Marketing
o svemu po malo
kad se samo sjetim kako sam nekada bila aktivna na ovom blogu i kako sam s nestrpljenjem čekala svaki vaš komentar ili novi post.. i nije da me i sada ne vesele, al nakon što osam sati buljim u komp na poslu, kad dođem kući samo mi je u glavi kako ću leći na leđa i buljiti u plafon.
i tako dok jedni muku muče da nađu posao, moj posao je pronašao mene i prije nego sam očekivala. sredinom petkog mjeseca sam završila s projketom Career Days. nakon toga u planu sam imala uživati i odmarati se bar mjesec dana prije nego i pomislim tražiti posao. al neće da bude kako planiraš pa makar. zovu iz jedne informatiče tvrtke koja je nakon što sam čula šta bi radila i za koje pare odma otpala. a nije uopće riječ o tome da sam pucala nešto aman visoko. prošlo to i kontam evo sad bi mogla i na more kad zovu me neki drugi ljudovi na razgovor za posao. e taj posao stvarno nisam mogla odbiti. mislim pa tko danas banku odbija. nije da sam razmažena i da se žalim al da sam bar 15ak dana da malo dođem sebi.
evo već mjesec i pol dana radim. moj ogranizam se konačno navikao na buđenje ranom zorom svako jutro. i tek sada stvari dolaze na svoje. kad se samo sjetim kako u samom početku nisam imala vreman ni za što. i koliko sam bila opterećena hoću li sve dobro uraditi, šta ako negdje fulam, ako zajebem.. čak sam i noćne more imala. užas. 
jedino što mi je žao što ću radeći ovo što sada radim iz dubine duše zamrziti ljudsku rasu. u pojedinim trenucima ne mogu sebi doći da i ja pripadam toj rasi koja samo čeka kako da te zajebe, prevari, ocrni, ako treba i slaže.. a opet nema mi veće satisfakcije nego kad takvim dvoličnim lažcima donesem dokaze da nisu u pravu.. kad vidim kako im crvenilo udari u glavu i kad se počnu izvinjavati.. mama mia
i tada kontam dobro je dok još imaju obraz koji im se može zacrveniti...
živili!
Post je objavljen 17.07.2007. u 11:16 sati.