Te sam subote u deset ujutro parkirao pred zgradom, izvadio svježe novine iz poštanskog sandučića i krenuo stubištem. Iza mene je bila još jedna neprospavana noć. Putem sam susreo tridesetogodišnjeg žutokljunca koji je bio priležnik odvjetnice iz stana iznad mojeg. "Oho, što ti već radiš na nogama? Nisi jučer bio vani, ha?" - procvrkutao je uobičajenim mogu-ti-biti-najbolji-prijatelj tonom. "Upravo dolazim od tamo." - odgovorih mu. Zbunjeno je otpjevao neku ispriku za pozdrav i produžio dalje. Ušao sam u stan i sjeo u suncem obasjanu sobu. Čitao sam novine i pokušavao ignorirati flashbackove koji su me vraćali u fragmente čudne noći iza mene. Redbull-votka u svakom flashu. Čudan podrumski klub. Lara. Partijana. Oštar skunk. Konobar homoseksualac. Ignoriraj ludilo. Stvari postaju jasne tek utorkom poslijepodne.

Ležim u krevetu i pokušavam spavati. Tijelo otkazuje, ali mozak se ne gasi. Ne s toliko stimulativnog smeća u krvi. Isijavam poput žarulje. Jedino što želim je spavati, ali san ne dolazi na oči. U sobu ulazi dnevno svjetlo. Sat na zidu otkucava. Nakon nekog vremena ustanem i počnem pisati. Pišem bijesno i bizarno sranje bez smisla ili čvrstih likova. Pišem tek toliko da ispucam mozak, poigravam se odvratnostima i neukusom dok ga ne izmorim, dok ne potrošim zalihe kerozina u sebi i napokon ugasim svijest. Oko podneva osjetim da sam spreman spaliti tešku frulu i ponovo leći.

Otvorio sam oči pet sati kasnije. Vani se još jednom počeo spuštati mrak. Na mobitelu me dočekala poruka s nepoznatog broja: "Memo from personal doctor: Nazovi me na moj mob. Hitno je". Poruka je bila poslana u 15:43. Možda je to bio poziv koji sam očekivao cijelo vrijeme. Ružna je policijska akcija pomela velik broj dilera u predbožićnom čišćenju pa su mnogi connectioni prekinuti, a teška su i sušna vremena već kucala na vrata. No, nestašica nikad nije apsolutna. Oduvijek je postojalo samo pitanje koliko se čovjek mora potruditi. Zato sam cijeli tjedan vršio emotivni pritisak na osobnog liječnika, vješto koristio njegov povećan fond sati proveden s teenage djevojkom, te mu generalno stvarao psihotičnu grižnju savjesti u mislima - dovoljno motivacije da se uistinu potrudi i prepiše nam kakvu zlu medicinu za vikend. Kad sam ga nazvao nešto poslije pet informirao me da je sve u proceduri, ali da još uvijek čekamo pravi poziv. S obzirom da je na svom vip.excite računu izgubio privilegiju odlaznih poziva moj je zadatak bio da ga nazivam svakih pola sata i provjeravam situaciju.

Više nisam bio raspoložen za spavanje. Novi val vikenda bio je na obzoru i gotovo sam mogao namirisati onaj uvijek prepoznatljivo osvježavajuć miris amfetamina u svojim nosnicama. Moram priznati da sam se veselio speedu. Nisam se igrao tim energetskim praškom već neko vrijeme i pucali su me ugodni nostalgični filmovi lijepih uspomena. Pušio sam frulu, preslušavao novu kompilaciju i zurio u ekran čekajući da prođe vrijeme. Uz dvije frule i mnogo repeata stiglo je vrijeme Dnevnika. Otuširao sam se i još jednom epizodično promatrao taj neshvatljivi, čudni svijet. Provjera osobnog liječnika u osam bila je ona prava. "Sve je dogovoreno, pokupi me u petnaest do devet", zazvonilo je u mojim ušima poput atomske eksplozije. Još je jedna etapa krenula u nepredvidljivost.

Iako sam već u osam bio potpuno spreman, ipak sam uspio zakasniti i pokupiti docenta tek oko devet. Frula i neispavanost su me previše opustile u fotelji pa mi se jednostavno nije dalo izlaziti na brutalnu hladnoću. Kad sam napokon stigao na vrh liječnikove zaleđene ulice on je već stajao tamo. Na moje opće iznenađenje nije bio nadrkan zbog dugog čekanja na zimi. Dapače, u njemu sam ugledao abortirani fetus nekadašnje moćne euforije u kojoj ništa ne može krenuti krivo. Pa ipak, odmah je krenulo krivo. Naime, iako je sve načelno bilo sređeno ipak smo još uvijek trebali čekati pravi poziv. Koncepcija sređivanja uz posredstvo teenage djevojke nije mi se ni najmanje sviđala - to je dijete sigurno imalo premalo iskustva, premalo pameti i premalo paranoje da bi se operacija mogla smatrati sigurnom. No, krizna vremena opravdavaju krizne akcije. Nisam bio presretan, ali jednako tako nisam imao izbora. Neoprezan bi čitatelj mogao uskliknuti da sam mogao zaboraviti speed, ali svaka osoba koja je ikada isprobala kemijske oblike vikend zabave savršeno je svjesna da uistinu nisam imao izbora. Što drugo raditi subotom navečer?

Docent je predložio da skratimo vrijeme cugom, ali još nisam bio spreman za opuštanje. Previše istrzan nespavanjem i paranoičan od silnog skunka, prenemiran da bih se mogao smiriti dok svi faktori nisu za svom mjestu. Umjesto cuge zapalio sam frulu i objavio da je bolje da preslušamo kompilaciju, spalimo frulu, napokon sredimo speed, pa se tek onda izgubimo u hedonističkom kaosu u kojem ništa nije previše. Bilo je oko pola deset kad je napokon stigao poziv u skladu s kojim smo odmah krenuli prema zlokobnom dijelu grada, napokon se sastati djevojčicom na mračnom parkiralištu, pokupiti svoj paket vikend-slatkiša i napokon krenuti u još jedno poglavlje primjenjenog čudaštva i spontanog gubitka kontrole. Odložio sam pola frule za kasnije i malo jače pritisnuo gas kako bismo čim prije stigli na odredište. Kompilacija je bila vrlo motivirajuća, a divljački su tonovi stimulirali dopaminske receptore debelo ih podsjećajući na uobičajena iskustva brzine.

Kad smo napokon stigli na parkiralište, curica nije bila tamo. Kao što sudbina uvijek uredi u blizini je bila policijska stanica. S uznapredovalom paranojom u podsvijesti nisam se osjećao ugodno sjedeći u autu u subotu oko deset navečer, u zloglasnom susjedstvu, u blizini policijske stanice, s previše zlog skunka u krvi i još više u ladici, čekajući zaigranu nepredvidljivu teenagerku s pet grama speeda. "Popušimo cigaretu do pola pa ćemo je tek onda zvati", kaže osobni liječnik dok sjedimo u tišini isprekidanoj samo mojim lupkanjem po volanu. Previše rizičnih faktora, previše čekanja. "Samo što nije", govori mi osobni liječnik, a ja se pitam govori li mi to samo da me umiri. Pa ipak, automobil uskoro stiže. Djevočica se parkira nasred ulice i gasi auto. Njena mlađahna prijateljica izlazi sa suvozačkog sjedišta. Iznutra trešti nekakva partijana, a malena pleše po ulici. Očigledno je našmrkan kao krava. Ovo je loša reklama. Loša karma. Loša situacija. Formula za nesreću. Zjakam uokolo. Docent izlazi iz auta i kreće prema njima. Djevojčica mu baca zamotuljak speeda preko ulice. On izgubljen broji lovu nasred ceste. "O bože, kakva sve nepouzdana sranja moraš progutati", mrmljam u bradu zamagljen frulom. Otvaram prozor, guram glavu na hladnoću i urlam docentu "You're killing me, mate. KILLING ME!". Cijeli performance traje još nekoliko minuta. Nekoliko sasvim nepotrebnih minuta jer je u svakom sređivanju svaka minuta nakon primopredaje sasvim nepotrebna. Docent se napokon vraća u auto, a djevojčice odlaze u nepoznatom smjeru.

Mi se pak odlazimo na drugi kraj grada. Imam provjerenu informaciju da se u Crnoj Rupi održava svojevrsni internet forum party. Hrpa graničnih geek tipova i razigranih teenagerki ispunjavat će lokal do sitnih sati i time nam omogućavati kvalitetan poligon i kamuflažu za brzinsko divljanje. Takav je barem moj plan. "No, tajanstveni su putevi kemijski", pomislim gledajući docenta manično zavarenog u SMS međuljudski odnos sa svojom osobnom teenagerkom i njušim nevolje. Pa ipak, prva je stanica definitivno Crna Rupa, a odluka da dvije linije treba složiti još u vožnji do tamo dolazi sama od sebe. Osjećao sam da je ispred mene još jedna kaotična noć i omalovažavao osobnog liječnika koji nikako nije uspijevao otvoriti vrećicu speeda proklinjući curicu koja nas je sigurno zakinula za par lajni i prepakirala prašak. Tijekom petnaest minuta vožnje docent ne uspijeva otvoriti paketić, a ja sam prezauzet vožnjom i spaljivanjem ostatka frule. Postajem vrlo nervozan, a neuroza razbistrava skunk omamljenost koja vlada mojim umom. Kad napokon stignemo na parking otimam mu paketić i preuzimam kontrolu nad situacijom koja je očito izmakla kontroli. Osvrnem se u svim smjerovima i istresem impozantnu količinu speeda na tvrdo ukoričeno hrvatsko izdanje "Širenja područja borbe" koje sam pronašao na stražnjem sjedištu. Docent preuzima formiranje linija dok ja motam novčanicu od dvjesto kuna. Dodajem mu prljavi papirić s nacionalnim oznakama uz čiju pomoć zvijer pohlepno ušmrkava liniju od barem trećinu grama. Jasno mi je da je speed vrlo dobar čim vidim da instantno uzjogunjen izlazi iz auta, istrzanim pokretima pali cigaretu i požuruje me. Pošmrčem polovicu amfetaminskog nasipa za zaštitu od polave rezignacije u svaku nosnicu i odmah osjetim gorki osvježavajući okus u grlu. "Ja večeras ne pijem puno", najavljuje osobni liječnik, a ja ga potpuno podržavam. Obojica znamo da je dogovor čisti proforma optimizam. Sluznica divlja kao i uvijek u početnih nekoliko minuta dok ubrzanim korakom hodamo prema lokalu. Vučemo nosine poput prehlađene nedonoščadi. Zastanem pred vratima držeći kvaku i okrenem se osobnom liječniku: "Sad apsolutno prestajemo šmrcati. Cooleri. Ok?". "Ok, stari".

Lokal je dupkom pun, a bijela su svijetla još uvijek upaljena. Možda malo previše svjetla za moje rapidno proširene zjenice, ali spreman sam biti prilagodljiv. Iz zvučnika dopiru zvuci kvalitetne partijane. Vrlo sam optimističan jer sam očekivao najgori oblik juke-box demokracije koji automatski omogućava mnoge neukuse što ih se ojadna internet dječica mogu dosjetiti u pijano-euforičnom zanosu. Žera-i-Loša kurčine. Vješalica je zatrpana kaputima, ali nekoliko ih premještam i vješam svoju. Znam da ću ionako izaći zadnji pa nema smisla da svi koji odlaze prije mene moraju premještati moju đubretarku. Na samom rubu šanka, odmah pored telefona čekaju nas dva posljednja prazna mjesta. Ulogorimo se i naručimo prvu cugu. Večer je bila posvećena juice-votkama po promotivnim cijenama. Pa ipak, teško je piti juice-votke kroz cijelu noć brzine. Previše soka stvara neugodnu žgaravicu, a želudac nije previše oduševljen visokom dozom šećera. Moja narudžba proizašla iz takvih misli, kroz manično amfetaminsko škrgutanje glasi "Juice-votka s manje soka i više leda". Led je esencijalan za svaku cugu. Docent se potpuno slaže, ne zato što je oduševljen kombinacijom već zato što je dovoljno naspidiran da bude oduševljen bilo čime.

Nagli je udar speeda u meni prouzročio trenutnu fizičku slabost. Sjetio sam se da se ne sjećam kad sam zadnji put pio nešto bezalkoholno. Mogućnost dehidracije vrlo je velika, pogotovo kad se doze i pulsiranje mozga enormno povećaju. Odjednom sam zabrinut za sebe. Užicam konobaricu čašu vode. Pijem vodu s puno leda iz velike čaše za coca-colu i juice-votku paralelno. Skidam košulju i ostajem u kratim rukavima. Desetak minuta, dvije čaše vode i četiri juice-votke kasnije već se osjećam mnogo bolje pa počinjem proučavati navike populaciji u kojoj sam se večeras odlučio skrivati od brutalnih stvarnosti koje nas okružuju. Primjetim da nas konobarica promatra sa simpatičnom sumnjom, kao da zna na čemu smo pa nam znatiželjno proučava navikei traži sitne detalje o kojima ja uvijek pričam. Šećem pogled lokalom i dva ili tri puta primjetim da se pogledi slučajnih prolaznika prečesto zaustavljaju na meni. Možda bi u nekim drugim okolnostima ta spoznaja izazvala barem maleni val paranoje, ali speed je prekarizmatična droga da bi me zabrinjavali slučajni prolaznici.

Idila nije dugo potrajala - djeca su uskoro otkrila juke-box. Uz nekoliko razumnih izbora uvijek dolazi još barem toliko neukusa, komercijale i jednostavnog primitivizma. No, i to bi me brinulo u nekim različitim okolnostima. Amfetamini su prokolali punom snagom i potpuno mi je svejedno što slušam i zašto. Sve zvuči dobro. Dajte mi bosance. Dajte mi seljačine. Dajte mi srbe. Dajte me ustaše. Dajte mi bilo što. Mojim tijelom i duhom vibrira hladna i proračunata brzina.

Nakon sat vremena potrošnja leda u lokalu postane prevelika za ledomat pa konobarica zamoli osobnog liječnika da sredi nešto leda u obližnjem Kamenolomu. On ne želi ni razmišljati o obavljanju te misije bez mene. Moja skromna malenkost, s druge pak stane, na svakom plućnom krilu ima slova "BOG" urezana britkom oštricom kemijskog čelika. Što se mene tiče, u tim sam trenucima najbolji izbor za pregovarača o ulasku u EU, a kamoli za nabavku trivijalne vreće leda od lokalnog ugostitelja. Docent grabi vrečicu, a ja prebacujem košulju preko ramena. Vani je -8, ali mi ne primjećujemo zimu. Dok se približavamo birtiji svi su pogledi kroz staklene stijene upereni u nas iako još nismo ni ušli u lokal. "Otkud vas dvoj'ca, jebači?", urla konobar bosanac prije nego što stignemo zatvoriti vrata. Docent je zamrznut. Jedini pokretni dio njegovog tijela je vibrirajuća vilica. Ukipljen stoji za šankom nesposoban za bilo što. "Bog vas ub'jo, kud po toj zimi bez jakni? Napaljenost grije, a kokošari?". "Tako nekako, gazda". Samo da još više pritisnem docenta objavim da ćemo popiti piće i malo popričati. Neće škoditi, zar ne? Za stolom sjede Tomman Tarkan Gigi i Lucijan. Upravo završavaju pića i namjeravaju se prebaciti na brain-damage program u Crnu Rupu. Tijekom cijele epizode docent ne izgovara niti jednu jedinu riječ, a ja sam komunikativniji od Jadranke Kosor na predizbornom sučeljavanju. Osjećam se potpuno iznad konverzacije, kreiram ju i prilagođavam vlastitoj zabavi i potrebama. Doduše, žvaka je u mojim ustima već rastaljena, a cigaretu ne vadim iz usta, u konstatnom sam pokretu između šanka i stola za kojim sjede Lucijan i Tomman, ali preegoističan sam da bih osjećao paranoju što se obično penje kičmom kad te ljudi gledaju kao što su mene gledali te večeri u Kamenolomu. Trebalo nam je manje od četiri minute da satremo cugu. Znam to jer sam brižljivo pratio Coca-Cola sat na zidu upravo zato da ustanovim u kojoj smo brzini. Crveni je sat na trenutak izgledao kao brojač okretaja čija kazaljka u mahnitim zamasima pokušava slomiti limitator i zarotirati se za pokoji krug. Nisam stigao ni odložiti praznu čašu na šank kad je konobar izašao iz stražnje izbe s dupkom punom vrećicom leda u najboljoj maniri toplih, ljudskih, odnosa. "Evo, ja natrpo odmah.. Hehe, da vas ne čeka mala. Nemojte da ne dobijete pičke zbog gluposti." Račun od 24 kune platio sam s trideset, rukovao se s konobarom poput prave zemljačine, kimnuo docentu da zgrabi vreću i krenuo prema izlazu. Osjećao sam se kao da sam dobio izbore.

Kad smo izašli natrag u hladnu tišinu betonske noći još mi uvijek nije bilo jasno što je snuždilo osobnog liječnika. U toj birtiji nije bilo ničeg opasnog. Lokal u kutu, nikom na putu. Čak su i panduri koji su redovito dolazili na pivo i rezultate sportske kladionice bili apsolutno nezainteresirani za rat protiv droge. Ako nisi razbijao inventar ili ugnjavio nekog bio si dobrodošao gost. Ludilo je tamo zalazilo u mnogim profilima i oblicima, a mi smo bili samo jedan od njih. Dakle, kao šetnja parkom u proljetno poslijepodne. Pa ipak, neka je čudna paranoja obuzela osobnog liječnika kao što su ga uznemiravale mnoge stvari uglavnom vezane uz teenage djevojku. Ušao je u začarani krug pretjeranih analiza koje uvijek zajebu sve generalno jednostavne i dobre stvari u životu. Dok smo koračali natrag prema Crnoj Rupi odlučio sam se za dodatnu dozu rough-terapije: "Znaš zašto ti nosiš jebenu vrećicu, a ne ja? Zato jer ne moram ja valjda sve, pička mu materina. Btw, sad kad se vratimo nemoj mi biti smrznut. Nadam se da se možeš nositi s pripitim internet teenagerima. Kamenolom je možda bio krupan zalogaj, ali ako su ti i oni previše - nema beda, ja ću ih sve kontrolirati i obraditi samo da mi se ti ne osjećaš intimidirano. Samo reci, burke. Samo reci! Trebam li obrađivati i ove jebene maloumne teenagere?!". Rekao je da ne trebam.

Na mjestu za šankom čekala su nas dvojica jebenih maloumnih teenagera. Već sam krenuo prema njima spreman za razgovor kad sam ugledao dva slobodna mjesta na drugom kraju šanka. Bilo je to odmah do vrata od zahoda kroz koja bih se mogao ušuljati i kradomice povući još speeda. Odustao sam od interakcije s internet crvima i povukao docenta na obećano mjesto ispod sata. Konobarica nam je premjestila cugu i pred nas odmah stavila još dvije. Završavajući ostatak cuge prvi sam put primjetio da sam pijan. U glavi sam bio apsolutno bistar, oštar i rezolutan, ali noge su davale začuđujuće povratne informacije. Bilo je komično promatrati svoje vlastito tijelo kako je pijano dok se mozak prži u potpunoj kontroli.

Uskoro se spustio i Tomman Tarkan Gigi, te ponosno objavio da se Lucijan uputio na kenjažu u obližnji topli dom i da će nam se zbog toga pridružiti nešto kasnije. Ugledao sam juice-votku na šanku. Nije bila jedna od naših, pripadala je nekom od vječno cirkulirajućih malih gadova u potrazi za ljubavi. Izgledala je netaknuto. Nagnuo sam se, uzeo čašu, pružio je Tommanu koji je bio zadubljen u čemerni razgovor s osobnim liječnikom i pitao "Može juice-votka? Party je, pristupačne cijene". Neko sam se vrijeme zabavljao s Tommanom, a u pozadini svakog kadra bio je docent koji je sve više tonuo u čudno mračnjaštvo, još jednom opsjednut mobitelom, još jednom u čudnim analizama, pitanjima, očekivanjima, još jednom zapleten u gušeće bršljane vlastitih emocija. Pretpostavljam da sav alkohol nije pomogao. Znao sam da je samo pitanje vremena. Pitanje je vremena kad će me pokušati najebati da odemo u Vortex. Znam to jer već danima znam da će njegova djevojka večeras biti tamo. To znam jer mi je on ispričao u sklopu prezentacije "Zašto ja i moja djevojka ne možemo i ne smijemo biti vani zajedno". Zašto me uporno opterećivao svojim napornim analizama? Nisam imao odgovor. Ali sam znao da će se unatoč svim rezolutnim odlukama i dogovorima njegove emocije još jednom preliti iz kemijskog ekspres lonca zakuhane dobrim starim emotivno slamajućim alkoholom i sluđujućim psihotičnim speedom.

Pa ipak, kad je napokon prekinuo svoju šutnju rečenicom: "Mogli bi malo do Vortexa, na cugu ili dvije", ja sam odmah ispalio: "Može". Kako bih mogao odjebati osobnog liječnika? Jebiga, ako su njegovi psihotični napadaji ljubavnog ludila putokazi za noć ispred nas, zašto ne? Tomman je pitao da li može s nama, a ja sam jednako ispalio "Može". Docent me povukao na stranu i pitao "Tomman ide s nama u autu? Sjeti se spideka". No, meni se živo jebalo. Što se mene ticalo, Tomman je mogao vući speed s nama ako je za takve stvari, ili se suzdržati od zgražanja dok ga mi vučemo ako nije za takve stvari. Jednostavno. Stvari su rapidno postajale čudno jednostavne. Tomman je pak vjerovatno odlučio da uopće ne želi biti pred takvim izborom pa se predomislio i obznanio da ipak ne želi ići. Odlučili smo pričekati Lucijana kojeg smo u međuvremenu najebali da kupi još cigareta na benzinskoj pumpi kad dolazi. Nije mi se toliko radilo društvo Tommanu, koliko sam se želio uvjeriti da će Lucijana dočekati netko poznat i druželjubiv u Crnoj Rupi, netko tko će ga zadržati dovoljno dugo da mu stignem proučiti navike kad napokon skinem docentove bolesne potrebe s leđa.

U međuvremenu se pojavio i Mr. Avatar. Bio je to mladić u kasnim dvadesetima, za kojega sam u to vrijeme bio siguran da unutar svoje duše nosi sabijen smisao života. Posljednju božju poruku korisnicima egzistencije. Njegova genijalna jednostavnost naprosto me ostavljala osupnutim. Bio je u Crnoj Rupi svake ili svake druge večeri. Obično je dolazio tek oko jedanaest. Njegovp pokriće za tu rutinu bilo je da "ranije ima previše nepotrebnih ljudi u lokalu". Svakog je dana odlazio na posao rano ujutro, vraćao se kući, izašao s djevojkom koju nije volio, te završio večer u usamljeničkoj maniri teretnih pivčuga u Crnoj Rupi čija su ga vrata uvijek čekala otvorena. Uvijek smiren, apsolutni kuler, vrhunski cinik, vrlo maštovit i sklon vizualizacijskim rutinama, nevjerovatno lucidan, apsolutno indiferentan prema svemu, te više nego osjetno načitan. Mr. Avatara sam uvijek volio vidjeti za šankom. Definitivno sam se želio družiti s njim te večeri, pogotovo empatično nabrijan speedom, pa sam mu u prolazu povjerio svoju malu pasiju s osobnim liječnikom i njegovim neodlučnostima, ispričao se i najavio svoj skori povratak. Mr. Avatar je bio već prilično pijan, ali znao sam da će me čekati, on nije bio jedan od onih ljudi koji izlaze iz lokala prije zatvaranja, bez obzira na sve.

Povukao sam osobnog liječnika koji je oduševljeno prihvatio moje kretanje. Čim smo sjeli u auto otvorio sam paketić s prahom, osobni je liječnik još jednom inzistirao da on složi lajne, a ja sam se pronašao u flashbacku istog takvog šmrkanja od prije dva sata. Pitao sam se da li se uistinu sve između dogodilo ili smo cijelo vrijeme na parkingu i vučemo zle amfetamine. Još smo jednom priključeni na intenzivnu partijanu koja dopire iz zvučnika. Osobnom se liječniku žuri i navaljuje da priđemo Vortexu kroz glavni ulaz, no odbijam ga u startu i vozim nas do sigurne bukse jer si planiram šmrknuti još spidekta. Uskoro smo na zaleđenom puteljku što vodi prema Vortexu, naspidirani do ludila, s apsolutnim imperativnom šanka.

Vrijeme koje smo proveli u Vortexu bilo je sasvim nezanimljivo. Da nisam bio na speedu možda bi me čak uhvatila neka melankolija. Bilo je čudno gledati to mjesto koje je bilo miljama daleko od onoga što je Vortex nekada bio. Promijenili su se ljudi, promijenila se atmosfera, čak i konobari. Ritmovi koji su dopirali sa zvučnika bili su blagi u usporedbi s onim na što smo se navukli u autu. Stajao sam pokraj prijatelja docentove teenage djevojke samodostatan, s cugom u rukama, bez ikakve potrebe za interakcijom. Kad bi mi se netko tko me poznavao obratio odgovorio bih mu "Večeras ne odgovaram na pitanja". Čekao sam da docent odradi svoj performance teških emocija i da se čim prije izgubimo. Odjednom sam u gužvi ugledao Juniora i Šanera. Docent mi je već neko vrijeme pričao da se Šaner potpuno spalio, a Junior smirio, pa je ta večer bila svojevrsni test kojim sam se htio osobno uvjeriti da su zli dani uistinu došli. Možda me odvalila speed samodostatnost, možda su docentove priče stvorile predrasude u meni, ali kroz to sam druženje primao samo frekvenciju isprazne bombonaške plitkosti. Osjećao sam se kao lik iz bajke koja je odavno završila. Te sam večeri napokon prihvatio da je još jednom kraj, još su jednom zalihe životne energije bile posrkane iz ljudi, još je jednom valjalo krenuti dalje poput nomada u vječnoj potrazi za rijetkim grmovima pustinjskog bilja, prehrani za svoje unutrašnje rogate demone. Svemirski osjećaj potpune euforije zauvijek se izgubio iz Vortexa i svih socioloških priključaka koje je on povlačio za sobom.

U jednom je trenutku do mene došao docent i pokušao me nagovoriti da prodam nešto speeda njegovoj djevojci. Znao sam da subotom svakome treba pomalo stimulacije i sunčanih naočala za izbjegavanje besmisla. No, isto sam tako znao da bi se u toku slijedećeg tjedna ja mogao naći u istoj situaciji, a da tada zajamčeno neće biti niti jedne dobre vile koja bi meni isporučila čudo. Bolje ih je večeras ostaviti na suhome nego se sutra u samoći lupati po glavi zbog lažnog osjećaja empatije koji uvijek nestaje zajedno sa zadnjim zrncima bijelog praha. Rekoh docentu, "Prijatelji su prijatelji, ljubav je ljubav, sociološki priključci su sociološki priključci, ali speed je speed i obojica znamo da nema jebene šanse. Svatko tko ga je ikad probao zna da nema jebene šanse". Odmaknuo sam se od ljudi, pušio cigaretu za cigaretom, pijuckao piće i kontemplirao o smislu života. Ne mogu reći da mi je bilo loše. Bilo mi je bolje nego mnogih takvih večeri, samo što ljudima oko mene nije bilo. No, to je već bio njihov problem, ja sam jednostavno bio negdje drugdje. Negdje gdje smo nekada bili zajedno.

Napustili smo Vortex oko pola tri. Još dok sam oblačio đubretarku počeo sam razmišljati o speedu koji me čeka u autu. Ma kog zavaravam, speed je bio negdje u podsvijesti cijelo vrijeme. Bilo je prokletnički hladno. Noć u konkurenciji za najhladniju noć godine. Čim smo ušli u auto po četvrti smo put ponovili savršeno uigranu rutinu, priuštili još jedan električni udar svojim ubrzanim mozgovima. U sebi sam zahvaljivao kemijskim drogama. Docent bi u tim trenucima bio depresivan, ali nitko ne može biti depresivan s gramom speeda u sebi. Parkiralište kod Crne Rupe dočekalo nas je prazno i to nas je pomalo zabrinulo. Netko racionalniji bi u strahu od zatvaranja lokala možda odgodio lajnu speeda za slučaj da uistinu ne radi. No, to nas nije omelo. Primjetio sam da su linije postajale sve deblje, a za razliku od početka večeri kad smo bili oduševljeni intenzitetom i čistoćom, sada smo sve više vjerovali da speed i nije nešto posebno dobar. U najbolju ruku prosjek, uvjeravasmo jedan drugog.

Kad smo stigli do ugla i začuli glazbu bili smo presretni. Pogled kroz staklene stijene lokala otkrivao je da je party još uvijek u punom zamahu. Bijela su svijetla bila ugašena, a crvene su neonke još jednom preuzele odgovornost za atmosferu. Doduše, juke-box je još uvijek bio u pogonu. Žalostan i vrlo zoran dokaz da je demokracija apsolutno pogrešan oblik društva. Ovim je internet teenagerima trebala čvrsta ruka poznavatelja jer su svojim sentimentalno-seljačkim Žera-i-Loša pizdarijama stvarali potrebu za bljuvanjem. No, nema veze, širim ruke na prve taktove Thompsona i vičem "BOG I HRVATI" u prividnom zanosu. Moje poigravanje ironijom prelazi svaku mjeru, pomislim. Primjetio sam da je Tomman Tarkan Gigi predvidljivo nestao, ali je Lucijan još uvijek bio za šankom. Pored njega je sjedio Mr. Avatar u standardnoj pozi prekriženih nogu s teretnim Ožujskim ispred sebe. Žalio mi se da je danas došao posebno kasno u nadi da će se ljudi profiltrirati, ali eto u tri je još uvijek sve ispunjeno nepotrebnima. On odlazi na zahod, a na njegovo mjesto sjeda Mali Princ, mladić iz susjedstva koji je u to vrijeme tek počeo ulaziti u mračni svijet noćnih ljudi. Očita mu je namjera uvaliti se nelijepoj plavokosoj djevojčici što sjedi s njegove druge strane. Mr. Avatar izlazi iz zahoda, odmjeri Malog Princa od glave do pete, ne prozbori ni riječ, uzme svoju cugu, ispriča se malome što ga ometa i okrene se meni. "Ako ga moja stolica večeras dijeli od snošaja tko sam ja da ga zajebem?", kaže, natoči pivo u čašu i ostane stajati.

Još nam je jednom ponestajalo cigareta pa sam nagovorio Malog Princa da skokne do pumpe po još. U to sam vrijeme mnogo puta znao počastiti Mr. Avatara kvalitetnom frulom. Kao što rekoh, bio je ok lik i nikad mi nije bilo žao zapaliti frulu s takvima. Bilo je to iznad materijalnih vrijednosti. Još prije nego što sam otišao u Vortex suptilno mi je par puta napomenuo "Daj mi dopinga". Sada, dva i pol sata kasnije već je vikao "Ako se ne vratim iz zahoda za deset minuta uleti s jointom za reanimaciju". Imao sam jednu frulu u autu, ali to je bilo za moje spuštanje u jutarnjim satima. Osim toga, nije mi trebala frula, ne onako naspidiranom i pomahnitalom. Ipak, želio sam nešto dati Mr. Avataru pa sam se nagnuo i diskretno mu prišapnuo: "Nemam vutre. Znam da nije racionalno vući speed u četiri ujutro jer nikad nećeš zaspati, ali ja imam speeda u autu, na njemu sam cijelu noć tako da mi je više-manje svejedno. Pitanje je da li je tebi". Zamislio se na nekoliko trenutaka, a onda šutke ustao i počeo tražiti jaknu. Pretresao sam lokal u potrazi za osobnim liječnikom, ali nije ga bilo. Vjerovatno opet izvodi nekakve egzibicije s djevojkom, pomislih.

Čekali smo konobaricu da nam otključa vrata kako bismo izašli iz lokala kad se pored nas stvorio Mali Princ. Zašto on još nije otišao nisam mogao shvatiti, ali svi smo zajedno čekali konobaricu koja nas je pogledom punim podrške još jednom ispratila u novu pizdariju. Moj je auto bio parkiran na pola puta između pumpe i Crne Rupe tako da je Mali Princ krenuo s nama. Nisam znao kako da mu objasnim da ćemo mi sjesti u auto i ostati na parkingu, a on mora po naše cigarete pješice, pa nisam ni pokušavao. Putem smo sreli osobnog liječnika koji se vraćao iz nepoznatog habitata, te ga pokupili sa sobom kao još jednu kreaturu iz Čarobnjaka iz Oza. Otključao sam auto i Malom Princu koji je zastao rekao "Samo ti nastavi, nađemo se ponovo u Crnoj rupi". Docent i ja smo maksimalno precizno odradili poznatu rutinu, ovaj put u tri primjerka. Bio sam zadnji i taman povukao ostatke svoje linije kad se Mali Princ vratio s cigaretama. Svi smo se zajedno vratili u Crnu Rupu. Trojica od nas malo bržim korakom.

Bilo je oko pola pet kad se populacija počela filtrirati. Nepotrebni su ljudi napokon odlazili kućama, a samo oni najčudniji i najsjebaniji ostajali su dočekati jutro negdje gdje još nije zavladala tišina i smiraj. Negdje iz mistične tame noći pojavila se Lara. Cijele noći nisam osjećao da mi nedostaje, ali u tom sam trenutku gotovo pao na koljena zahvaljujući pažljivom bogu na njegovoj nepogrešivoj providnosti. Konobarica je pustila kopiju partijane koju smo slušali u autu, a mi smo zajahali kvalitetnu špicu i animirali teenagere u lokalu, pokušavajući im vlastitim primjerom pokazati da nikad nije gotovo. Lucijan je, u međuvremenu otrovan trostrukim juice-votkama i čemernim razgovorom s osobnim liječnikom, ustao i krenuo u svoj posljednji juriš. Trčkarao je lokalom poput debeljuškastog medvjedića, gadno se zanoseći u svim smjerovima. Za puni doživljaj nedostajala mu je samo mreža za havatanje laptira. Mr. Avatar je u nekom trenutku također izgubio kontrolu i počeo natjeravati žensku čeljad grabilicom za led. "Samo im želim uhvatiti bradavice u metalni stisak", objasnio mi je u prolazu. Osobni je liječnik plesao na stolu na kojem je cijelo vrijeme netko morao sjediti kako luđak ne bi pao. Ja sam dva puta morao ući u zahod na pouzdanu salvu histeričnog smijeha koji je bio moja jedina reakcija na kaos što sam ga promatrao. Potpuno sam se istopio u bizarnom ludilu što je vladalo lokalom.

Nešto prije sedam u lokalu su postojali još samo najuporniji. Počeo sam se spuštati. Speed bistrina je nestajala, a tijelo je popuštalo alkoholu kojeg cijelu večer nisam primjećivao. Dva su me narodna hita na zvučnicima poprilično zakucala. Osjećao sam da mi ističe rok trajanja. Docent je također bio na izmaku. Otišao sam do Lare i njenih prijateljica spreman se pozdraviti i otići. No, čim sam se našao u njenoj blizini, osjetio njen miris, osjetio toplinu njenog tijela, čim me pogodila ta nekontrolirana kemijska reakcija bio sam spreman za još. Speed još nije ni izdaleka nestao iz mog organizma. Tijelo je možda usporavalo, ali um zasigurno nije. Lucijan koji je u međuvremenu zaspao na stolnom nogometu odjednom skoči sa stola, na nekoliko trenutaka zažmirka svojim krvavim, duboko usađenim, svinjskim očima, pa se zatim sruši na pod. Ja sam osobno preindiferentan da bih se zamarao, ali dvojica preostalih mladića ga podižu i svi odlaze zajedno. Pretpostavljam da su ga polegli ispod stola u njegovom uredu koji je bio nedaleko i otišli kući.

Približavalo se osam sati kad sam ostao sam s Larom. Mentalni i fizički kolaps kucao je na njena vrata već neko vrijeme. Lara je u posljednjih dva dana spavala manje od dva sata, a njene žile nisu imale privilegiju transportiranja zlih stimulansa do pomahnitalog mozga. Sjedili smo još neko vrijeme i sipali besmislice kakve ljudi obično sipaju nakon neprospavane noći ili više njih. Lokal je izgledao monstruozno. Debeli, meki, sočni talog prekrivao je svaki centimetar poda i bio prošaran beskrajnim nizom čikova i neidentificiranog smeća. Konobarici je trebalo dvadeset minuta da nas napokon izbaci. Još smo jednom izašli u hladnim suncem obasjano jutro.

Otpratio sam Laru do njenog auta i poljubio je za rastanak, istovremeno se nadajući da će se vile sreće pobrinuti da njen put do kuće bude siguran. Zaleđenim puteljkom spustio sam se do svog auta. Sva su stakla bila zaleđena. Sjeo sam u auto, uključio grijanje, pripalio cigaretu i pomislio da bih trebao strugati led, a zatim odustao i jednostavno ostao sjediti s upaljenim motorom čekajući da se ledena kora otopi svojevoljno. Bio sam tamo: na parkiralištu, u devet ujutro, blago žmirkajući na jutarnjem suncu, s cijelom noći stimulansa iza sebe, osjećajući se generalno dobro.

Esteban Prezvušt Grokter