No nekako sam mislila da smo prijateljice. Da joj mogu sve reći, kao što sam nekada govorila. No znaš, nešto se promijenilo, ili, ne znam je li se promijenilo ili sam sada samo malo svjesnija. Kao da očekujem da me pita s onim oduševljenjem, onom prijateljskom radošću, onom nestrpljivošću jer te zanima što mi se događa u životu, „i, kako je bilo sinoć?“ i da počnemo vikati, i cviliti kao glupače.. onako ženski, preženski, onako kakve inaće nismo, ali.. dogodilo se nešto zbog čega sam sretna. Ali nije.. već dugo ne pita..
Predložila sam odlazak u grad jer se trenutno održavaju plesne večeri na Zrinjevcu, na što mi je odgovorila „i, hoćeš ići?“. Predložila sam da pogledamo film zajedno na što je odgovorila da je umorna jer je cijeli dan u kuhinji.
Trenutno mi je potrebna prijateljica, u muškom ili ženskom obliku, jer odavno muški prijatelji nisu samo muški prijatelji. Danas sam ponovo bila loše. Nisam vidjela smisao. Sjedila sam i čekala da taj osjećaj prođe. No postajala sam samo sve tjeskobnija i nervoznija. Tijelo je ponovo postalo neugodno, odvratno, pretjesno. Nisam jela puno, nisam mogla. Otišla sam u sobu i iznojila se plešući i vježbajući.. a onda sam otišla na rolanje. Iako me sve bolilo, iako sam osjećala kako više ne mogu. Vani je bilo nekako hladno. Vratila sam se i pitala što ću sad.. jer sve što radim nije mi nosilo neko zadovoljstvo..
Falio mi je.. fali mi još uvijek.. i trebam nekoga kome ću to reći iako nema smisla. Iako će mi reći „Jebiga“.. jer ljudi su obično puni suosjećanja. Ili će mi reći „i ti njemu fališ“. I to je možda laž koju želim čuti. Nešto što će umiriti moju dušu. Bolno je, on je daleko i osjećam kako me u grlu steže, a dok ovo pišem suze mi naviru na oči. Ne razumiješ, netko je konačno uspio.. s nekim mi je konačno bilo lijepo.. ali nitko ne vidi taj sjaj u mojim očima..
Vidjeli smo se sinoć. Nisam znala da će doći, iako sam ga pozvala. Ali često sam ga zvala. Kad sam ga vidjela preko ramena, osjetila sam svoje srce. Još je živo! Nešto se u meni pokrenulo. Plesali smo i ostali vani do 4, a zatim krenuli prema autu. On ne živi ovdje.. on uopće nije iz Hrvatske. Dovezao me pred kuću. Ostali smo tamo do 6. Oprosti mi molim te, ali stvarno trebam reći te neke stvari. Ne znam kad ću ga sljedeći puta vidjeti i sve što podsjeća na jučer je prekrasno. Uživam pišući to jer se istovremeno sjećam..
Ne mogu ići spavati, ne želim.. jutros smo bili zajedno, a sutra to će već biti jučer. A volim što sam ga vidjela danas. Fali mi .. a moja majka priča o pokvarenom vodokotliću.
Znaš, voljela bih da pričamo satima.. prevrćamo iste riječi i istu temu.. čak i da ne dolazimo do ničega, nikakvog riješenja ni zaključka, ali da pričamo i da spominjemo njegovo ime, da čujem kad ga netko drugi izgovara. Da mi ponudi čašu vina, rum cole, piva ili nekog drugog alkohola jer osjeća kako će mi pomoći. Makar da lakše zaspim..

I da, fali mi.. fali mi moja majka..