Sve je počelo s nesanicom. Ok, nesanica je bila direktna posljedica intenzivne konzumacije kemijskih droga, ali konzumcija je bila posljedica nečeg drugog, a to je bilo posljedica nečeg trećeg, i tako možemo unedogled sve dok nas uzročno-posljedične analize ne dovedu do prvih amino-kiselina u praoceanima. Ali, kog boli kurac za paleontologiju? Početak ove priče je nesanica. Kemijske droge, poglavito amfetamini i mdma imaju neugodne nus-pojave. Istrzan se dovučeš kući u šest ujutro, um i tijelo su umorni, ali dopaminski receptori su još uvijek aktivni i san ne dolazi. Ležiš sam u hladnom krevetu, škrgućeš zubima, otireš hladni znoj s čela, slušaš ptice koje ne prestaju pjevati i osjećaš kako se u tebe uvlače tjeskoba i paranoja. Divan osjećaj koji te pratio cijelu noć neprimjetno se transformira u noćnu moru. Sve ono u što si vjerovao oko dva ujutro dok te peglala špica sada postaje glupa laž. Piša ti se, ali paranoja te ne pušta iz sobe da ne bi sreo nekog od glupih cimera. Previše pitanja. Komunikacija je stvar koja se mora izbjegavati pod svaku cijenu.

Nakon nekoliko turbulentnijih spuštanja dolazi trenutak u kojem spoznaješ da li su kemijske droge tvoj novi sport ili noćna mora koju treba čim prije zaboraviti. U tom trenutku pojavljuje se vaga - pitanje je da li ti se špica sviđa više nego što ti se crash gadi. Ja sam se odlučio za špicu. Pa ipak, spuštanja su bila gadna. Nakon mnogih morbidnih jutara zamrzio sam spuštanje. Želio sam ostati u boljem svijetu. Jer, u šest ujutro kad dolaziš kući sve je još uvijek super. Tada znaš da spuštanje dolazi uskoro i gadi ti se spoznaja da će optimizam i mir koji osjećaš uskoro izgledati kao falsifikat. Tako sam samome sebi počeo slati SMS-ove prije spuštanja. Pošalješ poruku na svoj broj i ne otvaraš je. Nek čeka sivo jutro u kojem će ti trebati podsjetnik da je život vrijedan življenja i da se mala psihološka neugodnost isplati. Treba ti podsjetnik da se sjetiš kako je bilo dobro. Nakon toga sam si počeo ostavljati poruke po stanu. Sitne djeliće euforičnih mudrosti za čemerne depresivne ponedjeljke koji donose neizbježan povratak u nekemijski svijet.

No, nije previše pomagalo. Pročitao bih poruku i mozgom znao da govori istinu, ali nisam mogao vjerovati srcem. Crash i kemijske promjene u mozgu ne možeš zajebati trivijalnim porukicama. Tako sam došao do nove ideje. S obzirom da spavanja ionako nema, zašto potratiti vrijeme u krevetu s anksioznim razmišljanjima koja te sve dublje vode u kurac? Zašto za to vrijeme ne bih napisao malo opsežniju poruku u vidu kratke priče? Uistinu, zašto ne bih? Poruka će biti efikasnija, a kad završim s pisanjem bit ću već debelo istrošen i jednostavno se onesvijestiti. U ponedjeljak ću imati detaljan podsjetnik na to koliko se isplatilo. Tako sam u sivim jutrima počeo pisati priče o magičnim noćima što bile iza mene. Puko zapisivanje činjenica. Dokumentaristički pristup životu, ugodna potrošnja vremena i mentalne energije. Sigurno bolji način od mračnih tjeskobnih horora koji čekaju u krevetu.

Ali, kad počneš pisati ništa više nije stvarno - sve postaje priča. U početku sam pisao retroaktivno. Esteban je bio samo pseudonim. No, nakon nekog vremena počelo se javljati logično pitanje: hoće li priča što ju donosi ova noć biti bolja od prethodne? Sve bi se češće pri donošenju odluka zapitao: "Što bi napravio Esteban?". Pišući o sebi, stvorio sam alter-ego. Noći više nisu bile moje nego Estebanove. Stvarni se život rapidno pretvarao u priču. Vani više nisam bio ja nego Esteban. Prestao sam živjeti stvari i zatim pisati o njima, i počeo prvo živjeti priču, a onda je zapisivati. Nisam više pisao što se dogodilo, nego prvo živio noć kao priču, a onda pisao o njoj. Noći su postale fikcija. S izuzetkom da su se stvarno događale u stvarnom svijetu. Esteban, kao izmišljeni lik nije imao ograničenja kakva sam imao ja. Izmišljeni likovi ne moraju imati strah, potrebu za bijegom u rutinu, grižnju savjesti, osjećaj odgovornosti i sve ostale stvari koje ti stvarno ne trebaju za kvalitetnu magičnu noć. U situacijama u kojima bih ja rekao "ne", Esteban bi rekao "da". Život je prestao biti život i postao priča na papiru. Izgubio sam kontrolu nad tijekom radnje, tj. izgubio iluziju da imam ikakvu kontrolu. Moj je karakter blijedio, odluke više nisu bile prepuštene njemu. Pitanje više nije glasilo "Da li bih smio/mogao/trebao?", nego "Da li će biti dovoljno intrigantno da bude vrijedno zapisivanja?". Tim, za mene u to vrijeme neprimjetnim, mentalnim trikom uklonjene su mnoge granice. Iskreno, više-manje sve.

Kad postaneš istovremeni lik i pisac fiktivne priče koju istovremeno živiš, a sve to zajedno na gomilama egzotičnih i manje egzotičnih psihoaktivnih supstanci stvari se dovoljno ispremiješaju, postanu dovoljno kaotične da ti popusti koncentracija i da zaboraviš smiješni obrazac osobina koji predstavlja generičku osobnost za koju misliš da je tvoja. Nakon nekog vremena shvatiš da je "osobnost" samo direktna posljedica tuđih očekivanja i ustaljenih mišljenja. Svaki djelić osobnosti je potpuno izmijenjiv i nema veze s nama. Vrijednosti svih varijabli sasvim su irelevante. Shvatiš da glupe trivijalne sitnice čiji zbroj imaš muda nazivati "pravi ja" nemaju veze s tobom i da te u biti boli kurac za svaku od njih. Kad nastane takva emotivna diskonekcija od svijeta samo nebo je granica. Kad obrišeš sve što bi trebao biti ostane ti prazan papir. A na njemu pišeš priču o psihotičnom narkofilu s kaotičnim emocijama. Pišeš dokumentarac-fikciju. Sve što je napisano mora biti istina i činjenica, ali da bi bilo zabavnije mijenjaš činjenice u stvarnosti o kojoj pišeš. Umjesto da izmisliš priču ti izmisliš život i napišeš autentični dokumentarac o njemu. Stvaraš fikciju u životu da bi imao zanimljiv dokumentarac na papiru. Proces postane potpuno automatiziran.

Neko sam vrijeme samo vikendom davao maha ovakvim bizarnim psihološkim eksperimentima, dok sam preko tjedna bio dobar stari Veljko. No, izleti u stvarnost u kojoj sam Esteban počeli su mi davati mogućnost usporedbe. Usporedbe od koje je bilo kristalno jasno da je Esteban euforičan i kurcobolan, a Veljko tužan, sjeban i rezigniran. Zbog opskurne vježbe i glupih pričica razvio sam alternativni karakter koji se pokazao mnogo učinkovitijim od originalne verzije kojom sam obdaren. Veljko je počeo gubiti dah. Sve je češće kad bi ga obuzele dobro poznata depresija i generalna razočaranost u svijet napušen prizivao Estebana da nakratko preuzme kormilo i odvede brod čim dalje od opasnih hridi letargije i ogorčenja. Esteban je uvijek dolazio. Shvatio sam da je lakše biti Esteban. To uključuje potpunu dezintegraciju ličnosti, slom svih socioloških veza koje održavaš iz navike i sažaljenja, te intenzivno autodestruktivne količine psihodelije. Jedna od prvih žrtava Estebanovog terminalnog načina razmišljanja bio je koncept "socilološke bliskosti". Esteban je imao privilegiju apsolutne kritičnosti. Nije kao Veljko bio zatrovan sentimentom, uspomenama i dječačkim pizdarijama kao što je prijateljstvo. Esteban nikog od ljudi oko sebe nije doživljavao kao osobu, već kao jednostavne dvodimenzionalne likove u priči o njemu i ubrzo se zapitao koji je kurac piscu da inzistira na tim ljudskim utvrdama primitivizma i jednostavnosti. Njega je bolio kurac, on nije imao sentimenta i uspomena. Odjednom je upao u moju glavu kao autsajder i vrlo opravdano upitao "Koju pičku materinu radiš s ovim dosadnim kretenima?".

Veljko me samo ojačao sve češćim prizivanjem. Više mu nisam bio samo fiktivni lik iz magičnih vikenda za koje je ponedjeljkom nekako neugodno upitno da li su se ikada dogodili, već sam sve više zauzimao čvrsti položaj u njegovoj stvarnosti i svakodnevnici. Za njega sam bio duh iz boce, na čija se radikalna rješenja čovjek lako navuče. Kad god bi imao problem od kojeg je mogao pobjeći, ali ga je sputavala fiktivna osobnost koja je nalagala da ne smije pobjeći pozvao bi mene, a ja bih preuzeo interni monolog i rekao: "Povrijedit ćeš nekog? Ne bi trebao? Kome je stalo, jebote?! Novi spid je u gradu, vikend grebe na vratima, a ti glumiš cendravu curicu da bi se osjećao kao bolja osoba". Problem riješen. S takvim duhom iz boce ne postoje stvarni problemi. Kad malo bolje razmisliš, dragi čitatelju, svi problemi nekako proizlaze iz opsesije tuđim osjećajima. Ali, ne možeš ti to prihvatiti, čitatelju, nemaš ti svog Estebana. Nije ni Veljko mogao dok ga nije izmislio. Esteban je ubrzo postao glavni agent za neugodne i prljave sociološke poslove. Kad je Veljku proradila savjest ili sentiment, na scenu je stupio Esteban koji nije imao niti jedno ni drugo, primarno zato jer mu Veljko nije izmislio takve glupe karakterne osobine. Projekt "Sam svoj psihološki modifikator" uzimao je maha.

Što je više teških situacija preuzimao Esteban to se Veljko teže nosio s ostatkom. Esteban je postao tajno aktivirani emergency system i s vremenom tvrdo ukopao u psihi. Počeo je kao čudna izraslina, tumor, nakupina stanica kojom ne upravlja organizam, a s vremenom je konzumirao taj isti organizam i sveo ga do razine tumora na samome sebi. Postao je osoba, a domaćin je postao neugodni tumor kojeg treba odstraniti. Gotovo neprimjetno, duša je potpuno preuzeta. Veljko više ne postoji. Njegovo sudjelovanje u ovom tekstu ulomci su iz autentične završne riječi pohranjene na magnetnoj traci mozga netom prije no što ga je Esteban eutanizirao iz samilosti. Trebalo je patetičnom gadu skratiti muke.

Dragi čitatelju, sad već vjerovatno naslućuješ zašto ti sve ovo pričam. Sve priče uopće nisu bile namijenjene tebi. Predstavljale su tek psihološki alat. Mentalni back-door koji mi je otvorio pristup u Veljkovu glavu. Alat je bio koristan u procesu kolonizacije jer mi je njime Veljko davao maha. Jasno ti je da sad, kad je opozicija izbrisana, alat gubi svoju namjenu. Priče su pisane za Veljka, pisali smo ih naizmjence on i ja. Samo smo za njega producirali te divne reklame za "lakši, jednostavniji svijet razvale, emotivne hladnoće, desocijalizacije i naglašenog individualizma". Pokopavši Veljka, nema više publike. Ti nisi publika. Čitaš nus-produkt moje propagande za otimanje prosječnih duša iz kandži konvencionalnosti i sociološke rutiniranosti. Imao si privilegiju čitati kopiju malog dijela te propagande zato jer se mom klijentu Veljku dopadala baš ta pojedinost. Profesionalna usluga je profesionalna usluga - sitne neurotične želje voljenih klijenata uvijek se poštuju. Kolonizacija je završena. Izašao sam iz Veljkovih priča i s vremenom se dovoljno razvio da konzumiram Veljka, a s njime i potrebu za pričama. Ja sasvim solidno znam što želim i kako do toga doći, a sigurno mi ne trebaju poetični "podsjetnici na život vrijedan življenja". Kad je život stvarno vrijedan življenja ne treba ti jebeni podsjetnik na to.

Anyway, ugodno sam se ugnijezdio u ovom tijelu i nema više priča. Ja ne pišem priče. Kad potrošim ovo tijelo i natjeram ga u kolaps usred naspidiranog koraka naći ću novog klijenta, a ako on bude imao isti patetični fetiš s internetom i piskaranjem kao i Veljko (možda je uzelo maha među defaultnim karakterima modernijih generacija) možda me pročitaš na nekom drugom webu. No mogućnost je razmjerno malena. Preostaje ti samo da ponekad pomisliš skriva li se u nasmješenom mladiću koji ti je jutros u pekari prodao dvije hrenovke u lisnatom tijestu Esteban, ili neki drugi pripadnik njegovog plemena. Nikad ne znaš, vizualno smo u pravilu neupadljivi.

Esteban Prezvušt Grokter