Te tople noći što je označavala početak ljeta Željko Tetrapakšu i ja uputismo se na acid-trance party u šumi izvan grada. Putem do tamo pojeli smo po trip obogaćen kapsulom čistog mdma praška.

Promatrali smo hipije s dread-locksima. Mladić s otiskom govna na koljenu, previše razbijen acidom da bi primjetio i previše ispunjen ekološkim idealima da bi ga smetalo. Odvratna zdepasta djevojka koja je hipi jer je samo oni mogu prihvatiti. Da svijet funkcionira normalno već bi odavno trebala biti svezana u nekoj javnoj psihijatrijskoj klinici što zaudara po amonijaku i sterilizaciji, nepovratno sjebana nedostatkom sociološkog kontakta. Kršni momci duge kose klanjaju se piramidama sačinjenim od trulih grana što su ih dovukli iz šume, te isprepleli raznobojnim diodama i kablovima. Nadobudni studenti političkih znanosti lica prištavih do te mjere da se za snošaj mogu ogrebati samo u mraku šume stabala na kojima rastu tripovi.

Nakon cijele noći divljanja i orgijanja uspeli smo se na obližnji brežuljak i zapalili frulu čekajući zoru. Taman smo pripalili kad odjednom ugledamo vojsku u daljini. Nebo raspara hrvatska himna svirana na dalekoj trublji. Odmah smo prepoznali bojnika Kolenka i njegovu odmetnutu IX. gardijsku postrojbu Hrvatske vojske, "Naše Momke". Glavni moto postrojbe bojnika Kolenka oduvijek je bio "Rat nikada neće završiti".

- Sreća da smo uzeli pivo - proškrguće Željko naglašavajući požutjele očnjake. Priliku je uveličao čak i msgn. Bozanić, stigavši iz Rima u posljednjem trenu. Kardinal baca blagoslov i bijelu magiju na vojnike u neoznačenim uniformama, a bojnik Kolenko ne može čekati kraj tih vradžbina, pička mu materina, pa se dohvaća megafona i objavljuje akademskoj mladeži: "Jebo vam ja mater hipijevsku, ne pokušavajte se predati jer ne želimo vašu predaju, ne pokušavajte pobjeći jer ne želimo vaš bijeg. Ova je zora vaš čas za umiranje, podnesite to muški, da, čak i žene. Ovo nije vrijeme za pregovore. Vaš je prijestup nepovratan. Ponavljam, ovo nije vrijeme za pregovore".

Na njegov poklič "Bog i Hrvati!" nastaje pomutnja u hipijevskim redovima sluđenim tripovima i lakim drogama. San mira, ljubavi i poštovanja prirode naglo se rasplinjuje, a djeca cvijeća počinju bježati. Možda bi neki i uspjeli pobjeći, ali jedan od njih uzvikuje: "Ne bježite braćo i sestre, to je upravo ono što žele, suprostavimo se fašistima, naš je duh jači". Vrsno indoktrinirani studenti okreću se i zauzimaju položaje kako bi se oduprijeli prvim valovima užarenog olova.

- Daj frulu, sve bi popušio sam, lakomi pedofilu - govori Željko i otima mi joint iz ruku. Otpijam pivo i hvatam dalekozor kako bih bolje promatrao pokolj. Na nemalo hipijevsko iznenađenje ispaljeni meci probijaju toplo meso poput maslaca. Ostavljaju miris baruta i smrti dok nejaka tijela padaju u močvaru natopljenu urinom mnogih posjetitelja manifestacije. Novinari državne televizije i vodećih tiskovina stižu do bojnika koji ih opazi pa odmah zaurla "Obustavi paljbu, sačuvaj nešto i za konjicu", a zatim kaže novinarima: "Malkoo smo ih raspigali, ne, ali tek sad stiže ono pravo". Zlatni mu zub sjaji pod reflektorima televizijskih kamera.

Iz udaljenog šumarka izlaze vojnici na slavonskim vrancima i u punom galopu kreću prema šačici hipija što se zbila na središtu livade. Liberalna krv natapa travu. "Ovim jebenim hipijima treba više kosilica, pička li im materina", govori bojnik novinarima, "No, snimajte ovo, sad će najbolji dio, mislim da je ovo za naslovnice i špicu Dnevnika". Jahači se približavaju masi u dronjcima i doslovno ih gaze u brzom galopu. Čak se i na našem spokojnom brežuljku može čuti reski zvuk pucanja lubanja što se neočekivano spajaju s nepokolebivim kopitima hrvatskih jahača.

- Ne možete ovo raditi nekažnjeno - urla vođa hipija dok mu jedan od konjanika smrskava koljeno polo palicom s ručkom u Tri Svete Boje. "Oni najhrabriji su uvijek najkomičniji", govori bojnik novinarima. "Ne mislite li da je ovo možda malo previše?", upita jedan od njih. "Službeno ili neslužbeno? Službeno primjenjujemo samo najnužniju silu, a Neslužbeno ne postoji nešto kao što je previše", odgovori bojnik, nakratko razmisli, a zatim se okrene satniku, te izda naredbu: "Objesite ovog imam-slobodu-govora skota, postavio mi je sumnjivo pitanje".

Bogati investitori znojnih ćelavih i prhutavih tjemena okupljaju se oko bojnika. Od silne radosti plješću debelim ručicama. Jedan govori drugome: "Znao sam da je Bojnik pravi čovjek za ovakvo sociološko krčenje". Na scenu dolazi brzinski skrpana teritorijalna obrana sastavljena od rumenih seoskih mladića iz okolnih vukojebina. Odjeveni su u gumena odijela, a na leđima im šprice za prskanje vinograda. Lijevom rukom pumpaju, a desnom pridržavaju raspršivače iz kojih kulja sumporna kiselina što je izlijevaju po preživjelim ranjenicima. Krici umirućih paraju jutarnju tišinu sive zore.

- Da, da, uvijek sa stilom - mrmlja bojnik i s veseljem trlja ruke. Investitori u međuvremenu s novinarima pogađaju posao oko oglašavanja javnih natječaja za izgradnju višekanalnog autoputa preko ove livade. Lokalno stanovništvo što se već skupilo na rubovima šume vilama probada posljednje preživjele prije nego što stignu pobjeći.

- Sretan vam prvi dan ljeta, a sada napravite mjesta za Progres - viče bojnik u megafon. Pješadija kreće u finalno čišćenje polja. Jedan od vojnika baca opušak cigarete Croatia u slupanu lubanju, te ga gasi vojničkom čizmom razmazujući aktivistički mozak po plodnoj hrvatskoj zemlji. Trojica vojnika siluju crnog hipijevskog labradora uvaljanog u govna, a zatim ga puštaju kući, sretnoj obitelji što se napokon riješila sina liberala.

Okružni Drvosječe krče šumu i otvaraju pogled na gradsku tešku industriju. Iz dimnjaka tvornica i krematorija kulja sumpor. Regimenta Odanih izlijeva užareni asfalt po tratini i ostacima hipija. Jedan se Investitor približava i kapitalističkim štapom okovanim zlatom gura mrtvu ruku što viri iz asfalta. "Bože, ovi su hipiji neukusni čak i kad su mrtvi". Olovni se oblaci zgušnjavaju. Počinje padati kisela kiša koja spaljuje sve osim svježeg asfalta.

Željko i ja bacamo plastične čaše za pivo na tratinu jer znamo da se neće razgraditi dvije tisuće godina, a zatim krećemo kući.

Te večeri labrador sjedi između Majke i Oca dok gledaju Dnevnik s udarnim prilogom o još jednom društvenom čišćenju. Kad ugleda prizor uz samrtni prdež izbaci crnu vojničku spermu iz debelog crijeva te se rasprsne u komade. Majka pogleda Oca i kaže: "Hm, s Rexom oduvijek nešto nije bilo u redu". Nakratko zastane, a zatim smušeno kaže: "Počistit ću to nakon sporta i vremena".

Esteban Prezvušt Grokter