Eto upravo se vratio iz Purgera sa upitom da li sam bio neodlučan ili ne.

Bila je lijepa, bistrih okica kao svemirsko prostranstvo no njezina ljepota je napravila kontra efekt kod mene umjesto da isto bude obratno.

Nisu ni Manga a kamo li Samuraj mogli pomoći, strah, spoznaja nepovjerenja, bojazni od ne znam ni ja čega. Fuck, u kojoj sam ja priči jebenoj da lijepu, pametnu djevojku sa filozofije ne mogu zagrliti i poljubiti.

Strah, nepovjerenje, razum, banana situacija za nešto pametno i lijepo. Do koje valne instance sam došao i gdje je moj impresivni ego nestao.

Sramim se i krivo mi je no pomoći nema osim da prestanem razmišljati razumom a uključim napokon srce.