Čovjek se rodi kao prazna ploča. Bez osjećaja, bez misli, prijatelja. On dođe kao kugla od plestelina.

Imaš li osjećaj kako cijeli život zapravo ganjaš nekakvu neuhvatljivu životinju nužnu za preživljavanje?

Imaš li osjećaj kako cijeli život tražiš svoj mali smisao? Ne smisao tebe, kao osobe nego smisao koji će dati smisao svemu drugome?

Svakodnevno idemo u školu, faks, posao, treninge, dućan, zabavu, šetnju.. no kroz sve dane mi se provlačila nekakva jebena praznina Jer sam željela da još netko može doživjeti stvari koje ja doživljavam. Život mi je donio samo hrpu razočarenja, boli, osoba koje su trebale biti nositelji dijela moga svijeta koji je toliko golem, velik.
Da, ja sam čuđenje svijetu. Hodamm svijetom i gledam svojim velikim plavim očima i vidim svu njegovu bol, sivilo i nesreću, vidim sunce, radost i dječju igru. Boje na platnu, iglu u plastu sijena, sunce na obzoru, ptice u letu, pogled pun ljubavi, bolna, izudarana koljena, prazne čaše na stolu..
Nekome pokloniš svoj život, pokažeš mu što i kako ga vidiš, želiš podijeliti sve loše i dobro u njemu..

Ponekad netko u paralelnom svijetu, u ovom istom vremenu, na nekom drugom mjestu korača našim koracima.

Nebitno kako dugo, nebitno gdje, netko nas traži. Nekoga tražimo I srećemo se slučajno kako nas život spaja i šalje na ista mjesta no u pogrešno vrijeme i pogrešna vremen. I ne vidimo vlastite korake, nama pred očima i ne vidmo greške koje radimo obuvajući bolne cipele koje stvaraju životne dugotrajne, gotovo bezvremenske žuljeve.
Praveći isforsirane korake u nasojanju da pratimo nekog tko brza ili nas usporava. Tko ne želi hodati našim ritmom, usklađenog koraka, nogu uz nogu, tko ne želi plesati s nama na najlakšu i najpoletniju kao i na najkompliciraniju i srcu najtežu melodiju. I pitaš se postoji li upće tvoja sjena koja neće biri crni obris na tlu kojim gaziš, već tko će uvijek biti tu, imati boje, bez obzira na sunce.
I sve činiš polovično. S manjkom one ispune. Bojiš prazne i bijele, neispunjene praznine obrubljene debelim crnim linijama i ostavljaš bjelilio kao da tvoja crvena boja ljubavi gubi moč i jačinu, jednostavno apšisa i koliko god potezali, agresivno i ljutito jer želimo dovršiti jebeni crtež. I prelazimo istom boom stoti put istu liniju da papir puca, ostaje rupa. i sav naš trud i rad i alat odnosno jebena crvena bojica gubi smisao. I ostaje praznina ispunjena prazninom koja ne može biti nadomještena.

Dok negdje netko, također neuspješno stišče pogrešne tipke klavira, okida pogrešne žice na gitari. Raštimani instrumenti.. uvijek pogrešno zvuče. Uvijek plaču svojom melodijom.

I pustimo sve. Nakon godina traženja. Pomirujemo se s ravnodušnošću i činjenicom da ćemo uvijek kidati neispunjene listove papira u nastojanju da ih ispunimo bojom naše ljubavi i da ćemo uvijek plesati na vlastiti tužni instrument na koji nitko ne zna ni pjevat.

Dok negdje netko pronalazi naš davno ili skoro izgubljeni trenutak ispunjen mislima o njemu samom, izgubljen namjerno jer je beznadan jer nema smisla. I ponekad ostane obris iskre naše tužne ljubavi koja i dalje slabašno živi na štakama povremenih prolaznih ljubavnih avantura i invalidskim kolicima riječi kako za svakoga postoji netko.

I živiš život jer ne možeš ništa drugo. Vučeš se iskreno sretan i lažno ispunjen energijom potpunih stranaca jer te još jedino oni održavaju na životu I onda odjednom, dana koji nije ništa drugačiji od onog prije, kroz zrake nekakvih šarenih, nemirnih i zaigranih svjetala vidiš kako ti netko pruža ruku.

I kroz kratko vrijeme, nekoliko dodira prstima, nekoliko kratkih i dugih pogleda, spustiš pogled tražeći svoju sjenu i vidiš kako on radi tvoje korak..

Čuješ svoje riječi iz ustiju drugog bića. Osjetiš vlastite osjećaje potaknute tuđom životnom pričom. I gledaš.. gledaš oči, pokret, a vidiš oceane i prostranstva koja čekaju da budu osvojeni, slušaš riječi i tišinu, a čuješ muziku dovoljno tih tihu da budeš siguran kako si ti jedini koji ju čuje.. tako lijepu da te ponese u trenutak negdje izmešu snova. Zatvaraš oči i prepuštat se bez straha da te nečujna melodija nosi u nekom nepoznatom ritmu.

Radiš stvari koje do sada nisi, dobivaš sposobnosti koje nisi znao da imaš. I odjednom otvaraš oči, shvaćaš da plešeš. Spustiš pogled prateći linije tijela i obrise u mraku ispred sebe i vidiš kako on korača tvoje korake.

Nisam razmišljala 24 godine unazad. Začudo, tu je bila jebena praznina. Jebena tupa praznina. U kojoj sam htjela u ponoć biti bez svijesti, pijana na podu nekog wc-a. Sklupčana kao fetus oko njega.
Ljudi su odlučili da je ljepše slaviti nego tugovati. Zato slave rođendane. Slaviti jer čovjek stari. Puni se razočarenjima, bolima i ostalim pizdarijama. Eto, ja sam rođendan čekala na šanku, uz čašu jackyja, počašćena prisutstvom stranca kojem sam se učinila dovoljno zanimljivom i sjebanom da mi priđe. "Kad sam vidio kako si odgurnula onu čašu", "Šta te muči" Ma niš, stari moj, samo preočito, al sam premalo popila. Jebeno je otvoriti dušu potpunom neznancu uz čašu na šanku. Oni nekako najbolje razumiju zašto si tamo..

Svi mi uglavnom znamo što bismo trebali. Nekako je potrebno to i slušati.
Ljudi vole svoje misli izrečene od drugih osoba. Ali nekako je teško davati savijete samome sebi. Kada nekome na takav način pomognemo, zanemarimo svoje brige i probleme, barem na neko vrijeme.
Iako sami znamo što bismo trebali, istina se čini nekako jako daleko, a slušanjem onoga što već znamo drugi nam ju približavaju, omogućuju i čine izvedivom. Eto, zato nemojte lagati svoje prijatelje, ružno je. i umjesto onogo što žele čuti recite im ono što već znaju. Jer, jebeš zavaravanje..

Istina je da kako bi dvoje funkcionirali u nekom odnosu moraju imati određene vlastite interese sa strane. Nešto što ih čini sretnima, dok nisu s onime tko ih inače usrećuje. Konkretno, imam problema s time. Da, želim podijeliti s tobom sve lijepo što mi se događa u životu, želim da budeš prisutan i dio toga, dio mene. Ali prepričavanje lijepih trenutaka ne nosi jednaku radost ni zadovoljstvo kao kada bi bio tamo sa mnom. Želim ti pokazati kako živim, želim da me upoznaš. Ne želim više biti sama, želim ti pokazati kojim putevima koračam i što sve vidim pritom. Želim da gledamo i vidimo iste stvari. Ni ne mogu biti sretna bez tebe, jer u trenu kada vidim ili osjetim nešto lijepo, želim te primiti za ruku i pitati "jesi li vidio?" Da budemo zajedno.. I sve što poželim u takvim trenutcima jest da si pored mene.. fališ mi..

Fali mi da pričam s nekim. U glavi mi je kaos. Imam toliko toga za reći..
Loše sanjam, budim se umorna, nemam volje! Loše jedem, previše nekvalitetno spavam, Previše pijem, previše pušim.. plakala bih, ali ne ide iz mene!

I neprestano radim stvari koje ne želim, a želim ih jer sam jebeni mazohist.

izbor ljudi i situacija koje vode razočaranju, porazu ili lošem ophođenju, čak i kada je jasno da su bolje mogućnosti dostupne.
odbacivanje ili omalovažavanje pokušaja drugih da mi pruže pomoć
na lijepe događaje odgovaram depresijom, krivicom ili ponašanjem koje izaziva bol
odbijam prilike koje donose zadovoljstvo
nezainteresirana za ljude koji me konstantno tretiraju na ispravan način ili odbijajuće prema njima.
upuštam se u ekscesivno samožrtvovanje

strah od napuštanja i ekscesivna potreba za ljubavlju. Nastaje kao posljedica vrlo umanjenih sposobnosti da rastem i da se razvijam samostalno.
impuls za povredom kože, kroz opekotine i slično, jer ova aktivnost donosi toplinu koži, a toplina je doživljena kao ljubav za kojom se čezne. Naime, toplina u fizičkom smislu služi kao zamjena emotivne topline.

Kopipejstano, ali.. eto, još jedan rad na sebi.

Zagušljive prostorije. Dosta mi je. Želim disati.

Koliko su dan i noć različiti jedno od drugoga, toliko se razlikuju i dnevni i noćni život. Gotovo kao dva svijeta.

Visoke pete i bol u nogama, full šminka i podočnjaci ispod nje, ispijena, suha, blijeda koža. Prekrasne haljine i dani gladovanja ispod nje da bi izgledala lijepo.
Pića prolivena po podu, slijepljeni čikovi i komadići stakla.. Smrad, znoja, cigareta, jeftinih parfema..
Pohotni muški pogledi i njihove ljubomorne djevojke..

Ali smijem se, pijana sam i smijem se. Alkohol blokira ozbiljne misli, probleme i govori ti da živiš danas. Dok se prostorija okreće, podovi skližu, oči peku..

Možda sam mogla imati normalan posao koji bi ljudi cijenili, a mene ne gledali kao predmet zabave koji doprinosi jedino dizanju kurca u gaćama klinaca ujutro prije no što legnu spavati. Znaš, nije da nisam željela..
Sanjam o eleganciji, ženstvenosti, iskrenom odnosu između muškarca i žene, svijetu bez poroka, jednoj čaši vina koja bude sasvim dovoljna. O umjerenosti i prostranstvima punim zraka, bez dima koji grči pluća.

Možda sam mogla sa ponosom govoriti što radim u životu, što sam postigla, a ne pažljivo birati riječi kako ne bih rekla da sam plesačica neispunjenog potencijala.

Nađe se neki pametnjaković koji je pojam "ples" vidio negdje u rubrici
"Kultura" u Večernjem listu i kaže da si ti zapravo umjetnica! A stvarno mi ne trebaju takvi koji mi kao slijepcu opisuju pogled kroz prozor. A ako će mrdanje guzicom ikada biti povezano sa umjetnošću, pakiram kofer, mijenjam planetu.

Kada bi to bila neka tiha prostorija kojom bi se širili čisti tonovi neke nježne melodije, a koju bi ispunjavao pokret ženskog tijela nošen njome dok zatvorenih očiju osjeća titraje te iste glazbe platila bih da to gledam uživo, i to ne njoj u grudnjak. Tuđi pokret od kojega se podižu dlačice na rukama, a trnci prolaze čitavim tijelom. Strast, emocija, činjenica da gledaš trenutak u kojeme netko osjeća, ne obazirući se na okolinu, i uživa u tome trenutku, u interakciji samoga sebe, svojih pokreta i glazbe, bez suvišnih misli, bez problema, bez ičega.. Sama interpretacija samoga sebe kroz glazbu koja dopire do ženske duše, miluje ju i prenosi na pokret..

Teško mi je. Beskrajno me ovaj život povrijedio, a ja ga još uvijek volim..
Nemoj misliti kako nikada ne pomišljam otići od svega. Al ne možeš pobjeći od sebe.. Zašto misliš kako bi ti negdje drugdje bilo bolje? Zašto ne možeš voljeti sebe tu gdje jesi i svakodnevno ulagati da ti bude ljepše tu gdje živiš..
Okružena tolikom mržnjom i nezadovoljstvom počinjem mrziti i samu sebe zbog nemogućnosti da si stvorim okolinu ugodnu za život. A i sitna bježanja su za kurac.. ma sve je za kurac.