Gluho doba noći ...
Ponoć je već davno prošla i polako san dolazi te obuzima tijelo dok dosadna kišica rominja.

Pogled na sat 14.11.1991, 1:17 je sati, u daljini se čuju odjeci granata koje padaju po gradu. Polje, oko nas neubran kukuruz skriva naše prisustvo te tu i tamo odjekne kakav rafal pijanog četnika prema nekud a među inime i prema nama te nas na takav način drže budnima.
Pokisli i promrzli te gladni sjedimo u blatnoj kaljuži, čekamo da nam netko kaže što i kamo ići a udaljeni smo od grada nekih tri kilometra te se vidi odsjaj vatri što gore paleći ono malo kuća što su ostale te prevarajući ih u sablasne kosture na mjesečini. Cijeli dan smo ležali tu u polju te slušali odjeke raznih topovskih, tenkovskih i vebeerovskih granata što su padale po gradu znajući da se napadi pojačavaju i da je pitanje koliko će oni ljudi unutar grada moći se oduprijeti hordama četnika i rezervista koji žele ući u njega, te bradate spodobe su skoro i na nas naletjele dok su onako polupijani bauljali bogtepitaj kuda.

Znamo onako preumorni da će to biti još jedna duga noć te još duži dan ponovo bez sna i hrane, najvjerojatnije.

18.11.2006 posjećujem groblje i palim svijeću kod križa te se molim onako kako samo ja to znam, teško je suspregnuti suze ali i bol koja obuzima dušu. Bili smo blizu gradu, spremni onako gladni i umorni da uđemo u grad te da ne pustimo gadove da pomisle ga osvojiti no dan prije pada grada bili nam je naređeno da se povučemo u Osijek i da tamo čekamo daljnje naredbe.
Ovdje su sada ostali ležati neki novi prijatelji koje sam upoznao te ih više neću viđati uz pivicu i neku sitnu mezu. Danas je sve spremno da dočeka razne političare koji će dolaziti ovdje i pričati o Vukovaru te herojstvu ljudi ovoga grada a poslije otići i jednostavno sve zaboraviti do ponovne potrebe za političkim bodovima. Pogled prema vodotornju - još jednom simbolu stradanja ovoga grada gdje se osim njega na svakome koraku se može vidjeti strahote koje je ovaj grad proživio te oprez i netrpeljivost nekih ljudi spram mene ali i meni sličnih ljudi koji su do jučer bili dobri susjedi ili takozvane 'komšije'.

Odlazim prema autu te se vraćam prema Zagrebu pozdravljajući i klanjajući se onima koji su svojim životima napisali jedan najljepši dio povjesti a meni se usjekli duboko u sjećanje.

NEKA IM JE VJEČNA SLAVA I HVALA ZA SVE!