Nije pamtio dan kad se posljednji put nasmijao ili opustio. Limena glazba u njegovoj glavi bila je godinama jedina njegova muzika, a melodija te glazbe bila je posljednja pjesma Tininog sprovoda. Pijesak njegovog vremena istjecao je kroz zbilju njegovog čemernog života...života kakvog više nije htio živjeti. Posljednjih godina svako je jutro bilo razlog za novi uzdah, svaki je dan bio još jedan dan bez Tine, a svaka je večer bila mračni početak besane samoće. Njegovo usahlo srce noću je kucalo tiho, pretiho...za nikoga...i kucalo bi u jednoličnom ritmu dajući takt limenoj glazbi. Svake noći on bi naslonio uho na jastuk i slušao tupe odjeke svog srca, odjeke koji bi redovito bili za nijansu tiši no prethodnu noć...a tada bi se duboko u njemu, poput aveti, po tko zna koji put javila želja da to bude posljednja noć u kojoj sluša svoje srce. Pomisao na tu mogućnost izmamila bi mu tanki smiješak – da se to desi prestala bi vječna glazba u njegovoj glavi, a duhači bi ovog puta svirali milozvučno, nježno i stvarno, ispraćajući njegovo umorno tijelo u nepovrat.
Svako jutro probudio bi se neposredno nakon što bi ju sanjao. Njena slika ostajala bi mu u glavi prečista i prejasna pa bi tad obavezno glasno zajaukao ne mogavši podnijeti bol, muklu, štipavu bol. S naporom bi ustao, obukao bi se i krenuo na posao koji je mrzio više no išta na svijetu...jer...mrzio je poklanjati osmijehe!
Osmijesi koje bi poklanjao mušterijama nisu bili pravi smiješak već su bili plač znalački iskrivljen u smijeh. Mušterije to nisu zamjećivale ili ih nije bilo briga - rekli bi jedno brzo hvala, platili bi i otišli, smjesta zaboravivši tko ih je uslužio. To mu je savršeno odgovaralo, nije želio ljude.
Sipanje žute smjese na vruću ploču, poravnavanje drvenim štapićem, vrtnja štapića oko osi i pravljenje savršenog kruga, čekanje da se smjesa zgusne, okretanje smjese i posipanje mirodijama na kraju - da nije bilo ljudi bio bi to posao snova, fiksacija bogova, zaborav u pokretu i život u mirisu vanilije. Ali bilo je ljudi! Svaki taj ritual značio je novi izmrcvareni osmijeh nekoj mušteriji i novi pogled u nečije lice, novu ispraznu rečenicu...
Lica ljudi uglavnom su bila ista, baš kao što je lice ove mlade lijepe djevojke koja je upravo prilazila šandu. Ta je djevojka od njega kupovala palačinku dnevno već dugo, nije se mogao sjetiti kad ju je prvi put zamjetio, jednostavno mu se činilo da je oduvijek tu...
„Jednu bolje pečenu za vas, sa vanilijom...kao i uvijek?“ upitao je profesionalno nasmiješen. Djevojčin osmijeh bio bi mu nesumnjivo čaroban prije nekoliko godina:
„Da, samo...danas ću promjeniti nadjev!“ – promucala je brzo i kratko se nasmiješila, gledajući ga lako spuštene glave - kao da se srami.
„Oho!“ – pustio je preko sebe 'cerek ko fol iskrenog iznenađenja i zainteresiranosti' – „Mislim da nikad niste uzeli ništa drugo osim vanilije.“
„Danas bih željela nešto posebno, današnji dan mi puno znači, danas ću učiniti nešto hrabro!“
„Pa recite onda! Što biste vi?“ upitao je najljubaznije što je znao.
„Željela bih palačinku sa mrvicama magije!“
Na te riječi srce mu je zalupalo onako kako već dugo nije. Osjećaj koji je prostrujio kroz njega bio je neki davno zaboravljeni fluid što mu je napeo živce fino i zujavo - poput struna, a titranje tih struna zavibriralo mu je tijelo u jedan veliki drhtaj.
Unatoč tome već se sljedećeg trenutka pribrao i svake smetenosti posve je nestalo. Pogled mu je opet postao hladan, a osmijeh čeličan. Njegove tanke stisnute usne samo su procijedile:
„Ne postoje palačinke sa mrvicama magije. Budite ozbiljni molim Vas!“
Čim je to izgovorio shvatio je da je pogriješio. Djevojka si je obgrila oba ramena vlastitim rukama i skupila se kao da joj je hladno. Zbilja se činilo da joj fali hrabrosti ali ipak je jedvo čujno progovorila:
„Ozbiljna sam. Znam da mi možete napraviti takvu palačinku, palačinku sa malo magije!“
Čitava višegodišnja tuga sad je izbila na čovjekovo lice. Bilo mu je dosta pretvaranja, na stranu to što se stalno pretvarao, ali zbilja više nije želio podnositi lude kaprice svojih mušterija:
„Ne mogu!“ – povikao je ljutito – „Ne mogu i ne želim! Ako ne želite neku od palačinki odavde, ja vam ne mogu pomoći! Ne postoje takve palačinke!“
Djevojka je samo šutke gledala u njega. Oči su joj se ovlažile, usnica joj je drhtala...ali nije se dala:
„Postoje! Želim uzeti te palačinke za jednu posebnu osobu, za nekog divnog, ali koji tako jako pati da je zaboravio živjeti, za jednog prelijepog čovjeka kojeg gledam svaki dan!“
Ljutnje je nestalo. Nestalo je svega. Osjećao se star. Vrlo star.
„Tko vam je taj, gospođice?“ upitao je...ovog puta jer ga je zaista zanimalo...
Njeno lice je zasjalo a pogled joj je postao sanjalački...
„To je čovjek koji mi jedini svaki dan uputi osmijeh, makar i nestvaran. To je jedini čovjek koji me svaki dan pogleda u oči, i od toga protrnem makar su mu oči beskrajno tužne...“
Shvatio je. Potisnuo je jer je nemoguće. Suza je potekla niz njegovo umorno lice. Umorno srce poslalo je sve kvragu.
„Ne postoje ovdje nikakve palačinke sa mrvicama magije...“ prošaptao je. Ramena su mu se spustila, pogled mu se prikucao u pod... Dok je tako piljio začuo je teški uzdah pa je podigao glavu...
Tiho i polako djevojka se okrenula. Sitni koraci udaljavali su se od njega i dok je gledao za njom shvatio je da je ne vidi jasno – sumrak je nagovješćivao dolazak još jedne besane noći. Njena skupljena ramena sad su se činila beskrajno malena i pogrbljena, kao da čežnu za tim da ih netko obgrli, zaštiti, utopli... Gledajući je, sinulo mu je da je više nikad neće vidjeti ako je pusti da ode i bolno je osvijestio da će mu faliti njeno ljupko i nevino lice, lice kojem je svakodnevno poklanjao najljepši osmijeh koji je umio složiti! Snažni impuls pokrenuo ga je puno prije no što je stigao promisliti pa se zaderao iz sveg glasa:
„STANITE!“
Kad nije stala povikao je za njom još glasnije, nije ni znao da još ima toliko snage u njemu. Njegov glas urlao je i odzvanjao preko čitavog trga:
„STANITEE! IMAM NEŠTOO ZA VAAS!“
Stala je. Okretala se čitavu vječnost. Kad se okrenula pogledala je prema njemu. Ispod tužnog pogleda jedvo se nazirao plah i smeten osmijeh, osmijeh tako oprezan kao da čeka u stanju pripravnosti ne bi li u slučaju potrebe opet postao grč. Prišla je štandu ispravivši držanje, podigavši glavu. Stvarno je bila hrabra...
„Vi šašava djevojko!“ – iz dubine duše iskreno se nasmijao – „Zar ne znate da ne postoji magija u mrvicama!“
Kad ga je začuđeno pogledala bila mu je još slađa i izvadio je ispod pulta jednu posudu zagonetnog sadržaja. Okrenuo je palačinku i sipao na nju šećer u prahu. Zatim je otvorio posudu.
„Magiju držimo samo kao kremu, nju mažemo na palačinke!“ vragolasto joj je namignuo dok je žlicom nanosio sadržaj posude po žuto smeđoj površini.
Glasni zvonki smijeh bio je nešto najljepše što je čuo u životu, prava nagrada, i tada je opet shvatio sve! Magija je bila namjenjena njemu! Zatresao je glavom. Prvi put nakon čitave vječnosti nije čuo limenu glazbu – zvona njenog smijeha otjerala su zauvijek aveti prošlosti daleko, u nepovrat! Osjetio je kako mu se lice opušta i kako njegov osmijeh napokon postaje slobodan! Uživajući u tom svom novom osmijehu i poklanjajući ga odmah onoj koja to najviše zaslužuje, pobrinuo se da im se prsti dodirnu kad joj je pružao palačinku.
Gledao je njen osmijeh, jaka toplina zagrijavala mu je srce, a tada, dok ju je gledao kako prinosi slastan zalogaj ustima, od iznenađenja je posve raširio oči!
Jer, na palačinki su se u svim duginim bojama presijavale sitne mrvice.
Mrvice magije!
Post je objavljen 06.06.2006. u 10:35 sati.