Pobijedili smo u stolnom (a jeste li sumnjali?) i onda smo krenuli tehnicirati.
Taman prije naše izvedbe čuli smo da su dva brata iz Splita, pomladak Hajduka odtehnicirali zajedno 212!
Dvije stotine dvanaest! Sto šest po glavi u jednoj minuti! Skoro dva u sekundi! Brrr :D
Stojko je odtehnicirao 46, genijalac...ja sam napravio 'samo' 19, doduše, ja u nikad u životu nisam tehnicirao :)))
Turnir u stolnom nogometu pretvorio se u turnir u tehniciranju, mi nismo imali šanse i naša epizoda je kišno završila (svuda oko konzuma padala je kiša...ništa novo za Zagreb) :)
Dobili smo žutu nogonetnu loptu (ne znam jesam li vam rekao, Draga ima novu nogometnu loptu, žuta je :D ), privjeske, šilterice, otvarače za pivo po mjeri žuje...ali to me nije utješilo pa sam morao napraviti i jednu okladu za kraj.
Ušao sam u superkonzum i kupio televizor za 1300 kuna! To je onaj famozni televizor gdje mi konzum poklanja još 1300 kuna ako Hrvatska pobijedi Brazil!
Sramota...naši trgovački lanci su totalni nedomoljubi, toliko vjeruju da ćemo izgubiti da se u svrhu svoje promocije kockaju i klade se sa nama običnim smrtnicima u milijune kuna!
Dao b(l)og da trgovci izgube! Ne zbog mojih 1300 kuna nego zbog naše rasprodane Hrvatske, zbog bahatosti i vrijeđanja naše reprezentacije, zbog sreće koju bi ta pobjeda donijela našoj naciji bez samopoštovanja. O, kako bih volio da ih nepoštovanje Hrvatske lupi po džepu!
O, kako bih to volio :)
A i bon od 1300 kuna bi mi dobro došao...zato...drž'te mi fige :DD
Vaš Ddadd :)
|
10.06.2006., subota
Jednostavno nevjerojatno! :D
Vozi me Stojko danas, kiša pada ko luda a sunce sja. Pomislim si kako je u Zagrebu sad već zbilja prehladno i preblesavo vrijeme...
"Jebem ti grad!" povičem. Stojko me pogleda i upita me:
"Što je to grad?"
"To ti je kad led pada, tuča...ali mislio sam na Zagreb..."
"Aha." veli Stojko.
Malo se zamislim...
"Zašto su tuči iliti gradu dali takvo ime? Zašto nisu izmisli neko posebno ime? Grad...svi znaju što je grad, tamo ljudi žive...a tuča, to je tučnjava..."
Stojko ništa nije rekao ali u tom momentu, na naše iznenađenje, po našem autu počne padati grad!
Iliti tuča :-)))
Živa istina, evo, nek mi Zagreb padne na glavu ako lažem! :D
Vaš Ddadd :)
|
09.06.2006., petak
O mrvicama magije :)
Kad sam dovršio priču rekao sam Dragoj da sam napisao Palačinke s mrvicama magije.
Pitala me je kako ide priča i ja sam joj je prepričao. Pred kraj je umrla od smijeha, po njoj skoro da je priča mogla ići ovako:
-Dobar dan, molila bih palačinku sa vanilijom i mrvicama magije!
-Nemamo
-A onda sa pekmezom od šljiva i mrvicama magije!
-Nemamo ni to!
-Uh, dobro onda, dajte mi sa nutelom i mrvicama magije...
-Nemamo, znate, uopće ne držimo magiju u mrvicama, imamo je samo kao namaz :D
:)))
Pozdrav svima, radi se i to svojski :)
|
08.06.2006., četvrtak
Stop! Dva brata!
|
Veliki okrugli i mali uglati:)
Najdraži moji, danas nam je napokon u Zagreb stiglo lijepo vrijeme :)
|
07.06.2006., srijeda
Davanje cijelog sebe...
Dobio sam prije dva dana mail od jedne drage djevojke. Pisalo je:
Mislim da kad bih recimo imala blog, da bih tesko uspjevala ono što ti radis svakodnevno - dati sebe, al opet ne sve od sebe...mislim nisi se potpuno ogolio, svi te poznaju, a opet si misteriozan i nitko te ne zna. Ja to vjerovatno ne bih mogla. Il bih izgledala ful hladna, il bih otkrivala previše...
Prije tjedan dana Draga i ja smo pričali. Rekla je Draga kako je ponosna jer sam izabran u natječaj portala Republike (idite, čitajte Republiku, glasujte :) ), jer, kao, ja sam jedan od 25 odabranih blogera među 250 000 domaćih blogova. Tada je rekla da želi da osvojim i pišem tu kolumnu.
Pitao sam tada Dragu zna li ona što to znači biti među 25 blogova? Je li to samo neki prirodan proces meni bogom dan, ili je to teret, obveza, nešto što se mora živjeti? Pitao sam je potom zna li ona kakvi su ljudi, koji su im apetiti? Zna li ona uopće što znači davati od sebe?
Želio sam joj objasniti kako zaista nisam siguran da bih želio pisati kolumnu, kako pišem blog iz nekih drugih razloga i kako ja tu popularnost i normalnu ljudsku želju da se bude u vrhu vidim, pa sam joj ispričao priču. A sad ću tu priču ispričati vama najdraži moji! Uživajte!
Priču sam pročitao davno u knjizi Otključani globus, Pere Zlatara. Ja sam je prepričao svojim riječima, onako kako kako je pamtim...
*****
Dati sve od sebe
Želite li znati kakvi su ljudi? Pokušat ću vam objasniti najdraži moji...nakon ove priče mislim da ćete shvatiti kako je popularnost težak kruh, da biste došli na vrh morate dati cijelog sebe, a tada, na vrhu, više nemate što dati...ovo je priča o Manuelu Rodriguezu, vjerojatno najvećem matadoru svih vremena...
***
Rodio se početkom stoljeća kao sin poznatog matadora. Otac mu je oslijepio kad je Manuel imao svega pet godina i uskoro je umro u bolnici za siromahe.
Kad je otac umro, dječačić se pred svojom majkom zarekao da će postati najveći matador svih vremena!
Od najranijeg djetinjstva Manuel je jako dobro upoznao glad i bijedu i već kao malo dijete zaposlio se kao zidarski pomoćnik. Sa jedanaest godina zaposlio se na farmi bikova i tamo je kad god bi uhvatio vremena uzimao plašt i mač i postavljao se nasuprot mladih bičića. Bio je užasno nezgrapan, posvemašnji početnik ali se ipak već sa petnaest godina prijavio za prvu koridu.
Tamo su ga totalno ismijali, rugali su se njegovim nekoordiniranim pokretima, mršavom tijelu nošenom smiješnim nezgrapnim hodom i njegovom posve ozbiljnom tužnom duguljastom licu.
Ono što mu nisu mogli osporiti je njegova dotad neviđena hrabrost - dopuštao je da mu bikovi priđu luđački blizu!
Od svih ljudi u areni jedan čovjek nije se smijao. Bio je to José Flores Camarga, bivši matador koji se sad bavio podučavanjem mladih. On je Manuela uzeo pod svoje i vrlo brzo pred zahtjevnu publiku izašao je najveći matador svih vremena, Manuel Rodriguez, koj je u spomen svog oca uzeo njegov nadimak:
Manolete!
Znalci su govorili da dostojanstvenije držanje od Manoleteovog ne može postojati, da njegova hrabrost i vještina ne mogu biti nadmašene, a brižljivo raščešljan razdjeljak posred tjemena, tuga na njegovom licu i njegov ledeni pogled davali su mu karizmu kakvu nitko nikada, ni prije ni poslije njega nije dostigao. Vrlo brzo postao je najveći matador ikada, njegova slava prešla je granice Španjolske, a honorare koje je Manolete dobivao za svoje borbe nitko nikada nije dostigao.
Za sebe je uvijek birao najteže i najstarije bikove. Nekoliko puta završio je čak i teže ozlijeđen ali uvijek se vraćao areni. Publika ga je obožavala a on je svakom borbom izmišljao sve luđe trikove i bivao sve hrabriji. To je trajalo sve do njegove pet stotina i prve borbe, do datuma koji svaki Španjolac koji drži do sebe zna napamet, do 28. kolovoza 1947, do koride u gradu Linaresu, do dana kad se Manolete suprotstavio Isleru - podmuklom, brzom i snažnom biku rogova nabrušenih do savršenstva...
Važno je reći da je Manolete najavljivao svoj odlazak. Prevalio je preko sebe 500 borbi, bilo mu je trideset godina i dolazilo je vrijeme da se povuče. Za oproštaj je želio još prirediti samo nekoliko najveličanstvenijih borbi ikada. Ova borba u Linerasu bila je jedna od tih...veličanstvena i graciozna, prepuna nemoguće hrabrih a elegantnih poteza na granici mogućeg. Stadion je frenetično vikao "O-le!" a trube su se oglasile - došlo je vrijeme za završni udarac!
Manolete je učinio ono po čemu je bio nenadmašan i slavan - posve se približio biku na nevjerojatno opasnu udaljenost i zadao mu je smrtonosni udarac. U istom trenutku bik je zahvatio rogom Manoleta u trbuh i bacio ga na pod!
U petak 29. kolovoza 1947. Manoletovo srce je stalo. U pet sati i tri minute u jutro španjolskoj javnosti koja je probdijela noć kraj radio aparata spiker radio Madrida plačnim glasom objavio je:
"Nestao je najveći matador dvadesetog stoljeća"
Prema tradiciji vlasnik farme na kojoj je uzgojen Islero usmrtio je majku bika ubojice. U uzgajalištu Mijure, nedaleko od gradića Carmone i dan danas na zidu stoji preparirana glava krave ispod koje piše:
"Uzgajalište Mijura. Islera, 12-godišja majka bika koji je izazvao smrt Manuela Rodrigueza Manoleta u areni u Linaresu dana 28. kolovoza 1947."
Stotine tisuća uplakanih ljudi išli su za Manoletovim lijesom u velebnom pogrebu. Dok je plačući jedan stari i slavni matador stajao za odrom najvećeg matadora svih vremena prošaputao je:
Od njega je publika u svakoj borbi tražila sve više i on im je to davao.
Na kraju im je mogao dati još samo svoj život.
I on im ga je dao!
Vaš Ddadd
|
06.06.2006., utorak
Palačinke s mrvicama magije
Nije pamtio dan kad se posljednji put nasmijao ili opustio. Limena glazba u njegovoj glavi bila je godinama jedina njegova muzika, a melodija te glazbe bila je posljednja pjesma Tininog sprovoda. Pijesak njegovog vremena istjecao je kroz zbilju njegovog čemernog života...života kakvog više nije htio živjeti. Posljednjih godina svako je jutro bilo razlog za novi uzdah, svaki je dan bio još jedan dan bez Tine, a svaka je večer bila mračni početak besane samoće. Njegovo usahlo srce noću je kucalo tiho, pretiho...za nikoga...i kucalo bi u jednoličnom ritmu dajući takt limenoj glazbi. Svake noći on bi naslonio uho na jastuk i slušao tupe odjeke svog srca, odjeke koji bi redovito bili za nijansu tiši no prethodnu noć...a tada bi se duboko u njemu, poput aveti, po tko zna koji put javila želja da to bude posljednja noć u kojoj sluša svoje srce. Pomisao na tu mogućnost izmamila bi mu tanki smiješak – da se to desi prestala bi vječna glazba u njegovoj glavi, a duhači bi ovog puta svirali milozvučno, nježno i stvarno, ispraćajući njegovo umorno tijelo u nepovrat.
Svako jutro probudio bi se neposredno nakon što bi ju sanjao. Njena slika ostajala bi mu u glavi prečista i prejasna pa bi tad obavezno glasno zajaukao ne mogavši podnijeti bol, muklu, štipavu bol. S naporom bi ustao, obukao bi se i krenuo na posao koji je mrzio više no išta na svijetu...jer...mrzio je poklanjati osmijehe!
Osmijesi koje bi poklanjao mušterijama nisu bili pravi smiješak već su bili plač znalački iskrivljen u smijeh. Mušterije to nisu zamjećivale ili ih nije bilo briga - rekli bi jedno brzo hvala, platili bi i otišli, smjesta zaboravivši tko ih je uslužio. To mu je savršeno odgovaralo, nije želio ljude.
Sipanje žute smjese na vruću ploču, poravnavanje drvenim štapićem, vrtnja štapića oko osi i pravljenje savršenog kruga, čekanje da se smjesa zgusne, okretanje smjese i posipanje mirodijama na kraju - da nije bilo ljudi bio bi to posao snova, fiksacija bogova, zaborav u pokretu i život u mirisu vanilije. Ali bilo je ljudi! Svaki taj ritual značio je novi izmrcvareni osmijeh nekoj mušteriji i novi pogled u nečije lice, novu ispraznu rečenicu...
Lica ljudi uglavnom su bila ista, baš kao što je lice ove mlade lijepe djevojke koja je upravo prilazila šandu. Ta je djevojka od njega kupovala palačinku dnevno već dugo, nije se mogao sjetiti kad ju je prvi put zamjetio, jednostavno mu se činilo da je oduvijek tu...
„Jednu bolje pečenu za vas, sa vanilijom...kao i uvijek?“ upitao je profesionalno nasmiješen. Djevojčin osmijeh bio bi mu nesumnjivo čaroban prije nekoliko godina:
„Da, samo...danas ću promjeniti nadjev!“ – promucala je brzo i kratko se nasmiješila, gledajući ga lako spuštene glave - kao da se srami.
„Oho!“ – pustio je preko sebe 'cerek ko fol iskrenog iznenađenja i zainteresiranosti' – „Mislim da nikad niste uzeli ništa drugo osim vanilije.“
„Danas bih željela nešto posebno, današnji dan mi puno znači, danas ću učiniti nešto hrabro!“
„Pa recite onda! Što biste vi?“ upitao je najljubaznije što je znao.
„Željela bih palačinku sa mrvicama magije!“
Na te riječi srce mu je zalupalo onako kako već dugo nije. Osjećaj koji je prostrujio kroz njega bio je neki davno zaboravljeni fluid što mu je napeo živce fino i zujavo - poput struna, a titranje tih struna zavibriralo mu je tijelo u jedan veliki drhtaj.
Unatoč tome već se sljedećeg trenutka pribrao i svake smetenosti posve je nestalo. Pogled mu je opet postao hladan, a osmijeh čeličan. Njegove tanke stisnute usne samo su procijedile:
„Ne postoje palačinke sa mrvicama magije. Budite ozbiljni molim Vas!“
Čim je to izgovorio shvatio je da je pogriješio. Djevojka si je obgrila oba ramena vlastitim rukama i skupila se kao da joj je hladno. Zbilja se činilo da joj fali hrabrosti ali ipak je jedvo čujno progovorila:
„Ozbiljna sam. Znam da mi možete napraviti takvu palačinku, palačinku sa malo magije!“
Čitava višegodišnja tuga sad je izbila na čovjekovo lice. Bilo mu je dosta pretvaranja, na stranu to što se stalno pretvarao, ali zbilja više nije želio podnositi lude kaprice svojih mušterija:
„Ne mogu!“ – povikao je ljutito – „Ne mogu i ne želim! Ako ne želite neku od palačinki odavde, ja vam ne mogu pomoći! Ne postoje takve palačinke!“
Djevojka je samo šutke gledala u njega. Oči su joj se ovlažile, usnica joj je drhtala...ali nije se dala:
„Postoje! Želim uzeti te palačinke za jednu posebnu osobu, za nekog divnog, ali koji tako jako pati da je zaboravio živjeti, za jednog prelijepog čovjeka kojeg gledam svaki dan!“
Ljutnje je nestalo. Nestalo je svega. Osjećao se star. Vrlo star.
„Tko vam je taj, gospođice?“ upitao je...ovog puta jer ga je zaista zanimalo...
Njeno lice je zasjalo a pogled joj je postao sanjalački...
„To je čovjek koji mi jedini svaki dan uputi osmijeh, makar i nestvaran. To je jedini čovjek koji me svaki dan pogleda u oči, i od toga protrnem makar su mu oči beskrajno tužne...“
Shvatio je. Potisnuo je jer je nemoguće. Suza je potekla niz njegovo umorno lice. Umorno srce poslalo je sve kvragu.
„Ne postoje ovdje nikakve palačinke sa mrvicama magije...“ prošaptao je. Ramena su mu se spustila, pogled mu se prikucao u pod... Dok je tako piljio začuo je teški uzdah pa je podigao glavu...
Tiho i polako djevojka se okrenula. Sitni koraci udaljavali su se od njega i dok je gledao za njom shvatio je da je ne vidi jasno – sumrak je nagovješćivao dolazak još jedne besane noći. Njena skupljena ramena sad su se činila beskrajno malena i pogrbljena, kao da čežnu za tim da ih netko obgrli, zaštiti, utopli... Gledajući je, sinulo mu je da je više nikad neće vidjeti ako je pusti da ode i bolno je osvijestio da će mu faliti njeno ljupko i nevino lice, lice kojem je svakodnevno poklanjao najljepši osmijeh koji je umio složiti! Snažni impuls pokrenuo ga je puno prije no što je stigao promisliti pa se zaderao iz sveg glasa:
„STANITE!“
Kad nije stala povikao je za njom još glasnije, nije ni znao da još ima toliko snage u njemu. Njegov glas urlao je i odzvanjao preko čitavog trga:
„STANITEE! IMAM NEŠTOO ZA VAAS!“
Stala je. Okretala se čitavu vječnost. Kad se okrenula pogledala je prema njemu. Ispod tužnog pogleda jedvo se nazirao plah i smeten osmijeh, osmijeh tako oprezan kao da čeka u stanju pripravnosti ne bi li u slučaju potrebe opet postao grč. Prišla je štandu ispravivši držanje, podigavši glavu. Stvarno je bila hrabra...
„Vi šašava djevojko!“ – iz dubine duše iskreno se nasmijao – „Zar ne znate da ne postoji magija u mrvicama!“
Kad ga je začuđeno pogledala bila mu je još slađa i izvadio je ispod pulta jednu posudu zagonetnog sadržaja. Okrenuo je palačinku i sipao na nju šećer u prahu. Zatim je otvorio posudu.
„Magiju držimo samo kao kremu, nju mažemo na palačinke!“ vragolasto joj je namignuo dok je žlicom nanosio sadržaj posude po žuto smeđoj površini.
Glasni zvonki smijeh bio je nešto najljepše što je čuo u životu, prava nagrada, i tada je opet shvatio sve! Magija je bila namjenjena njemu! Zatresao je glavom. Prvi put nakon čitave vječnosti nije čuo limenu glazbu – zvona njenog smijeha otjerala su zauvijek aveti prošlosti daleko, u nepovrat! Osjetio je kako mu se lice opušta i kako njegov osmijeh napokon postaje slobodan! Uživajući u tom svom novom osmijehu i poklanjajući ga odmah onoj koja to najviše zaslužuje, pobrinuo se da im se prsti dodirnu kad joj je pružao palačinku.
Gledao je njen osmijeh, jaka toplina zagrijavala mu je srce, a tada, dok ju je gledao kako prinosi slastan zalogaj ustima, od iznenađenja je posve raširio oči!
Jer, na palačinki su se u svim duginim bojama presijavale sitne mrvice.
Mrvice magije!
|
05.06.2006., ponedjeljak
Nova priča :)
Najdraži moji, imam poslovni sastanak za deset minuta, kad se vratim dat ću vam mobu priču.
Zove se Palačinke sa mrvicama magije
Voli vas Ddadd :)
|
04.06.2006., nedjelja
Dvije ptice...i vatrica...i haiku :)
Bok najdraži moji :)
Sinoć sam zvao Stojka avanturistu, nazovem ga na mob a on se javi i uzbuđenim glasom umjesto dobar dan viče:
"Kraj nas se zapalila vatra!!!"
Umro sam od smijeha, da ne znam mislio bih da je u najmanju ruku u Iraku, a ovako sam bio miran jer bio je na:
Viteškom turniru u Gornjoj Stubici, u Muzeju seljačkih buna, Dvorac Oršić :)
Jedvo čekam da mi ispriča kako je bilo :)
Jučer sam izašao sa onim coolerom, znate, onim Okecom :D na zajedničko fotkanje, napravio sam par dobrih, puno sam se dovumio koju fotku da danas stavim. Prvo sam mislio staviti jednu urbanu ali sam ipak pomislio da ne želim puno odskočiti od jučer...pa sam eto obabrao što sam odabrao!
Razmišljam da otvorim jedan blog samo za fotke, što mislite o tome?
Voli vas Ddadd
Što mislite, bi li se srušilo stablo da jedna od ove dvije ptičice odleti? :-)
Na mrtvom stablu
Dvije male ptice
Čudo života!
|
03.06.2006., subota
Gola krošnja
|
Najdraži, kako možda već znate, kupio sam si digitalac pa sam malo slikuckao. Ovo je fotkano u jednom prelijepom selu malo dalje od Petrinje. Kako su se odmah potom desile neke tmurne stvari, tako je dok sam gledao ovu fotku nastao i jedan haiku...
Gola krošnja
U kasno proljeće
Slika moje duše
|
02.06.2006., petak
Dragina noćna mora :-)
Jeste li ikad pomislili kako su apsurdne fimske situacije samo izmišljotina, kako se to u životu ne događa. E, događa se i to kad se tome najmanje nadate...
Draga je danas onako volonterski na faksu držala jednu radionicu iz programiranja. Bila je krajnje pod stresom, ipak joj je to bilo prvo pravo predavanje ikad, predavanje pred nepoznatim ljudima. Čak je u jednom momentu htjela odustati ali ja sam je (mulac) ohrabrio i rekao joj da će sve biti OK.
Predavanje je počelo. Draga je imala opaku tremu ali se nije dala i krenula je hrabro objašnjavati gradivo kad li odjednom netko pokuca na vrata i vrata se otvore. Bio je to dekan fakulteta glavom i bradom!
"Što vi to tu imate?" upita dekan.
"Programersku radionicu." odgovori netko.
"Genijalno!" poviče dekan i uđe u labos te počne vikati nekome tko je stajao u hodniku da uđe i on!
A kad tamo...
A kad tamo...
...snimatelj RTL televizije bane u labos i počne snimati po svuda!
Zatim je tip sa kamerom prišao dragoj i snimao u krupnom planu njena od šoka razjapljena usta...
"Slobodno Vi predajte kolegice, ovaj čovjek će samo malo snimati kako predajete!" sav sretan će dekan!
mmmmhmmm :)))
Nema bolje stvari nego kad vas nenajavljeno snima televizija a vi i bez tog snimanja imate tremu...zar ne? Siguran sam da ste oduvijek željeli da vam se to dogodi :D
Vaš Ddadd :)
|
01.06.2006., četvrtak
Dekliniranje :-)
Moj SOK me je bocnuo da ne znam deklinirati.
A znam!
Za dokaz molim pogledajte sliku!
:))
|
|
