10. 12. 2010. i svakim danom shvaćam i vidim da radimo sve više stvari koje ne želimo i sve manje stvari koje želimo..i sve više mrzimo sve što radimo i sve radimo s puno manje želje i volje. Svakim danom tražimo nove izlike da nešto ne napravimo i trudimo se naći ih.. i nalazimo ih, i onda shvaćamo koliko smo jadni što to uopće radimo. Radimo stvari jedni za druge i mislimo kako nekome pomažemo i zbog toga se osjećamo nešto bolje. Trudimo se barem, ako ne za sebe, činiti nešto dobro za druge i osjećamo se dobro jer mislimo kako nekome pomažemo, i onda smo povrijeđeni i razočarani i beskrajno tužni jer vidimo kako to zapravo ništa ne znači i da to nitko ne cijeni. Izgubili smo dio vremena koji smo mogli iskoristiti za sebe, ali smo ga poklonili drugome jer više cijenimo druge nego sebe. Svakim danom samo sve više lažemo, drugima kako bi se pokazali u boljem svjetlu, trudimo se biti nešto i netko tko zapravo nismo kako bi nas drugi više cijenili, ali što nam to znači kada ne cijenimo sebe? Svakim danom samo sve više lažemo sebe..
Svakim danom izbjegavamo obaveze i lažemo. Svakim danom pokušavamo stvari vratiti na staro..
Kada smo bili mlađi žudili smo znati kako je to biti stariji, imati život, biti neovisan, biti svoj čovjek i naginjali smo što prije to i postati jer nam se činilo savršenim.. a težili smo savršenstvu, imali ambicije i htjeli postići nešto što prije, pokazati drugima da možemo.. kako bi nas više cijenili. Sada, svim snagama, ulažući neizmjerne napore nastojimo se vratiti na staro. U dane kada nam je jedini problem bio prošetati do trgovine novcem koji nismo zaradili mi već oni koje cijenimo i oni koji su to postigli. Shvatili smo da smo i mi to nastojali postići, no ne uloženim trudom, odricanjima, žrtvovanjem, već samo željom.. a želja nikada pa ni sada.. nije bila dovoljna.
Svakim danom toga se prisjećamo i ulažemo određeni napor kako bi nadoknadili godine provedene u iluziji da pridonosimo ostvarivanju našeg cilja.
Žao mi je, jer i ja, svakim danom toga sam sve svjesnija.. žao mi je jer ja sa svojh 17 godina shvaćam koliko sam vremena uzalud trošila na stjecanje tuđeg poštovanja, koliko je bilo krivih uzora, krivih smjerova kojima sam morala proći da bi shvatila da svakim danom sve više tonemo, a nema nas nitko na to upozoriti. Stjecala tuđe poštovanje da sada ne bi znala tko su ti ljudi, što li će mi njihovo poštovanje, znaju li oni uopće što je to? Možda nikada nisam trebala za to saznati, ali tko bi mi rekao?
Svakim danom, trudim se zastati i vidjeti, pokušati pronaći ljepotu skrivenu u malim stvarima. Pokušavam u sebi probuditi ljubav, njegovati odnose s ljudima i poštovati druge. Trudim se stati usred toga užurbanog svijeta kako bi vidjela ono što drugi ne mogu, tj. mogu, ali ne stignu jer previše žure. A žure samo s jednim ciljem.. onim da nešto postignu.
Stvari dolaze i odlaze, prolaze.. kao i mi i naše postojanje.. a na isti cilj stići ćemo i ako ne žurimo. Ne treba žuriti i požurivati prirodan tijek. Zašto? Zato što će biti ljepše živjeti i kasnije se sjećati da smo nešto vidjeli! Bit će ljepše stići odmoran na vrh najviše planine znajući da smo putem sreli ljude, zapamtili njihova imena, saznali zašto su tu, proći dio puta u ugodnom razgovoru s njima. Obići nekoliko puta oko istih i već viđenih mjesta samo u različito vrijeme i s različitim ljudima i vidjeti ih na drugi način. Uživati u bogatstvu koje nam se pruža i koje ne košta ništa i koje je svima dostupno samo što ga neki prihvaćaju, a neki ne. Stići na vrh i još jednom pogledati cijelu tu bogatu sliku u jednoj cjelini..
Razmišljanja stara pet godina..
02 ožujak 2015komentiraj (0) * ispiši * #