Medun se nalazi na 12 km od Podgorice prema Kučima i Albanskoj granici. Točno između gornjeg i donjeg Meduna nalazi se Glavica (brdašce) sa kojeg se pruža odličan pogled na dolinu prema Podgorici sa jedne strane i na Lijevu Rijeku sa druge strane. Na vrhu ovog uzvišenja je srednjevjekovna Turska kula koja je nekada imala unutar svojih zidina pekaru i bunar. Bunar otvora pet sa pet metara, a nepoznate dubine, još uvijek postoji mada njime sada plivaju samo punoglavci i žabe. Unutar zidina je grob i spomen ploča Marku Miljanovu koji je nekada davno osvojio ovo tursko utvrđenje.
Međutim, mnogo interesantnije je nešto što se nalazi na podnožju ovog brdašca, a to su zidine koje okružuju malu kućicu, sada muzej, a nekada je bila seoska škola. Naime, dva od četiri zida koji okružuju muzej su, po mom mišljenju, mnogo stariji od ostala dva. Čak mnogo, mnogo stariji i od turske kule na vrhu glavice.
Do ovakvog zaključka sam došao promatrajući tehniku gradnje, koja veoma podsjeća na onu u Daorsonu, a koja dalje podsjeća na gradnju južno-američke civilizacije, drugih po redu graditelja, na Machu Picchu. Blokovi korišteni u ovim zidinama nisu istih dimenzija, ali se na mnogim mjestima savršeno uklapaju sa susjednim kamenim blokovima, tako da ni žilet ne može da se zavuče između njih.
Razlika između gradnje u Medunu i gradnje u Daorsonu je u tome što su blokovi u Medunu znatno manji. Dimenzije su im uglavnom 120 cm x 50 cm, dok blokovi u Daorsonu dosežu i 250 cm x 150 cm.
(I, da ja dodam nekoliko rečenica na ove Bojanove opservacije. Područje današnje Crne Gore je imalo niz većih i manjih Ilirskih naselja. Dva najveća su Medun i Duklja. Mada su oba vrlo malo istražena, aktualna povijest se služi slijedećim hipotezama.
Za Medun se pretpostavlja da je originalno “…bio tvrđava, a onda pretvoren u grad između IV i III stoljeća prije nove ere…”. Već sa ovim prvim hipotezama se ne slažem. Naime, drevni Iliri su podigli prvo grad i to milenije (a ne stoljeća) unazad, monumentalnih razmjera. To vrsta gradnje je pogrešno ponukala arheologe da pretpostave funkciju grada kao utvrđenja.
Nadalje, tvrdi se da su “…dobro sačuvani zidovi utvrđenja građeni od velikih blokova obrađenog kamena koji su ugrađivani u nekoliko redova. S obzirom na solidnost gradnje Medun signifikantno odstupa od manje značajnih Ilirskih gradova.”
Bilo bi dobro da nam Crnogorski povijesničari i arheolozi malo detaljnije opišu kamene blokove koji su malo remek-djelo obrade i ugradnje i kao takvi se vrlo dobro uklapaju u stil Daorsona i južno-američkih kultura.
“… Sa kulturno-umjetničkog pogleda, dva niza iskopa u stijenama na putu između dva dijela grada su interesantna. Studije zaključuju da je to bilo mjesto izvođenja rituala posvećenih kultu zmije koja je bila mitskim simbolom predaka Ilira. Nekropolis je situiran sjeverno od gornjeg grada i potiče iz Ilirskog perioda. Dosada nije istraživan. Rimske legije su okupirale Medun oko 167. godine nove ere. Tom prilikom je zadnji Ilirski kralj Gentije sa svojom porodicom uhvaćen…”
Šturi povijesni dokumenti govore o prisutnosti dva Ilirska plemena u crnogorskom području: Labeati i Dokleati. Medun je bio centrom Labeata (još starije ime je Meteon).
Na drugoj strani, Dokleati su bili locirani u plodnoj dolini rijeke Zete sa centrom u Duklji. Sa desetak tisuća stanovnika to je bio najveći (crnogorski) populacijski centar Ilira u pred-rimsko doba. Kameni grad je imao vodovod, popločane ulice, kanalizacijske odvode, riješene ostale urbanističke izazove…)
Ostaci kamenih blokova drevnog Ilirskog grada Meduna (Meteon) 12 km od Podgorice, Crna Gora.
Briljantna inženjerska umijeća Ilira koji su radili pod očiglednim utjecajem civilizacija koje su gradile i južnoameričke gradove.
Vrijeme je učinilo svoje, ali još se prepoznaje monumentalna gradnja sa pet obrađenih strana kamenih blokova i šestom, izbočenom prednjom stranom, koje svjedoče o istom arhitektonskom stilu diljem Jadranskog bazena.
Majstorstvo i kreativnost je očigledna u primjeni tehnika protiv potresa i činjenici da nijedan blok nije iste veličine.
