Da li se nivo razvijenosti zemlje određuje i prema njenom odnosu prema nacionalnom arheološkom blagu?
Vozim se tek otvorenim auto putem Split-Zagreb. Proletio sam relaciju od Splita skoro do Zadra za manje od jedan sat. Izlazim u Benkovcu, prolazim kroz miran gradić smješten 37 km od mora. Uski, prvo asfaltirani, a zatim neasfaltirani put prema Podgrađu me vode bliže najznačajnijem Gradu Dalmacije starih vremena.
Novi auto put Split – Zagreb omogućava brži prilaz Dalmatinskoj zagori i Asseriji, najznačajnijem arheološkom spomeniku Hrvatske.
Sa vrha Kozlovca se pruža prekrasan pogled prema plodnim Ravnim kotarima. Javljaju mi se prve asocijacije sa lokacijom hercegovačkog Ilirskog Grada:
• u području sam četrdesetak kilometara od Jadrana;
• područje je okruženo jezerima (Vransko jezero, Novigradsko more, Prokljansko jezero), odnosno Deransko jezero, Hutovo blato i proširenja Trebišnjice u blizini hercegovačkog Grada;
• oba Grada su smještena na vrhu brda;
• oba Grada gledaju na plodne doline (Ravni Kotari, odnosno Vidovo polje);
• do Gradova vas prate krševita područja, a onda, najednom, Grad dominira potpuno ravnim plodnim dolinama; da li je granica Jadranskog mora bila pomaknuta 40-ak kilometara dublje u kopno u doba kada su Gradovi nastali?
Do Asserije me prati krševita Dalmatinska zagora da bi najednom prešla u plodnu dolinu Ravnih kotara.
Da li bi trebalo da me čudi da u Benkovcu nema nijednog natpisa koji upozorava na prisutnost Asserije? Ili, činjenicu da od stotinjak ljudi s kojima sam pričao niko nije čulo da grad pod tim imenom postoji u Hrvatskoj?
Žega vrelog kolovoškog dana mi je jedino društvo na putu prema ostacima grada Asserije. Prašnjavo proširenje na putu koristim kao parking.
Upućujem prvi pogled sa ceste:
Prvi susret sa rekonstruiranim zidovima Asserije – koliko vjerno je kopiran originalni Grad?
Petnaestak redova rekonstruiranih kamenih blokova ne ostavljaju posebno jak dojam na mene. Samo jedan red kamenih blokova (u sredini rekonstruiranog zida) koji ima originalne dimenzije; ostali su manji, tanji, kao da je riječ o modernom objektu na Dalmatinskoj obali.
Naravno, zdanje originalnih graditelja se izgubilo u vremenu; nove civilizacije su dograđivale, rušile i ponovo gradile po svojim kriterijima.
Ili, kako Zadarska županija službeno tvrdi:
“… U Asseriji, blizu Podgrađa, 6 km istočno od Benkovca, su ostaci gradskog naselja gotovo kilometar dugi. Asseria je osnovana davno prije nego su Rimljani kročili na ovo tle. To je bilo moćno središte Liburnijskog plemena, čije su se teritorije protezale duž istočne Jadranske obale. Kada su Rimljani kasnije okupirali ova područja, Asseria je postala gradski centar sa Upravljačkim savjetom. Grad je bio naseljen od Brončanog doba sve do kasnog Rimskog perioda – vremenski period od jednog milenija…
Uspon Asserije kao grada se odvijao tokom prvog i drugog stoljeća naše ere, kada je predstavljala jedno od glavnih središta Liburnijskog plemena. Najstariji ostaci Asserije dosada pronađeni su datirani u period petog stoljeća prije nove ere, i prikazuju grad sa zidovima visokim 7 metara, a debelim 3.2 metra. Ti zidovi su bili dio vojnog pojasa koji je štitio bogati kulturni život na obali od invazije Barbara iz unutrašnjosti. Asseria je imala gradski centar, vodovodni sistem, javna kupatila i nekropolju sa cilindričnim nadgrobnim spomenicima (“cipus”). Najpoznatiji Rimski monument su trijumfalna vrata, jedan od sedam ulaza u Grad, izgrađen 113. godine u čast rimskog imperatora Trajana.
Arheološka iskopavanja Asserije otkrivaju nove fascinirajuće nivoe u dubini. Keramika iz grčkog perioda je prethodila Rimskom naselju, a još prije njih su ostaci Liburnijske ere…”
Mnoštvo informacija koje ću morati filtrirati u svijetlu svoje posjete Asseriji tog vrelog podneva.
Krenimo u “sridu”. Plemena nisu podigli monumentalni grad Asseriju!
Pogledajmo originalne kamene blokove.
Originalni kameni blokovi zidova Asserije koje, očigledno, nisu gradila “plemena” pa ni Ilirska (“Liburnijska plemena”)
Zapravo, službeni bilten Županije, otkriva nedosljednost. Kažu da je Grad bio u naponu razvoja u prvom stoljeću nove ere; nekoliko rečenica kasnije, tvrde da su najstariji pronađeni kameni blokovi “visoki 7 metara”, a debeli preko tri metra. Ne govori li to, zapravo, da su originalni graditelji bili ti pod kojima je grad “cvjetao”?
Naravno, tvrditi da plemenski nivo organiziranja može planski izgraditi Grad monumentalnih dimenzija i neophodnih urbanih karakteristika je naivno. Za originalne graditelje moramo ići u prošlost i rušiti teoriju o evolutivnom razvoju civilizacija.
Autor proučava originalne kamene blokove visoko razvijene civilizacije koja je izgradila Grad u “pretpovijesnim” vremenima…
Dodir sa rekonstruiranim zidom i susret sa “prihvatljivom” kopijom originalne gradnje…
Asserija je danas mješavina ostataka pra-Ilirskih graditelja, grčkih i rimskih arhitektonskih stilova. Tu, na kamenim gomilima, vidim lijepo oblikovani rimski kamen…
Ostaci rimskih kamenih ploča u Asseriji…
… zatim nadgrobne spomenike…
Rimski nadgrobni spomenici (“cipusi”) napola vire ispod zidina Asserije…
… ili kamene bunare…
Kameni bunar iz Rimskog perioda Asserije…
Svakako, potpuna rekonstrukcija jednih od gradskih vrata iz Rimskog perioda također privlači pažnju…
Rekonstruirana gradska vrata Asserije iz Rimskog perioda…
Ova vrata na suprotnoj strani ima imitaciju originalne gradnje, tako da se posjetilac osjeća pomalo konfuzno…
Prednja strana Rimskih gradskih vrata je imitacija originalne pra-Ilirske gradnje…
Interesanta povijesna referenca za zbivanja na ovim područjima je pozamašna “Istorija srpskog naroda” Vladimira Čorovića prema kojoj:
“… Moćna Rimska Imperija, koja je još 229. godine pre Hrista počela svoja osvajanja Ilirika i koja je već od cara Avgusta gospodar Balkanskog Poluostrva, ostavila je ovde duboke tragove svoje državne kulture… Novac u našim krajevima bio je ponajviše grčki: drahme i hemidrahme. Ilirski kraljevi kuju novce s grčkim natpisima…”
Ops. Da li nam Čorović ovdje nudi objašnjenje za Daorson? “Ilirski kraljevi kuju novce s grčkim natpisima”. Nakon tisuća godina postojanja moćnog hercegovačkog Grada, potomci pra-Ilira su u deklinaciji svoga razvoja. Nadire Grčka kultura i vojska. Zadnji Ilirski kralj kuje novce sa nazivom “daorson”… Dvije i pol tisuće godina kasnije, arheolozi socijalističke Jugoslavije pronalaze novčiće s tim nazivom i, ne znajući za bolje, čitavu kulturu (“Ilirsko pleme”) nazivaju tim imenom uključujući i Grad (“Daorson”)…
Pogledajmo šta još interesantno nudi Čorović:
“… Čitava obala Jadranskog Primorja beše gusto zasijana manjim i većim kolonijama i gradovima, od kojih su mnogi, iako nastali pre Rimljana, dobili postepeno latinski karakter. Među njima su i Senia (Sinj), Enona (Nin), Jadera (Zadar), Tragurijum (Trogir), Narona (Metković), Oneum (Omis). U unutrašnjosti, na reci Krki, razvio se glavni grad Liburnije Skardona (Skradin), Aserija (Podgrađe kod Benkovca), Nedinum (Nadin), Burnum, Varvaria…”
Nažalost, Čorović nema informacija o uređenju Ilirskih gradova i teritorija. To ne čudi s obzirom da nema pisanih tragova o tom periodu. Jedino što nam se stoga nudi su latinizirana imena nekadašnjih monumentalnih gradova… koji su bili naseljeni i tisuće godina nakon njihove gradnje.
Vratimo se Asseriji i pokušajmo donekle kompletirati sliku o veličini Grada. Moj obilazak Asserije trajao je znatno duže nego što sam očekivao. Nakon niza rekonstruiranih zidova, manje ili više uspješno, hodajući vrhom zaravni uočavam da tragovi gradskih zidina neprekinuto traju. Dva, tri, četiri reda visoki, kako gdje, kamen propada, ali dimenzije megalitnih blokova nepogrešivo govore o visokoj civilizaciji koja ih je obradila i ovdje postavila.
Spoj starog i novog u Asseriji – originalni kameni blokovi se susreću sa rekonstruiranim…
Zidovi zarasli u gusto raslinje mi ponegdje ne dozvoljavaju prilaz…
Zidovi Asserije su djelomično sačuvani, ali i sakriveni u gustom raslinju.
Opet, na pojedinačnim dijelovima mi se ukaže desetak ili više metara sačuvanih zidova u svoj njihovoj ljepoti…
Sačuvane sekcije megalitskih zidova Asserije.
Ponegdje, pak, prilaz mi je dovoljan da mogu izbliza promotriti vezu među kamenim blokovima. Naravno, originalno nije bilo vezivnog materijala. Strukturno, kameni blokovi su svojom iznimnom debljinom i dužinom, održavali posebno čvrstu vezu. Vezu koja, evo i nakon toliko tisuća godina, pokazuje svoju građevinsku superiornost.
Prilaz zidovima sa padinske strane je ponegdje moguć i dozvoljava da se prouči superiorna veza između kamenih blokova prošlosti.
Gotovo kilometar je trajao obilazak jedne padinske strane Asserije. S obzirom na visinu zidova (7-10 metara), težinu kamenih blokova (500 – 5000 kg), dimenzije kamenih blokova (1-4 metra dugački, 0,5 – 1 metra visoki, 1-2 metra debeli) te ukupnu dužinu zidova (oko 2.5 km), može se izračunati približna težina obrađenih i ugrađenih kamenih blokova.
Riječ je o preko dvadeset tisuća tona!
Ovo je brojka koja pokriva samo jedan red vanjskih zidova. Tu nisam uračunao kamene građevine unutar zidina. A tu je ponovo riječ o majstorstvu drevnih masona.
Usamljeni, lijepo izglačani kameni blokovi, svjedoče o sofisticiranom masonskom znanju orignalnih graditelja Asserije.
Hodajući vanjskom stranom zidova Asserije nailazim na kamene gomile koje vode prema dnu litica. Tone raspadnutog kamena čija se prvobitna uloga u građevinskim oblicima nikad neće saznati…
Tone rasutih kamenih blokova koji su izgubili svoj pravilni oblik, nepovratno su se obrušili prema dnu kanjona.
Unutar zidina su manje i više uzdignuta područja. Ponegdje je iskopavanje započelo. Svuda su kamene gomile. Koliko je različitih struktura vrijeme razorilo?
Unutar zidina su neiskopani ostaci drevnih kamenih objekata; od njih je uglavnom ostao raspadnuti kamen čija je rekonstrukcija gotovo nemoguća.
Pogled mi leti na suprotnu stranu. Preko puta je brdo slične visine i oblika. Polukružno, sa zaravni na vrhu. Dijeli ih “kanal”, udolina. Malo pažljivije sam se zagledao u to brdo. Bilo bi očekivati nepravilne redove kamena i raslinja. Međutim, pažljiv pogled odaje fantastičnu činjenicu: nasuprot meni je produžetak grada Asserije. Raslinje pokušava zamaskirati dodatne zidine, ali bezuspješno.
Očigledno da ću morati revidirati procjenu o težini kamenih blokova koji su bili ugrađeni u Asseriji. Vjerojatno je riječ o fantastičnih pedeset tisuća tona!
Brdo nasuprot Asseriji je – Asseria, takođe. Pravilni redovi stotine metara kamenih zidova, davno oronulih, upozorava da su stvarne dimenzije Asserije monumentalne.
Zastajem. Sjedam na sivi kamen. Slike dolaze same od sebe. Ovaj veliki Grad je bio na samoj morskoj obali. I, kao niz drugih na obali Jadrana, nastao je u doba neposredno nakon kraja ledenog doba. Pošto nemam analiza obližnjeg terena ne mogu da šire elaboriram, zato samo ostajem na ovoj ideji.
Ali, pogledam li na plodnu dolinu ispod mene, lako mogu zamisliti plavu umjesto smeđe boje.
Plodna dolina ispod Asserije – da li je bila prekrivena morem neposredno nakon otapanja leda s kraja zadnjeg ledenog doba?
Nastavljam obilazak Asserije. Druga strana brda je manje pristupačna i opasana je žicom. Na sredini uzvisine je mala crkvica sa grobljem. Tipično. Groblja su podizana na mjestima ranijih, a ova na mjestima još starijih. Slojevi koji pripadaju kulturama koje slijede jedna za drugom. Opomena o našoj fizičkoj prolaznosti.
U sredini gradskih zidina Asserije danas je crkvica sa malim grobljem. Koliko je slojeva različitih kultura jedna ispod druge?
Završavam krug. Ponovo sam kod glavnog gradilišta gdje traju restauracije. Zidine preda mnom izgledaju kompaktno i bude pozitivan osjećaj u meni. Valjda su arheolozi bili blizu originalnoj arhitekturi.
Rekonstruirana/obnovljena sekcija Asserije – osjećaj kompaktne gradnje i inženjerskog pristupa.
Ljetna vrućina napokon preuzima primat nad mojom opijenošću starinom. Zadnji, zadovoljni pogled prema zidinama ovog vrijednog, najznačajnijeg grada Dalmatinske zagore… i čeka me put natrag neasfaltiranim putem.
Posljednji pogled na zidove Asserije – i odlazak na prašnjavi put.
Vratio sam se u grad Benkovac. I tamo sam, napokon, vidio jedini natpis za Asseriju. Riječ je bila o lokalnom hotelu.
Jedini spomen vrijednog arheološkog nalazišta je u imenu lokalnog hotela Asseria.
