Bio je 14.09.2015., valjda, kako dani prolaze, a ništa se ne mijenja. Ne, u smijeru u kojem bih željela. "Sebična, uvijek želiš da ide tvojim smjerom" Htjela bih.. otkrivati nove gradove s tobom, davati im nova imena, zvati ih po nama. Znaš, gledati razne zalaske sunca dok skupa zalazimo u neke nove faze, verzije i trenutke naših života. Gledati zalaske.. kako sunce pada u more, kako se skriva iza planina, kako putujemo prema njmu i okrećemo mu leđa jer nas nije briga. Želim te držati za ruku u svakom dijelu mog života. Željela bih da trenutno ne plačem jer sve ovo zvuči smiješno i nemoguće, neostvarivo. Voljela bih da uvijek ja perem suđe, a ti ga brišeš. Ja vješam veš, a ti mi dodaješ kvačice. Voljela bih da je stvarno..
Već me imaš..
Voljela bih da koračamo skupa. Ne ti ispred mene.. voljela bih znati da me čekaš. Kao što ja, kada čekam, znam koga čekam. Voljela bih da me voliš. Onako stvarno, nesebično, glupo, dječje, neizmjerno, beskrajno, zauvijek i uvijek.. ili barem nekako, ikako, imalo, samo malo? znaš, voljela bih otići s tobom. I zaboraviti sve i svakog. Ne treba mi nitko. Cijeli dan s tobom, dnevno mi je malo. Cijeli život s tobom ne bi bio dovoljan. ali dala bih ti svoj dio vječnosti.
Jer si sreća moja iako me boliš.. iako me tjeraš.. iako me, zapravo ne voliš, nekako stvarno, ikako neizmjerno, imalo beskrajno ili samo malo vječnije.. ne smatram te obavezom, niti teretom, niti navikom, niti dosadom. Nikad mi ne bi dosadio, vjeruj mi. Volim te samo gledati. Dok radiš, dok spavaš, dok voziš.. prekrasan si, znaš..