Moja slijedeća arheološka stanica biće nekadašnja Varvarija, na polovini puta između Zadra i Šibenika, ponovo 40-ak kilometara od Jadranskog mora.

Putem razmišljam o nedoumicama koje su morile povjesničare kada su pokušali shvatiti što se događalo na našim prostorima u pred-Rimsko doba. Rimljani su ostavljali pisanog traga, ali prije njih postoje samo nagađanja.

Ili, kako to je to zapisano u kronikama (“Slobodna Dalmacija”, 08/2005) o Zadarskoj županiji:

“Prastanovnici Zadarske županije kao i cijele Dalmacije naseljavaju ravnice. Jedna neolitska kultura (otkriveni važni neolitski dokazi) na Jadranu nosi naziv po ravnokotarskom selu Smilčiću. Dolaskom Indoeuropljana (Iliri i Prediliri) početkom II tisućljeća iščezava staro stanovništvo i njegova kultura. Doseljenici sa sjeveroistoka – Indoeuropljani ili Arijevci, kako ih znanost naziva, i njihovo podrijetlo je jedan od najsloženijih problema koji povijest nastoji razjasniti…”

Srećom, antropološka genetika čini dosta na razjašnjenju ovog “problema”. Iliri i Prediliri su starosjedioci na ovom terenu i njihov dolazak u ove krajeve seže u period od prije 25000 godina. Mnogo kasnije će zbilja doći doseljenici Ukrajinsko-Zakavkaske grupe naroda (nakon kraja ledenog doba), Međutim, i njihov dolazak je uslijedio znatno prije nego što to naša znanost misli.

Poslušajmo dalje:

“…Ovi stepski ratnici dolaze iz današnje Rusije te područja od Urala do Kavkaza. Jašu na konjima i sobom donose metal, bakar i bronzu te pokoravaju staro neolitičko sjedilačko stanovništvo. Oni podižu utvrđena naselja na uzvisinama. To su one čuvene i nama dobro poznate gradine. Uz gradine nalaze se i grobne gomile koji svjedoče o kultu umrlih. Oni se ukapaju u fetalnom položaju okrenuti prema suncu…

…Iliri stvaraju svoja naselja na uzvisinama i opasuju ih debelim suhozidima po vrhovima naših brda. Prostor Zadarske županije naseljavaju Liburni i Japodi. Liburni jedno vrijeme gospodare cijelim sjevernim Jadranom, a najvažnija naselja su im bila Enona (Nin) i Jader (Zadar). Na uzvisinama su bili Nedinum (Nadin), Asseria (Podgrađe), Varvaria (Bribir), Corinium (Karin). Iza Velebita prostor današnje Like naseljavaju Japodi.”

Bitna razlika u mom pogledu na povijest Jadranskih prostora je u tome da su pra-Iliri bili starosjedioci koji su tu podizali svoje monumentalne građevine tokom i netom poslije kraja ledenog doba. Godine nakon toga su period deklinacije. Iliri su živjeli u gradovima koji su vremenom postali oronuli. Dolaskom migranata sa sjeveroistoka gradovi dobijaju obrambeni karakter… sve do dolaska antičkih Grka i Rimljana koji konačno pokoravaju potomke Ilira.

Put prema Varvariji asocira na dolazak Rimljana prije dvije tisuće godina. Na prilaznim putevima svjedočanstva skoro završenog ratnog sukoba (“Domovinskog rata” iz 1990-ih). Na malom raskršću bradata, prerano ostarjela prilika sjedi ispred zapaljene zgrade golih zidova koja je nekad bila “krčma”. Vrijeme je stalo i živi se u prošlosti. Desetinama kilometara unaokolo još neobnovljene kuće koje je prekrio neki nestvarni mir; znakova života gotovo da i nema. Ali, vegetacija je bujna, vinogradi i poljoprivredne kulture uspijevaju na plodnoj ravnici.

Kako su Rimljani osvajali poznati svijet diljem Mediterana, sve narode koji su im se suprotstavljali zvali su barbarima (op. srbizam "varvari"). Samo su oni bili ne-barbari. Dolazak u Dalmatinsku zagoru i sukob sa potomcima Ilira bio je prilika da Rimljani upotrijebe svoj izraz “barbari ili varvari” još jednom. Tako, barem, eto imamo dokaz da je razvijena kultura bila u ovim krajevima prije nove ere.

Pogled na plodnu dolinu ispod nekadašnje Varvarije ili sadašnjeg Bribira.

Iz Bribirskih mostina starica me upućuje prema ruševinama Varvarije. Prvo me pozvala na kavu, a zatim ispratila riječima da pozdravim zaposlene koji rade na restauraciji… s kojima je provela 16 godina.

Prolazim kroz selo Bribir u podnožju uzvisine. Avetinjski je tiho.

Pogled na brdo na čijem je vrhu Varvarija.

Prvi susret sa zidinama donosi rekonstrukciju koja je mješavina stilova.

Prvi susret sa rekonstruisanim zidovima Varvarije.

Kraj zida ima niz kutnih kamenih blokova koji su dosta vješto ugrađeni u rekonstrukciju i povezani malterom. I mada to ne odgovara gradnji originalnih masona, ipak upozorava na njihovu vještinu.

Kutni kamen drevnih masona je vidljiv na ovoj zidnoj rekonstrukciji.

Jedna sekcija potpuno vjerno oslikava originalnu gradnju i tu se najduže zadržavam.

Podsjećanje na originalne graditelje je vidljivo na ovoj sekciji zida Varvarije.

Šteta što je ovaj segment naše povijesti toliko dugo zanemarivan. Individualna muzejska istraživanja nisu doprla do javnosti. Sigurno je da bi veća ulaganja dovela do značajnijih otkrića koja bi dokazala definitivnu vrijednost ovih dalmatinskih gradova u europskoj povijesti.

Zidovi Varvarije su bliski onima u Asseriji, koji opet pripadaju istom stilu kao i hercegovački Grad – ovaj dio povijesti Jadranskog bazena zaslužuje organizirani državni interes i skrb koji bi dokazao vrijednost ovog dijela Europe na arheološkoj karti.

Ulazim među zidove Varvarije; u trenutku se prisjetim riječi starice koja me uputila u ovom smjeru:”Varvarija je sedam puta gorila i sedam puta obnavljana”.

Preda mnom su tragovi pregradnih zidova. Nema velikih blokova; drugi je, kasniji stil gradnje.

Pregradni zidovi unutar zidina Varvarije – kameni blokovi su manji, pripadaju kasnijoj gradnji.

Na travnatom terenu ostaci betonskih ploča sa kamenim reljefima. Očigledno, ostaci rimskih vremena.

Betonska ploča sa kamenim mozaikom krasila je podove prostorija Varvarije u Rimskim vremenima.

Nekoliko različitih vrsta dizajna otkrivaju profinjenost nekadašnjih rimskih graditelja koji su se ugnjezdili unutar ovog Grada.

Različit dizajn otkriva profinjenost nekadašnjih stanovnika Varvarije prije 2000 godina.

Šibenska županija s pravom govori o Bribiru (odnosno Varvariji) kao “najznačajnijem arheološkom lokalitetu na šibenskom području.” I, u nastavku tvrde da su “…najstariji tragovi života otkriveni u polju nedaleko od rječice Bribirčice, gdje su nađeni ostaci naselja iz mlađeg kamenog doba. Najznačajniji arheološki spomenici nalaze se na Glavici iznad sela, koja je bila naseljena najkasnije početkom 1. tisućljeća prije nove ere. Do dolaska Rimljana ovo naselje je živjelo kao utvrđena Liburnska gradina, a već u 1. stoljeću nove ere opasana je jakim zidanim bedemima i stiče status municipija, a naziva se Municipium Varvariae…”

Eto, sad se autorstvo monumentalnim zidovima pogrešno pripisuje Rimljanima…

Na travi Varvarije leže pojedinačni, zaboravljeni kameni blokovi originalnih graditelja.

Na temeljne, megalitne blokove Varvarije, nadograđivali su civilizacije koje su dolazile kasnije.

Ulazna gradska vrata Varvarije iz Rimskih vremena.

Kameni blok sa usječenim kanalom koji pripada originalnim graditeljima Varvarije.

Precizno obrađen originalni kameni blok grada Varvarije koji pokazuje da je neki mehanizam (vrata?) bio ugrađen u njegovo ležište.

Precizno obrađeni otvor u megalitnom bloku Varvarije upućuje na visok tehnološki nivo originalnih graditelja.

Završavam obilazak Bribirske Glavice. Procjena je da 80% Glavice još nije arheološki obrađeno. Predstoji još nekoliko desetljeća (ako se nastavi ovim tempom) otkopavanja da bi se onaj površinski nivo pokazao pred očima. Još je interesantniji dio u kojem bi se otkopavanja fokusirala na najdoljnje (najstarije) slojeve koje bi nas vratile u dane osnivanja ovog grada/hrama pra-Ilira.

S nadom da će se to jednom i desiti, a ovaj otkopani dio pravilno zaštititi napuštam Varvariju.

U nastavku putovanja prolazim cestom pored Ivoševaca…

Dublje u Dalmatinskoj zagori, na cesti prema Kninu, prolazi se selo Ivoševci…

… i, pored puta, u drevnom Burnumu, se ukažu ostaci izvanrednog građevinskog poduhvata: akvedukta, sjajnih vrata…?

Elegantni luk iz Rimskog perioda pokazuje posebnu zainteresiranost niza civilizacija za ovaj teritorij od najstarijih vremena…

I dok završavam putovanje između rijeka Zrmanje i Krke, ona treća rijeka koja se uljeva u Jadran, malo južnija (Cetina) predmetom je pažnje arheoloških stručnjaka. Naime, Cetinsko polje (ponovo 40-ak kilometara od Jadrana) je prema preliminarnim istraživanjima mjesto nedirnute, ali izvanredno vrijedne arheološke lokacije u Europi.

Prema engleskom arheologu dr. Gaffney-u sa Univerziteta u Birminghamu (prema “Globusu”, 22.07.2005.) Cetinsko polje je “… najfascinantnije mjesto na kojem sam radio. To je najvažnije arheološko nalazište u Europi. To je otkriće koje se arheologu događa samo jednom u životu… Početna istraživanja otkrila su nevjerovatne ostatke koji datiraju šest tisuća godina prije nove ere, a dokazi kasnog neolita i ranog brončanog doba, bezbroj metalnih i kamenih predmeta vidljivi su u rijeci s obale.”

Dr. David Smith, profesor predarheologije s Birminghamskog univerziteta procjenjuje da dolina Cetine sadrži “…sjećanja koja pokrivaju deset tisuća godina čovjekova postojanja u Dalmaciji i na Balkanu.”

Zašto li me te izjave ne iznenađuju?