Ivana Brlić-Mažuranić: Priče iz davnine

II.

Kada Potjeh onako nogom otepe bijesa, uteče bijes najprije pod kamen, a onda se odšulja u travu te kroz travu odskače u šumu, a iz šume u rakitu.
Dođe bijes pred Bjesomara, pa dršćući od straha reče: "Bjesomare, ljuti care, evo nisam mogao da zaskočim momka, kojega si mi odredio."
Razljuti se strahovito Bjesomar, jer on poznavaše ono troje braće, pak se ponajviše i bojao Potjeha, da će se istini dosjetiti. A dosjeti li se on istini, onda se Bjesomar lje neće riješiti ni starca Vjesta, ni svetoga ognja.
Uhvati dakle ljuti Bjesomar bijesa za rog, podigne ga u zrak i ispraši ga dobro brezovačom.
- "Idi tamo", viknu on tada, "idi tamo do onoga momka i jao si ga tebi, dosjeti li se istini."
Pusti iza ovih riječi Bjesomar bijesa, a ovaj, uplašen kao sinja kukavica, čučao tri dana u rakiti te smišljao i razmišljao: kako li će obaviti tešku zapovijed. "Bit će meni taman ista muka sa Potjehom, kao Potjehu sa mnom", mišljaše bijes. On ipak bijaše pusti lakrdijaš, pak mu se nikako nije račilo na teški posao.
Dok je on tako čučao u rakiti, dotle ona druga dvojica bjesova, jedan u torbi Marunovoj, a drugi u njedrima Ljutišinim, bijahu već na poslu. Marun i Ljutiša počeše od onog dana lutati po gori i dolinama i malo kada noćivahu u kolibi - i to sve radi bjesova.
Šćućurio se bijes na dnu torbe Marunove, a taj je bijes volio bogatstvo negoli svoj desni rog. Bode on dakle Maruna po vas dan rogom u bokove i sve ga nagoni i sve mu cvili: "Hajde žurno, hajde! Treba da se traži treba da se nađe! Da tražimo pčelce, da sakupljamo meda, da djeljamo rovaš od stotinu reda!"
Ovo govorio bijes, jer se u ono doba urezivalo na rovaš, koliko bi tko obogatio.
Ljutišu pak bocka rogom bijes u njedrima, a taj je bijes htio da bude najjači među svima i gospodar svemu svijetu. Goni i nagoni dakle on Ljutišu, da ide šumom tražiti mlade grabiće i tamne javore, da od njih izradi junački pribor i oružje. "Hajde žurno, hajde! Treba da se traži, treba da se nađe: koplje, luk i strijela po junačkoj ćudi, da strepe pred nama i zvijeri i ljudi!" - cvilio bijes.
Slušali Ljutiša i Marun svoje bjesove i eto tako lutahu za svojim poslom, kako ih bjesovi putili.
Potjeh pak onoga dana i još tri dana ostane uz djeda i podjednako misli i razmišlja: što li mu bješe Svarožić rekao. Jer Potjeh hoćaše da djedu istinu kaže, ali eto, nikako da joj se dosjeti.
Tako dan, tako dva, tako tri. Kad al treći dan reći će Potjeh djedu:
"Zbogom, djede, odoh ja u goru i ne vraćam se, dok se ne dosjetim istini, pa makar trajalo deset godina."
Vjest bijaše sijed starac, te mu na svijetu ne bijaše stalo ni do čega, jedino do njegova unuka Potjeha, kojega je ljubio i milovao kao uveli list rosicu. Zato on protrne i reče:
"Što li će meni, sinko, ta istina, kad ja, sijedi starac, mogu tri puta umrijeti, dok joj se ti dosjetiš?"
Tako reče i još se ražali više u srcu negoli u govoru i pomisli: "Kako li me dijete ostavlja!"
Al Potjeh odgovori:
"Idem, djede, jer sam tako smislio da je pravedno."
Vjest bijaše mudar starac i pomisli: "Možda u ovome djetetu ima više mudrosti negoli u staračkoj glavi. Ako li pak jadan sagriješi na meni, morat će okajati na sebi, jer je pravedan i blagosloven." Kad to pomisli Vjest, još se više rastuži, no ništa više ne reče, nego se izljubi s unukom i pusti ga da ide, kuda bijaše nakanio.
Potjeha pak jako zaboli srce za djedom, i malo, malo, te bi se na pragu predomislio i ostao uz djeda. No onda se silom otkine, kako bijaše odlučio, i pođe u goru.
Dok se Potjeh tako rastajao od djeda, dotle se i onaj bijes iz rakite nakanio da se prihvati svoga teškog posla i pošao do krčevine, da kakogod zaskoči Potjeha.
Ide dakle Potjeh u goru, a oborio glavu; kad on do prvog kamena, a pred njega bane onaj bijes.
"E, to je onaj isti", pomisli Potjeh, "sasvim malen, nakazan, crn kao krtica, a rogat u velike rogove."
Stane dakle bijes Potjehu na put i ne dade mu proći. Razljuti se Potjeh na ovo malo nakaze, što mu smeta, pa podigne kamen, baci se na bijesa te ga zgodi upravo među rogove. - "Ubio sam ga!" - pomisli Potjeh.
Al kad pogleda tamo, a bijes živ i zdrav i još mu narasla dva roga na onome mjestu gdje ga je kamen udario.
"E, taj se ne tjera kamenom", reče Potjeh sam sebi pa obađe bijesa i pođe dalje svojim putem. A bijes i opet skoči pred njega te sad slijeva sad zdesna trči i skače stazom pred Potjehom kao zec.
Tako oni stigoše do jednog mjesta, koje bijaše kao mala ravan među stijenama, a vrlo kamenita. - Na jednoj strani bijaše zdenac. - "Ovdje ću ostati", pomisli Potjeh i odmah prostre kožuh pod divljaku jabuku i sjede, da razmišlja i da se u ovome miru dosjeti: što li mu bijaše uistinu kazao Svarožić.
Al kad to vidje bijes, sjede upravo pred Potjeha pod grm i stade praviti svoje blezgarije i dosađivati mu. Pušta bijes Potjehu guštere pod noge, baca mu čičke na košulju i nagoni mu skakavce u rukav
- "Ovo je naopako, jadan!" - pomisli Potjeh, kad je to trajalo već neko doba. "Ostavio sam mudra djeda, rođenu braću i rodnu kolibu, kako bi se na miru dosjetio istini, a sad evo dangubim vrijeme sa ovom rogatom besposlicom."
No kako bijaše došao po čestitom poslu, pomisli, da je najpravije, da ipak ovdje ostane.

~ nastavlja se ~