Čovjek se rodi kao prazna ploča. Bez osjećaja, bez misli, prijatelja. On dođe kao kugla od plestelina.
Imaš li osjećaj kako cijeli život zapravo ganjaš nekakvu neuhvatljivu životinju nužnu za preživljavanje?
Imaš li osjećaj kako cijeli život tražiš svoj mali smisao? Ne smisao tebe, kao osobe nego smisao koji će dati smisao svemu drugome?
Svakodnevno idemo u školu, faks, posao, treninge, dućan, zabavu, šetnju.. no kroz sve dane mi se provlačila nekakva jebena praznina Jer sam željela da još netko može doživjeti stvari koje ja doživljavam. Život mi je donio samo hrpu razočarenja, boli, osoba koje su trebale biti nositelji dijela moga svijeta koji je toliko golem, velik.
Da, ja sam čuđenje svijetu. Hodamm svijetom i gledam svojim velikim plavim očima i vidim svu njegovu bol, sivilo i nesreću, vidim sunce, radost i dječju igru. Boje na platnu, iglu u plastu sijena, sunce na obzoru, ptice u letu, pogled pun ljubavi, bolna, izudarana koljena, prazne čaše na stolu..
Nekome pokloniš svoj život, pokažeš mu što i kako ga vidiš, želiš podijeliti sve loše i dobro u njemu..
Ponekad netko u paralelnom svijetu, u ovom istom vremenu, na nekom drugom mjestu korača našim koracima.
Nebitno kako dugo, nebitno gdje, netko nas traži. Nekoga tražimo I srećemo se slučajno kako nas život spaja i šalje na ista mjesta no u pogrešno vrijeme i pogrešna vremen. I ne vidimo vlastite korake, nama pred očima i ne vidmo greške koje radimo obuvajući bolne cipele koje stvaraju životne dugotrajne, gotovo bezvremenske žuljeve.
Praveći isforsirane korake u nasojanju da pratimo nekog tko brza ili nas usporava. Tko ne želi hodati našim ritmom, usklađenog koraka, nogu uz nogu, tko ne želi plesati s nama na najlakšu i najpoletniju kao i na najkompliciraniju i srcu najtežu melodiju. I pitaš se postoji li upće tvoja sjena koja neće biri crni obris na tlu kojim gaziš, već tko će uvijek biti tu, imati boje, bez obzira na sunce.
I sve činiš polovično. S manjkom one ispune. Bojiš prazne i bijele, neispunjene praznine obrubljene debelim crnim linijama i ostavljaš bjelilio kao da tvoja crvena boja ljubavi gubi moč i jačinu, jednostavno apšisa i koliko god potezali, agresivno i ljutito jer želimo dovršiti jebeni crtež. I prelazimo istom boom stoti put istu liniju da papir puca, ostaje rupa. i sav naš trud i rad i alat odnosno jebena crvena bojica gubi smisao. I ostaje praznina ispunjena prazninom koja ne može biti nadomještena.
Dok negdje netko, također neuspješno stišče pogrešne tipke klavira, okida pogrešne žice na gitari. Raštimani instrumenti.. uvijek pogrešno zvuče. Uvijek plaču svojom melodijom.
I pustimo sve. Nakon godina traženja. Pomirujemo se s ravnodušnošću i činjenicom da ćemo uvijek kidati neispunjene listove papira u nastojanju da ih ispunimo bojom naše ljubavi i da ćemo uvijek plesati na vlastiti tužni instrument na koji nitko ne zna ni pjevat.
Dok negdje netko pronalazi naš davno ili skoro izgubljeni trenutak ispunjen mislima o njemu samom, izgubljen namjerno jer je beznadan jer nema smisla. I ponekad ostane obris iskre naše tužne ljubavi koja i dalje slabašno živi na štakama povremenih prolaznih ljubavnih avantura i invalidskim kolicima riječi kako za svakoga postoji netko.
I živiš život jer ne možeš ništa drugo. Vučeš se iskreno sretan i lažno ispunjen energijom potpunih stranaca jer te još jedino oni održavaju na životu I onda odjednom, dana koji nije ništa drugačiji od onog prije, kroz zrake nekakvih šarenih, nemirnih i zaigranih svjetala vidiš kako ti netko pruža ruku.
I kroz kratko vrijeme, nekoliko dodira prstima, nekoliko kratkih i dugih pogleda, spustiš pogled tražeći svoju sjenu i vidiš kako on radi tvoje korak..
Čuješ svoje riječi iz ustiju drugog bića. Osjetiš vlastite osjećaje potaknute tuđom životnom pričom. I gledaš.. gledaš oči, pokret, a vidiš oceane i prostranstva koja čekaju da budu osvojeni, slušaš riječi i tišinu, a čuješ muziku dovoljno tih tihu da budeš siguran kako si ti jedini koji ju čuje.. tako lijepu da te ponese u trenutak negdje izmešu snova. Zatvaraš oči i prepuštat se bez straha da te nečujna melodija nosi u nekom nepoznatom ritmu.
Radiš stvari koje do sada nisi, dobivaš sposobnosti koje nisi znao da imaš. I odjednom otvaraš oči, shvaćaš da plešeš. Spustiš pogled prateći linije tijela i obrise u mraku ispred sebe i vidiš kako on korača tvoje korake.