....
by Johnny
Pitali su me koliko ga volim i odgovor bi uvijek bio najviše na svijetu. I stvarno ga jesam toliko voljela. Nije bilo te stvari koju ne bi učinila za njega, nije bilo te osobe koju ne bi izradila radi njega.. i nekako mi se danas čini da je i on osjećao isto. Ali tada.. Često sam sumnjala, zapitkivala ga jel me stvarno voli i jesam li mu ja zaista najvažnija. Danas pretpostavljam da ni i ja nisam mogla vjerovati u toliko sreću. I vjerojatno mu se ta moja nesigurnost i nije toliko svidjela. Upoznao me je kao jaku, sigurnu i čak pomalo arogantnu. Gledala sam ljude direktno u oči i nikad nisam ni posumnjala u ono što činim. Vjerovala sam da sve što radim radim ispravno. Čak i kad sam činila pogreške. Takva sam mu se svidjela. Ovo što sam postala.. ovo što sam postala nisam ja. I on je kriv za to.“ pričala mi je- „Izgleda da mu se ovakva ja ne sviđam“
Šutjela sam. Nisam poznavala ni nju ni njega. Nju sam upoznala prije dva sata i očito je imala potrebu da bilo kome ispriča svoj jad.
„Ali kako znaš da mu se ne sviđaš. Možda si opet samo previše kritična. Možda je potrebno da imaš samo malo više vjere u sebe. Ako ništa glumi za početak da znaš da te voli.. da mu vjeruješ, i da osjetiš…
„Ostavio me“ presjekla je moj pokušaj da ju ohrabrim.
Bilo mi je neugodno. Jako. Što išta rekoh pomislila sam u sebi. Besmisleno mi je bilo da je zagrlim, mislim na kraju krajeva i ne poznajem mu toliko dobro. Ona je tek prijateljica moje poznanice i spletom sretnih ili ne okolnosti samo se upoznale, sjele na kavu i počele pričati.
„Nemoj da ti bude neugodno“ rekla je „Zaslužila sam. One je volio onu mene koju je upoznao prije par godina. On je ostao meni vjeran. Ali nažalost ja nisam ostala vjerna sama sebi. Ja sam ta koja se iznevjerila i koja.. ma da si me bar prije upoznala. Vidjela bi razliku. Jako sam se promijenila, ali ponekad mislim da je tako moralo biti. Mislim nisu sve promjene loše, niti su sve moje promjene bile loše.. al su jednostavno bile drugačije. Značajno drugačije od onog što sam bila u početku. Danas kad se osvrnem vidim to.“
Opet sam šutjela. Više ne iz straha da ću nešto pogrešno reći, nego.. jednostavno me bacila u razmišljanje. Ona to nije znala. Vjerojatno je mislila da mi je neugodno i odlučila promijeniti temu.
Ostatak dana proveli smo u puno veselijem tonu. Nismo više spominjali nju, ni njega.. pričali smo o poslu, smijali se šefovima, o zajedničkoj prijateljici..
Vraćajući se kući razmišljala sam o onome o čemu je pričala. On je nju volio onakvu kakvu ju je upoznao prije par godina. Novu nju nije volio, nije mu se sviđala.. ali svi se mi mijenjamo. To je tako normalno. Kako je onda moguće da dvoje ljudi koji zajedno idu kroz život, koji prolaze kroz iste dileme i probleme, koji imaju iste radosti.. kako je moguće da se takvi dvoje ljudi promjeni u dva različita pravca. Kako onda znati da je uzimam uzimam i da nije uzimam pod uvjetom da.. kako znati koliki je rok ljubavi.. kako živjeti a da nisi sigurna ni u ono za što si spreman dati život..
22.07.2007. u 08:43 | 1 Komentara | Print | # | ^
o svemu po malo
kad se samo sjetim kako sam nekada bila aktivna na ovom blogu i kako sam s nestrpljenjem čekala svaki vaš komentar ili novi post.. i nije da me i sada ne vesele, al nakon što osam sati buljim u komp na poslu, kad dođem kući samo mi je u glavi kako ću leći na leđa i buljiti u plafon.
i tako dok jedni muku muče da nađu posao, moj posao je pronašao mene i prije nego sam očekivala. sredinom petkog mjeseca sam završila s projketom Career Days. nakon toga u planu sam imala uživati i odmarati se bar mjesec dana prije nego i pomislim tražiti posao. al neće da bude kako planiraš pa makar. zovu iz jedne informatiče tvrtke koja je nakon što sam čula šta bi radila i za koje pare odma otpala. a nije uopće riječ o tome da sam pucala nešto aman visoko. prošlo to i kontam evo sad bi mogla i na more kad zovu me neki drugi ljudovi na razgovor za posao. e taj posao stvarno nisam mogla odbiti. mislim pa tko danas banku odbija. nije da sam razmažena i da se žalim al da sam bar 15ak dana da malo dođem sebi.
evo već mjesec i pol dana radim. moj ogranizam se konačno navikao na buđenje ranom zorom svako jutro. i tek sada stvari dolaze na svoje. kad se samo sjetim kako u samom početku nisam imala vreman ni za što. i koliko sam bila opterećena hoću li sve dobro uraditi, šta ako negdje fulam, ako zajebem.. čak sam i noćne more imala. užas.
jedino što mi je žao što ću radeći ovo što sada radim iz dubine duše zamrziti ljudsku rasu. u pojedinim trenucima ne mogu sebi doći da i ja pripadam toj rasi koja samo čeka kako da te zajebe, prevari, ocrni, ako treba i slaže.. a opet nema mi veće satisfakcije nego kad takvim dvoličnim lažcima donesem dokaze da nisu u pravu.. kad vidim kako im crvenilo udari u glavu i kad se počnu izvinjavati.. mama mia
i tada kontam dobro je dok još imaju obraz koji im se može zacrveniti...
živili!