show must go on
Ah dragi moji bliže se rokovi. Da, da, dolazi nam vrijeme nerviranja, živciranja, nenaspavanosti… jedva čekam! Osjetite ironiju?
Uglavnom danas sam počela skupljati skripte, listove, zadatke i sve moguće knjige koje sam ovu godinu uredno kopirala i samo slagala u ladice, na stolove, nakve kese. I sad treba sve to pronaći, rasporediti. Ma šta da vam pričam, milion poslova prije nego počnem učiti. A onda slijedi zabavni dio. Jedva čekam. Hmm opet ironija!
I tako kopajući, tražeći blago u obliku skripte sa što manje stranica, iskopala sam nešto drugo. Ma znala sam da imam taj rokovnik samo što ga nisam listala prilično dugo. U biti jako liči na ovoj blog, samo ispisan plavom kemijskom. Prva pjesma je napisana, tako bar piše ispod pjesme, u prosincu 1995. Čovječe prije skoro deset godina. Imala sam nekih 12 godina
Ovako ide;
Večer nad Mostarom
Moj grad Mostar
Svake večeri mirno tome u san
On zna,
Za njega će sutra svanuti novi dan.
I svake večeri on na počinak se sprema
Dok za nemirne duhove
Mira nema.
Al' ja svoj Mostar
Zlim duhovima neću dati
Svake večeri za njega ću molitvu
Bogu svome slati.
Ja volim usnuli lik
Svoga rođenoga grada
Volim ga kao i svaki čovjek
Koji njime korača sada.
Svake večeri Mostar
Čeka novi dan
Tako čekajući polako tone u san.
Bit će da me sa dvanaest nisu mučile ljubavne brige. Sad pokušavam vratiti film gdje sam to pisala. Jesam li i tada bila u izbjeglištvu ili sam se već vratila u Mostar? Al ne ide, ne mogu se sjetiti. Te ratne godine su mi sve iste. Sve sam ih zbila samo da zazimaju što manje prostora. Jer uvijek kad vrati film u te godine, stegne me u grlu. Slike se vrate na ljude kojih više nema, tako drage ljude. Na tatu kojeg mjesecima nisam viđala, na lik mame koja se uporno trudila ostati hrabra. Sve sam to vidila, a bila sam samo dijete.
I listam dalje, godine idu .. 1997. 1998. … imam i pjesmu posvećenu mami. A onda počinju sretne i nesretne ljubavne dileme. Tu dolaze kilometarske priče, milion pjesama sve posvećene samo jednoj osobi. Onoj prvoj teenagerskoj ljubavi. Sad kad čitam te riječi kao da ih nikad nisam njemu pisala.
…volim te od prvog trena pa sve do danas. Bez prestanka, bez zareza, bez stanke. Bilo je mnogo toga što bi željela zaboraviti, što bi željela da se nikad nije dogodilo. Napravila sam mnogo grešaka. Napravio si ih i ti. Pravili smo ih zajedno. Sad je kasno da se kajemo.» 13.3.1999.
Tek sam sad svjesna da život stvarno ide dalje. I da vrijeme zaista liječi sve rane. Neke sam osjećaje totalno zaboravila. Zaboravila da sam ih ikada osjećala. Da sam neke osobe toliko voljela. Možda je to malo i tužno al ja znam da ću neke nove ljude ponovo voljeti, možda s još većim žarom.
I kako listam prema kraju, kako dolaze novi datumi tako osjećaju bivaju sve jačima, sve snažnijim. Spominju se likovi čija imena još uvijek izazivaju bujicu osjećaja. Prijatelji koji su iznevjerili, ljubavi koje su uništene, riječi koje se ne mogu vratiti. Zadnja stranica, datum 5.1.2004.
..nikad nisam željela da ti patiš. Svi ali ne i ti! Ali ja sam morala krenuti dalje. Okrenuti ti leđa i sam se suočiti sa životom. Ponekad mi tako prokleto nedostaješ. Ponekad kad zatvorim oči osjećam tvoje dodire, stvarno ih osjećam. Nedostaju mi tvoje ruke, poljupci, nedostaju mi naši razgovori. Tješim se da je ovako ipak najbolje. Sam si jednom rekao da ćemo se sresti ako nam je suđeno. A dobro znaš da ja nikad nisam vjerovala u sudbinu..
I taj isti dan
Sjećanje
Sjećam se naših suza
dok smo zagrljeni plakali,
sjećam se da smo se i nakon toga
još dugo, dugo voljeli.
Sjećam se naših razgovora
svake sitnice se sjećam.
Sjećam se još tvog mirisa,
odlaska do kina
i kako smo zamišljali našeg sina,
svega se sjećam!
I danas ne mogu ništa više
sjećanja me guše.
Ne mogu ništa samo se sjećam
Zatvaram rokovnik, sretna jako sretna jer sam se riješila nekih starih duhova. Ne muče me nemiri od prije. Vidim da sam zakrpala teške rane, i ipak, koliko god bilo ponekad teško uspjela krenuti naprijed. Živimo život, ostavimo uspomene nek miruju.
