Forsiras sam sebe sa poslom, sa obavezama, sa necime sto moras uciniti jer moras popuniti vrijeme.. i sve radis nekako pretjerano, previse.. uvijek minutu duze, spavas premalo, vozis prebrzo, misli ne miruju.. samo kako bi popunio prazninu.. nije bitno cime.. radis cuspajz od sebe.. svestrano bice koje sve moze.. i sve prihvaca i sve je ''zasto ne?''.. jer mislis kako ce praznina nestati.. ali ona samo raste.. i svime sto radis samo ubijas vrijeme.. i zelis imati neku svrhu.. sam sebi odati priznanje, zelis se osjecati koristan, vrijedan kad to vec stvarno nisi. Jer.. nema smisla.. vec odavno ne radis to zbog sebe. Uvijek si nekako usputan,uvijek ''uvijek ovdje''.
Znas, ne pricam lose o ljudima, jedino ako su ljudi losi..
Danas sam opet plakala.. onako unutarnje, kad ti samo usne podrhtavaju, celo se mrsti i svojski se trudis odrzati taj stakleni mutni pogled da se ne prelije licem dok bicikliras na posao, a danas je stvarno bilo puno ljudi na cestama.. sunce.. petak je i vikend vec mozes osjetiti, cak vidjeti na licima tih odvratnih sretnih ljudi.. a ja kao da prolazim kroz neku jebenu vodu, usporeno, a opet toliko brzo da gubim dah i gusim se od jebenog necujnog jecanja.. nema smisla! Gledam svoju jebenu sjenu i osjecam se kao sjena svoje sjene.. jos crnija, mracnija, nevidljivija.. bez jebenih ociju, lica, ma bez ruku i nogu, bez icega, bez duse.. samo jebena crna rupa koja guta sve sta stigne i nista ne zadrzava jer sve prolazi.. nista nisam u stanju zadrzati..