Ne postoji ljubav.
Postoji samo navika, seksualna privlačnost, želja za pažnjom, potreba za nekime tko nas razumije.
Postoji ljepota u nečijim očima i glasu.. u načinu na koji izgovara naše ime..
Postoji i međusobno povjerenje i sreća pri pomisli na nekoga.
Postoji uzajamno poštovanje.
Postoji hrabrost da nekome vjerujemo i dajemo mu se u potpunosti. Postoje ljudi koji jednostavno uvijek znaju što treba reći, što netko želi i treba čuti. Postoji neizvjesnost i iščekivanje. Postoji strast i skriveni pogledi zaklonjeni pramenovima kose. Misao da nas netko čini boljom osobom i da uz njega sve naše kvalitete postraju vidljivije, osmjeh širi, pogled sjajniji. Glas katkada zadrhti, a njegovo ime je stvarno, bez šale, najljepše na svijetu. Da sam muško zvala bih se upravo tako jer se čini kao da je ono jedino ispravno, jedino koje odgovara i zapravo ne postoji ni jedno drugo na svijetu.
Postoji strah da nekoga ne izgubimo, prestravljenost jer znamo da svemu dođe kraj i nada da ćemo uspjeti.
Postoji uznemirenost potaknuta razmišljanjem. Postoji odsutnost pri nečijoj prisutnosti. Postoji sreća, ali ne, ne postoji ljubav. Nikako.

Iako mi se čini da sam sve, stvarno sve u vezi tebe voljela.