mrzim davati naslove :-)
Evo baš sad razmišljam dal' da napišem još jedan post sličan ovom prethodnom, čisto da dam RaJu mogućnost da se on ispiše. Vidim drago mu iscrpno komentirat moje postove :-)
Ne nisam sad njega spomenula zato da se on ufura u priču kako mi je posebno drag, nego zbog jedne druge stvari.Spomenula sam ga zbog ovog njegovog posta. A dobrom priznajem i zbog nadasve zanimljivog komentara na prošlom postu :-)
Nakon dugo vremena, skupih volje i hrabrosti, zvanično proglasiti ovaj blog pokojnim.
Proveo sam sate i sate čitajući Vaše blogove, proveo sam nekoliko sati pišući svoj..
Sve u svemu, jedno lijepo iskustvo. Na početku, mislio sam da zanos nikad neće stati.. Ali ipak se to desilo, nemam vise volje. Ne mogu vise stici pročitati vaše blogove, niti imam zelju dijeliti svoje misli s nepoznanicima online :( Znam da ovo zvuci glupo, al u biti blog je potpuna suprotnost meni kao osobi. Pomalo ksenofobican, zavučen u svoju kućicu.. svijet gledam poluotvorenih očiju. Hvala vam svima koji ste dolazili ovdje, ali ono iskreno.. hvala onima koje sam zbilja zanimao, kojima nisam bio samo bloger na čijem blogu morate ostaviti komentar, jer će on doći kod vas. U biti, da vama, koji još uvijek volite blogati, ne kvarim (ako je to moguće) doživljaje bloga..želim vam poželjeti sreću i online i u offline životu! Ostavite malo mjesta u srcu, za mene.. i ne ljutite se ako navratim kod vas, nekad..ali možda i nikad.. Voli vas vaš JuRa ( Ra)
Kad sam tek ovo pročitala bilo mi je pomalo čudno. Pa zašto ne bi pisao o sebi ljudima koji ga i ne znaju i koji nikad i neće saznati ko je on? Šta ga briga šta će pomisliti! Ima svoj nick, krije se iza nicka i piše šta ga je volja. Tako sam nešto slično mislila i za sebe. Imam nick, par ljudi samo zna da ja skoro uvijek koristim taj nick (što ti je reć loša navika) a ostali nitko ne može saznati da sam to ja. Ma vraga ne može!
Sjećam se svoje face kas sam po jednom komentaru skontala da me čita moj bivši. Bivši koji se zanima za Internet i razumije u isti jednako kao i ja..ma nikako se sjetiti u šta se to ja ne razumijem. :-) I ne samo da čita ovaj blog, nego i da zna da je to moj blog. To je bilo kao u crtanima-vilica do poda. Al dobro sve to nastranu. Čita me on, par prijateljica, prijatelja.. opet sam mogla prilično iskreno pisati, nije mi to toliko smetalo. I zato mi nije jasno zašto sam sad pred blokadom, zašto sad ne mogu pisati kad mi je On rekao da me čita. Prva pomisao u glavi «sranje! jesam li njega ikad spominjala. Nisam? Jesam? Uh nisam dobro je!» :-)
Ne znam možda sam i ja postala ksenofob kao i RaJu ili možda nesvjesno ne želim dati njemu informacije iz prve ruke kako «kotira» kod mene :-) Jebat ga, šta ću kad znam ili iskreno ili nikako pričati «o tim stvarima». Sad za sad bolje da šutim, čisto da ga držim na laganoj vatrici. :-)
Tako dragi moji blogeri, dok ne skupim muda, il' šta već da pišem o ljubavi, naviknite se da ćete na ovom blogu moći čitati vremensku prognozu, izvještaje o stanju na cestama i mnoge druge beskorisno korisne informacije :-)
...
kako dan fino teče kad počne s porukom
show must go on
Ah dragi moji bliže se rokovi. Da, da, dolazi nam vrijeme nerviranja, živciranja, nenaspavanosti… jedva čekam! Osjetite ironiju?
Uglavnom danas sam počela skupljati skripte, listove, zadatke i sve moguće knjige koje sam ovu godinu uredno kopirala i samo slagala u ladice, na stolove, nakve kese. I sad treba sve to pronaći, rasporediti. Ma šta da vam pričam, milion poslova prije nego počnem učiti. A onda slijedi zabavni dio. Jedva čekam. Hmm opet ironija!
I tako kopajući, tražeći blago u obliku skripte sa što manje stranica, iskopala sam nešto drugo. Ma znala sam da imam taj rokovnik samo što ga nisam listala prilično dugo. U biti jako liči na ovoj blog, samo ispisan plavom kemijskom. Prva pjesma je napisana, tako bar piše ispod pjesme, u prosincu 1995. Čovječe prije skoro deset godina. Imala sam nekih 12 godina
Ovako ide;
Večer nad Mostarom
Moj grad Mostar
Svake večeri mirno tome u san
On zna,
Za njega će sutra svanuti novi dan.
I svake večeri on na počinak se sprema
Dok za nemirne duhove
Mira nema.
Al' ja svoj Mostar
Zlim duhovima neću dati
Svake večeri za njega ću molitvu
Bogu svome slati.
Ja volim usnuli lik
Svoga rođenoga grada
Volim ga kao i svaki čovjek
Koji njime korača sada.
Svake večeri Mostar
Čeka novi dan
Tako čekajući polako tone u san.
Bit će da me sa dvanaest nisu mučile ljubavne brige. Sad pokušavam vratiti film gdje sam to pisala. Jesam li i tada bila u izbjeglištvu ili sam se već vratila u Mostar? Al ne ide, ne mogu se sjetiti. Te ratne godine su mi sve iste. Sve sam ih zbila samo da zazimaju što manje prostora. Jer uvijek kad vrati film u te godine, stegne me u grlu. Slike se vrate na ljude kojih više nema, tako drage ljude. Na tatu kojeg mjesecima nisam viđala, na lik mame koja se uporno trudila ostati hrabra. Sve sam to vidila, a bila sam samo dijete.
I listam dalje, godine idu .. 1997. 1998. … imam i pjesmu posvećenu mami. A onda počinju sretne i nesretne ljubavne dileme. Tu dolaze kilometarske priče, milion pjesama sve posvećene samo jednoj osobi. Onoj prvoj teenagerskoj ljubavi. Sad kad čitam te riječi kao da ih nikad nisam njemu pisala.
…volim te od prvog trena pa sve do danas. Bez prestanka, bez zareza, bez stanke. Bilo je mnogo toga što bi željela zaboraviti, što bi željela da se nikad nije dogodilo. Napravila sam mnogo grešaka. Napravio si ih i ti. Pravili smo ih zajedno. Sad je kasno da se kajemo.» 13.3.1999.
Tek sam sad svjesna da život stvarno ide dalje. I da vrijeme zaista liječi sve rane. Neke sam osjećaje totalno zaboravila. Zaboravila da sam ih ikada osjećala. Da sam neke osobe toliko voljela. Možda je to malo i tužno al ja znam da ću neke nove ljude ponovo voljeti, možda s još većim žarom.
I kako listam prema kraju, kako dolaze novi datumi tako osjećaju bivaju sve jačima, sve snažnijim. Spominju se likovi čija imena još uvijek izazivaju bujicu osjećaja. Prijatelji koji su iznevjerili, ljubavi koje su uništene, riječi koje se ne mogu vratiti. Zadnja stranica, datum 5.1.2004.
..nikad nisam željela da ti patiš. Svi ali ne i ti! Ali ja sam morala krenuti dalje. Okrenuti ti leđa i sam se suočiti sa životom. Ponekad mi tako prokleto nedostaješ. Ponekad kad zatvorim oči osjećam tvoje dodire, stvarno ih osjećam. Nedostaju mi tvoje ruke, poljupci, nedostaju mi naši razgovori. Tješim se da je ovako ipak najbolje. Sam si jednom rekao da ćemo se sresti ako nam je suđeno. A dobro znaš da ja nikad nisam vjerovala u sudbinu..
I taj isti dan
Sjećanje
Sjećam se naših suza
dok smo zagrljeni plakali,
sjećam se da smo se i nakon toga
još dugo, dugo voljeli.
Sjećam se naših razgovora
svake sitnice se sjećam.
Sjećam se još tvog mirisa,
odlaska do kina
i kako smo zamišljali našeg sina,
svega se sjećam!
I danas ne mogu ništa više
sjećanja me guše.
Ne mogu ništa samo se sjećam
Zatvaram rokovnik, sretna jako sretna jer sam se riješila nekih starih duhova. Ne muče me nemiri od prije. Vidim da sam zakrpala teške rane, i ipak, koliko god bilo ponekad teško uspjela krenuti naprijed. Živimo život, ostavimo uspomene nek miruju.
stara klapa
Mislim da je nisam vidjela čitavu vječnost. Dobro ne možda baš vječnost al' od srednje škole srele smo se par puta onako u prolazu i to je bilo sve. A i tada kad bi ju vidjela jednostavno nismo si imale šta reći. Stale bi i po sto puta ponovile "pa šta ima novo kod tebe?". Totalno glup feeling nakon toliko godina koje smo provele zajedno. Izlazile, obilazile kafiće gdje sjedi ON, pokrivale jedna drugu pred starcima.. Al ne mogu reći da je neko kriv što više nismo imale šta reći jedna drugoj. Što smo se nakon famozne srednje udaljile, svaka krenula u nekom svom smjeru. Niko nije dizao zid. Takve stvari se događaju. I toga sam savršeno svjesna.
Neki dan sam ju opet srela u gradu, stale smo, opet postavljale pitanja jedna drugoj "pa šta ima novo kod tebe" i naravno kao i svaki put zaključile da bi trebale jednom izaći. I opet je svaka krenula u svom smjeru. Čim sam ju izgubila iz vida, već sam zaboravila o čemu smo pričale i o tom izlasku koje dogovaramo već par godinama. Al ovaj put izgleda ona nije zaboravila. Danas me zove i pita za taj izlazak. Nije to nešto veliko al tako mi je drago što se sjetila, što je zovnula. Ta mogla sam i ja, šta bi me to koštalo. Ali jednostavno čovjek uđe u neku monotoniju, milion neki drugih stvari.. Znam, znam, isprike i samo isprike. Stalno si ponavljam kako je to zato što nemam vremena, al kako vremena imam za neke druge stvari. Ujutro, popodne i navečer ispija se kava. Zar nisam mogla na jednu od tih kava zovnuti i nju. Mogla sam, ali izgubila sam naviku. Ta i prijateljstvo je samo jedna vrsta navike koliko god mi to ne htijeli priznati. I zato imam vremena za curke koje su sad sa mnom na faksu, za Sanju i Beki koje znam čitavu viječnost. A one neke, koji su ti također dragi, koji su ti nekada toliko značili, obilježili ono najluđe doba tvog života nikako ubaciti u svoj raspored. I zato mi je drago da se ona na tren otrgla toj ustaljenosti, i što nas u četvrtak čeka luda atmosfera. Nas šest cura koje smo u srednjoj pored naših imena redovito pisale FRIENDS FOREVER konačno idemo divljati i sad kad smo "velike".
