Već dugo nisam ništa pametno napisala. Ponovo sjela uz čašu vina za komp. Kako sažeti sve u koncentrat tuge, začepiti i razvodnjavati prema potrebi. Neki dan sam viknula, dobro idi, idi i pojebi nešto vani. Otvorila četvrtu pivu i počela histerično skupljati svoje stvari po stanu. I mislim si, i neće se vratiti?? Ostavljam sve napola i izlazim van. Tužna jer sam iznevjerila priliku koju sam dala samoj sebi, ne njemu, njemu sam ih dala već previše. Ali sebi sam rekla, želim pokušati još jednom. Pa nije on baš uvijek kriv. Želim pokušati razumjeti. Ali ne razumijem!

Znaš što sam toliko voljela kod njega? Vrijeme koje je provodio sa mnom.. Znali smo ležati i gledati filmove od jutra. Izaći na balkon i gledat kišu, gledat taj svijet izvan naša četiri zida. Voljela sam to što smo bili kao vanzemaljci, kao vječito zaljubljeni klinci koji plešu po ulici, tuku se papirnatim ručnicima u dućanu i zajedno zajebavaju prodavače. Voljela sam što su drugi gledali kako mi otvara vrata, oblači jaknu i osjećala sam se posebno. Jer smo radili gluposti zajedno.