Blaga kiša ravnomjerno udara po vjetrobranu službenog automobila. Zora još nije svanula, ali osjećam njen dah na svom vratu. Mistična žuta svjetla javne rasvjete ugasila su se prije nekoliko minuta. Svijet oko mene doima se nestvarnim, kao da sanjam ružan san unutar ružnog sna. Ne sjećam se kad sam zadnji put spavao dovoljno dugo da bi se to uopće moglo nazvati spavanjem. Moje čelo rose jedva primjetne kapljice alkoholnog znoja kojim iscrpljeno tijelo pokušava suptilno natuknuti umu da je još jednom pretjerao. Sjedim na suvozačkom sjedalu i pišem ove retke. Direktor za volanom razvija poslovne taktike i definira strateške ciljeve čije je ostvarivanje apsolutni imperativ putovanja na koje smo upravo krenuli. S laptopom u krilu uspješno se pretvaram da završavam posljednji izvještaj koji ću na kraju ove pasije duge tisuću kilometara predati ljudima koje prezirem. Mojim mislima vlada paranoja pa za svaki slučaj direktoru dobacujem poneko "da" i "svakako" u redovitim vremenskim intervalima. Više od toga mu ne treba, previše je zadivljen svojom genijalnošću da bi moju odanost dovodio u pitanje. Oproštajna frula koju sam spalio neposredno prije ulaska u automobil pomalo opušta napetost, ali istovremeno eliminira ionako mizerne mogućnosti da svijet u koji sam upravo prisilno ušao shvatim kao svoj. Mogao bih se zakleti da osjećam Larin miris kad duboko udahnem. Ne znam da li je to još jedna halucinacija mojih preopterećenih osjetila, ali predobro je da bih se posvetio daljnjem istraživanju.

Do prije samo pola sata trajala je još jedna manična epizoda vikend-ludila za poništavanje vlastite ličnosti. Prije manje od jedne epizode Prijatelja bio sam u nekom sasvim drugačijem svijetu. Sada, taj treptaj oka kasnije, crvena su neonska svjetla nestala, muzika više ne svira, adamova jabučica više ne podrhtava u ritmu beatova, sve one nakaradne sociološke deformacije su još uvijek tamo - u moćnom vortexu magične noći. Fizička senzacija tog svijeta je nestala, oko mene više nema ni jednog dokaza da je uistinu postojao, ali moj um i dalje ne prihvaća ružnu činjenicu. Svojski se trudim probuditi podvojenu ličnost na koju je direktorski svijet naviknut, ali doima se kao da je zauvijek nestala u morbidnim dubinama moje duše istrzane kemijom. Možda sam na mračnoj strani bio predugo da bih se mogao vratiti? Možda sam oduvijek bio na mračnoj strani? Možda je Ja na kojeg je naviknut moj direktor samo iluzija koja se pojavljuje u kratkim trenucima posebne korelacije zvijezda? Uhvati stvarnost Estebane, metafizika ti u ovakvim trenucima neće pomoći.

Nikad nisam očekivao da ću to uistinu pomisliti, ali došla je i ta situacija: sada bih više volio ležati krevetu natopljenom hladnim znojem i osluškivati neugodan pjev prvih jutarnjih ptica koje umiru pjevajući. Sve bi bilo bolje od ovog. Okrenut sam leđima prema svemu što volim i u što vjerujem, te svakom sekundom odmičem sve dalje od toga. Moj smjer je poslovni pakao nastanjen gramzivim demonima, voditeljima prodaje, tehničkim savjetnicima i financijskim agentima. Primjećujem da direktor i dalje vodi monolog. Naravno, ostvarit ćemo sve ciljeve, bez obzira na sredstva. Parkiramo pred obiteljskom kućom u elitnijem dijelu grada. Sjedimo u autu, a kiša i dalje neumorno rominja po staklu ispred mene. Ovdje trebamo pokupiti Borivoja, srpskog kolegu koji je u našu učmalu metropolu stigao jučer i prespavao u sobi za goste našeg zajedničkog partnera. Poznate su mi sve te odvratne taktike. Direktor zove Borivoja čiji je mobitel isključen. Direktor zove partnera koji se napokon javlja. Nakon par licemjernih rečenica i pseudo-šala kovana barokna vrata kolnog ulaza otvaraju se pogonjena skrivenim elektro-motorima. Dobrodošao u svoju osobnu verziju pakla, Estebane.

Skriveno sam se i sasvim neopravdano nadao da se to nekim čudom neće dogoditi. Potajice sam očekivao da će Borivoj jednostavno izići iz te mramorne izbe što nalikuje na grobnicu, ubaciti svoj naramak u naš prtljažnik i sjesti u auto. Nisam siguran da imam snage za tip performancea koji me upravo očekuje. Borivoj ne spava u hotelu kao što bi to prosječan čovjek očekivao od prosječnog poslovnjaka. A, ne! Naš partner ima sasvim drugačija razmišljanja. Njegov privatni život ne postoji. Svi njegovi prijatelji ujedno su i njegovi poslovni partneri. Time ne želim reći da posluje s prijateljima, nego da prodaje onu odvratnu zapadnjačku imitaciju prijateljstva ljudima s kojima radi. Borivoj, moj direktor i Partner trojica su ljudi koji pripadaju onoj ružnoj i patetičnoj skupini case study-ja o američkom snu. Počeli u neimaštini, a zatim predanim cijeloživotnim radom izgradili svoje imperije. Patetične radoholičarske budale kompleksirane siromaštvom i kamenjarskim porijeklom. Svi bi oni meni završili u luđačkim košuljama natopljenim amonijakom.

Koračamo popločenim prilazom s ugrađenim grijačima koji otapaju snijeg i led u zimskim uvjetima. Prolazimo pored kamenih skulptura na travnjaku približavajući se trijemu koji treperi okićen božićnim dekoracijama. Moji su koraci nezgrapni i nesigurni. Tijelo daje signale da je ovaj put možda stvarno gotovo. No, to je najmanja briga, kaos koji me očekuje u ovoj grobnici mnogo je strašniji od pukog fizičkog kolapsa. Partner otvara vrata odjeven u samt hlače i bijeli Paul & Shark pulover, odjeven "za po kući". Dok hodamo prema blagavaonici pod mojim nogama skače pas nalik Cezaru iz reklame za pseću hranu s besplatnih njemačkih satelitskih programa. Za stolom sjede Borivoj i partnerova barem dvadeset godina mlađa supruga. Nedjeljni je doručak u tijeku. Sve nalikuje reklami za savršenu obitelj. Sjedam na stolicu za udaljenim krajem stola i pogledavam na sat kako bih za par minuta bio siguran da nisam zarobljen u toj lošoj šali već satima. Polica s CD-ima nedaleko mene ispunjena je nisko-budžetnim kompilacijama evergreena, kubanske glazbe i latino-američkih plesova koje možeš naručiti putem 0800 telefona. Na trenutak pomislim da sam uistinu ušao u neku PRO7/RTL lošu šalu. Jedino što me vraća u stvarnost je žalosni podsjetnik da u rukama nemam daljinski upravljač pomoću kojeg bih mogao jednostavno ugasiti neukus.

Pred mene stavljaju šalicu Nescaffea prije nego što je uspijem odbiti. Šutke je tupo promatram. U glavi čujem Deepov glas: "Those of us who were up all night weren't in the mood for coffie and dougnats, we needed strong drink". Šalica je puna do vrha, kao i obično u ovakvim situacijama. Ljudska gostoljubivost odvest će me u pakao. Siguran sam da mi se ruke previše tresu da bih mogao dohvatiti šalicu i prinesti je ustima bez nekog grubog i neprimjerenog incidenta. Osim toga, mom želucu najmanje treba kofein. Odlučujem ignorirati kavu i trivijalne razgovore koji se vode oko mene. Dobra ženica drži predavanje svom kičastom ljubimcu koji neprestano skače po nama.

Odjednom u blagavaonicu ulazi starija žena za koju mogu samo pretpostaviti da je majka dobre ženice. Ženica u međuvremenu od mene odvlači iritantno pseto nalik na nešto iz Ikea kataloga vidno razočarana mojim nedostatkom oduševljenja produktom perverznog križanja inače podnošljivih četveronožnih prijatelja. "Pusti ju da se igra", govori sijeda gospođa. "Može se igrati kad se netko želi igrati s njom, ali ne smije dosađivati onima koji je ne žele", odgovara joj dobra ženica, ne bez hladne gorčine. Borivoj voli jake doručke, a stol je nalik švedskom. Polako se mirim s činjenicom da ova noćna mora neće završiti tako brzo. Na svako pitanje upućeno meni odgovara direktor prije nego što uopće uspijevam shvatiti smisao, a kamoli procijediti repliku.

Nakon neodređenog vremena koje sam proveo u snatrenju o nekom toplijem, ljudskijem, iskrenijem habitatu u stvarnost me vrati zvuk ključeva koji padaju na stol. Direktor me šalje na hladnoću zimskog jutra kako bi Borivoj i ja ubacili srpsku prtljagu u službeni auto. Naravno, Borivoj je čovjek u godinama s desecima bizarnih kriruških operacija iza sebe i ne može podignuti kovčeg, ali ga to ne sprečava da putuje opremljen najvećim kovčegom koji sam ikada vidio. Realno gledajući, s obzirom na moje trenutno fizičko stanje njemu bi ga bilo mnogo lakše nositi nego meni, ali odbacujem mogućnost razgovora u samom startu. Hladna kišica pada po mom vratu i ćelavoj glavi dok u mislima kreiram potpuno nove psovke i ubacujem sarkofag u prtljažnik.

Vraćamo se unutra zadovoljni i sretni zbog kvalitetno obavljenog posla. Direktor je srknuo kavicu do kraja, raspravio meterološke uvjete za jučer-danas-sutra sa sretnom obitelji i spremni smo za polazak. Partner nas ispraća kao što seoski starješina srednjoafričkog plemena ispraća lovce u pribavljanje hrane. Želje za sretno putovanje i posljednji mudri savjeti naprosto su neizostavni. Borivoj iz pristojnosti otvara stražnja vrata automobila i poslovično čeka da mu ja kažem da je apsolutni imperativ da sjedi naprijed. Volio bih vidjeti tu olinjalu staru pederčinu kako dugih dvanaest sati vožnje sjedi zgrbljen na stražnjem sjedalu, ali znam da bi me to ostavilo u središtu neukusne putne konverzacije pa još jednom ispunjavam očekivanja i prepuštam mu suvozačko sjedalo. Izlazimo na cestu, a kovana vrata kolnog ulaza bešumno se i misteriozno zatvaraju za nama baš kao što su se i otvorila.

Zadnje što čujem je Borivojeva rečenica "Doneo sam nam mineralne vode da imamo za put. Sigurno niste često u prilici da pijete Knjaza Miloša!", a zatim vraćam svoju pozornost ekranu laptopa i nastavljam ovu čudnu priču. S vremena na vrijeme zurim kroz prozor i promatram maglovite gradske ulice pustog nedjeljnog jutra u nadi da ću krajičkom oka spaziti nekog sličnog sebi, nekog čudnog spaljenog dugoprugaša koji se upravo vraća kući iz standardne epizode vikend-pokolja, ali bog mi ne ispunjava želju i sve što vidim su odvratne penzionerske zgrbljene starice i deformirani ranojutarnji šetači pasa koji zrače sociološkim hororom.

Posegnem u džep košulje i zadovoljno se sjetim da sam od bolesnih usta osobnog liječnika otkinuo nekoliko tabli Normabela. Na trenutak razmišljam o jednome, a zatim strpam dva u usta, ostvorim Knjaza Miloša i smireno potegnem gutljaj. "Borivoje, stvarno vam je dobra ova voda". "Eh, vi Hrvati ne znate šta propuštate". Suzdržim se od ironične replike i vratim u vlastite misli. Dokopali smo se autoputa i sve što preostaje jest čekanje da me Normabeli napokon ugase, naprave shut-down sistema i otprate do ugodnog sna. Pored mog prozora čelične ograde autoceste prolaze sve brže i brže, a crvena pozicijska svjetla automobila stapaju se u čudnu izmaglicu bez detalja. Chemical Brothersi koji blago drže ritam u slušalicama na mojim ušima gode izbrazdanoj duši i šalju me u neko čudno stanje između sna i jave. Jedan je dio mene još nekoliko trenutaka svjestan stvarnosti, a zatim i on nestaje ostavljajući samo ugodni meki kaos.

Odjednom me u stvarnost vraća zaustavljanje automobila. Primjećujem da stojimo već neko vrijeme. Na graničnom smo prijelazu, ne stojimo u redu, već smo na šalteru zlog carinika, ali nešto nije u redu. Rutinska provjera traje predugo za moj paranoični razum. Nije valjda da su me nakopon prokljuvili. Nije valjda da je stvarno gotovo. Ne ovdje. Ne sada. No, onda mi sine da problem sigurno nisam ja već kolega Srbin. Pa ipak, sve prolazi neočekivano bez problema i ulazimo u Europu. Ponovo sklapam oči, bezupješno se pokušavam čim udobnije smjestiti u svom blaženom carstvu stražnjeg sjedišta i tonem u san. Sati prolaze kao minute. S vremena na vrijeme otvorim oči, ali prizor je uvijek isti - isprekidane linije koje prednji kraj automobila guta kao što ovisnik najgore vrste bespoštedno šmrče kokain, jednolični krajobraz ništavila, svjetla u daljini, zelene table s imenima gradova i zaseoka naprije austrijskih, a zatim njemačkih provincija.

Kad napokon dolazim k sebi u svijetu oko nas već je pala noć. Zaustavljamo se kako bi pojeli neki obrok koji ja osobno ne mogu smjestiti u konvencionalne oblike doručka, ručka ili večere. Restoran kakve možeš pronaći samo u sklopu benzinski pumpi uz europske autoputeve već je uređen u božićnom duhu. Jedem neidentificirano meso i promatram veselu njemačku obitelj do nas. Tata u srednjim tridesetima ponosan je vlasnik plave fudbalerke i brkova iz pornića Terese Orlowski, ugojena ženica opominje djecu na njemačkom, a djeca izgledaju poput najuzornijih pripadnika Hitler-jugenda. Estebane, dobrodošao u europski san. Šutljiv sam jer polako počinjem mrziti svijet, a čudni Normabeli u mom metabolizmu čine me iskrenim i opuštenim pa je bolje da držim jezik za zubima. Direktor i Borivoj uglavnom pričaju o poslu i uljudno me ostavljaju u vlastitim misaonim močvarama besmisla. Nakon nekog vremena više ne mogu izdržati pa jednostavno izađem van da brutalnu hladoću. Tresem se iscrpljen životom vrijednim življenja i pušim cigaretu promatrajući ljude u prolazu. Jedna od divnih osobina ovakvih odmorišta jest da ovdje ništa nije finalno ni konačno - sve je u vječitom tranzitu, ovdje je svatko u prolazu, ljudske su duše u ovom habitatu samo proizvodi za jednokratnu uporabu. Uskoro izlaze i moji vrli suputnici, a zlo putovanje nastavlja se predviđenim tijekom. Progutam još dva Normabela i vraćam se u zemlju snova.

Prilikom slijedećeg otvaranja očiju zaslijepljen sam plavim neonom naziva hotela u kojem spavamo. Putovanje je završilo i osjećam se djelomično sretan jer me u ovom trenutku očekuje još samo zaduživanje sobe i gašenje konekcije sa svijetom u koji sam prisilno uvučen. Na recepciji nema nikakvih problema, moje su rezervacije potvrđene i sobe nas već čekaju. Pozdravljam svoje kolege i koračam prema mističnoj sobi broj 129. Na vratima me dočeka znak zabranjenog pušenja. Čuo sam za rigorozne zabrane pušenja u novo-puritanskoj Europi, ali ovo je ipak malo previše. Bacam se na krevet i s užitkom palim cigaretu istovremeno pogledom tražeći nešto što bi mi moglo poslužiti kao zamjena za pepeljaru. Srećom, soba je načelno dvokrevetna pa me u kupaonici čekaju dvije čaše. Jedna od njih će savršeno poslužiti. Moj je osobni kaos otišao predaleko da bih se opterećivao razbijanjem europskih dojmova da su balkanci stoka. Napokon mir, napokon kraj. No, čak ni u ovoj finalnoj grobnici čeka me finalni zajeb - mini-bar ne postoji u ovoj sobi. Pitam se za koga su ovakve sobe namijenjene, suzbijam brutalnu gorčinu u jednjaku, povlačim zadnji dim druge cigarete i padam u finalni san.

U šest ujutro osjećam se mnogo bolje. Probuditi se sam u pustoj, hladnoj, sterilnoj hotelskoj sobi nije najspektakularniji osjećaj koji čovjek može doživjeti, ali barem sam nadoknadio nedostatke sna. Dok se oblačim direktorov glas vraća se poput flashbacka. I pazi da se pojaviš u odijelu, nema švercanja na onaj tvoj casual i šatro sportsku eleganciju. Jebiga, prodao sam tu foru previše puta, a jučer sam bio presjeban da bih smislio štogod novo. Srećom, kravata je već svezana na vješalici s odijelom. Kažem srećom, jer znam da bi me inače čekalo pola sata petljanja s čvorovima gordijskih mornara koje bi me dovelo do očaja. Dok svojevoljno stežem omču oko vlastitog vrata razmišljam o tome kako jedino Hrvati mogu izmisliti nešto toliko besmisleno, disfunkcionalno i fejkerski kao što je kravata. Jedini, ponavljam - jedini, odjevni predmet koji ne služi apsolutno ničemu osim preseravanju i maskiranju vlastite ružne i neugodne balkanštine, a čak ni u tome ne uspijeva. No, što je tu je - čudan i divlji život ima svoje troškove poslovanja, a ova omča oko mog vrata jedan je od njih. Dok zurim u ogledalo kao da mi drugi identitet iz glave namiguje u odrazu, a onaj poznati unutarnji glas govori "Bit će sve u redu, odradimo ovu ružnu predstavu zajedno."

Doručak je standarna parada neukusa uz švedski stol. Većina sudionika seminara odsjeda u našem hotelu tako da me i prije doručka flashiraju ružna lica europskih zastupnika utvrde kapitalizma koju svi zajedno predstavljamo. Prizor previše uznemirava moj želudac da bi se mogao prisiliti detaljnije ga opisati. Dovoljan je detalj da za našim stolom sjedi kompletna balkanska, bolje rečeno ex-jugoslovenska frakcija. Balkanci u svijetu uvijek funkcioniraju u čoporima, nesposobni da se uklope u bilo koju drugu kulturu. Možda se na svojim domaćim terenima mrzimo iz dna duše, ali u bijelom svijetu svi smo mi naši ljudi. Prvi gutljaj kave podsjeća me na beskompromisnu činjenicu da u putovanjima na zapad posljednju kavu možeš popiti u Sloveniji. Ajde Estebane, sada gucni tu razrijeđenu hrđavu vodicu s okusom erektirane crnačke kurčine, jami-jami, smješkaj se i pretvaraj da ti prija. Nemoj probuditi zajedničku raspravu "Mi Balkanci protiv Europe koja je za kurac", ne sada, ne ovdje.

Ljudi koji me poznaju u nekom drugom svijetu gaje iracionalnu iluziju da mi je guzica vidjela svijeta u sklopu mojih poslovnih putovanja, no samo su djelomično u pravu. Moja je osobna precijenjena guzica vidjela maštovite industrijske zone desetaka europskih gradova, i mogu iskreno reći da su sve jebeno iste (za slučaj da je netko očekivao bilo što drugo). Od hotela do tvornice u kojoj se održava seminar voze nas mini-busevi. Dok pored prozora prolazi sivilo teške industrije ja vodim unutarnju raspravu s temom "Na koji način opisati kako se osjeća čovjek dok u industrijskom srcu Europe sjedi zbijen u mini-busu s poslovnim predstavnicima svih nekadašnjh federativnih socijalističkih republika". Raspravu završavam generalnim zaključkom da je to jedna od onih stvari koje jednostavno moraš osjetiti osobno.

Kad se napokon dokopamo konferencijske dvorane obuzima me sreća gotovo jednaka orgazmu. Dobro, možda ne baš toliko intenzivni užitak, ali u svakom slučaju osjećam se dobro. Pogled na agendu govori mi da su preda mnom tri sata sanjarenja u kojima se od mene ne očekuje nikakva interakcija. Kao u starim školskim vremenima, samo što sam ovdje nečiji partner pa me nitko ne može maltretirati i ispitivati što je zadnje rekao. Beživotni retardi sjede u kravatama kao i ja, vrhunski zainteresirani za sve cutting-edge novitete na kojima će se neki daleki gazde obogatiti slijedeće godine kao i svake druge. Prezentacije i predavači se smjenjuju, digitalni projektor na dalekom platnu prikazuje dijagrame, grafove i poruke o čuvanju okoliša, poboljšanja života i pozitivnog utjecaja na društvo.

Kako bismo trenirali zajedništvo i propagirali socijalnu ravnopravnost ručak se održava u tvorničkoj kantini. Šetnja tvornicom zastrašujuća je. Sve nalikuje američkom zatvoru visokog stupnja sigurnosti. Doduše, visokim konzolama ne šetaju teksaški rendžeri sa sačmaricama i Chuck Norris sunčanim naočalama, ali uposlenici poput gluhonijemih lobotomiziranih robova ne dižu poglede, zaokupljeni su repetivnim parsekundnim operacijama koje će ponavljati osam sati dnevno slijedećih trideset godina života. Propagiramo jednakost, ali ipak ne dijelimo kantinu s radničkom klasnom. Naš je ručak u kasnijem terminu od onoga za šljakere. Situacija me neodoljivo podjeća na crkvene nedjeljne rutine - fin svijet posjećuje mise u zadanim terminima, a nezaposlena fukara u dronjcima dolazi po svoj besplatni ručak iz javne kuhinje u stogo odvojenim trenucima kako se dušebrižnici nikada ne bi morali uistinu suočiti sa svojim imaginarnim objektima kojima pružaju pomoć milodarima. Okus licemjerja nabrekao je u mom grlu poput radnog sredstva Johna Holmesa. Kantina se doima autohtono. Kako bi iluzija bila potpunija svi moramo uzeti plastične pladnjeve i stati u red. Na kraju reda ne dočekuje nas debeli, prhutavi, prljavi kuhar nego još jedan švedski stol. Kuhane kobasice predstavljaju dozu realizma, a dimljeni losos ono što u stvari jedemo. Veseljačka balkanska frakcija još jednom zauzima zajednički bedem obrane od bilo kakvih kulturoloških utjecaja koji nisu proizašli iz smrdljivog blata brdovitog šupka svijeta. Negdje oko polovice objeda začuje se sirena. Kroz prozor kantine krajičkom se oka mogu vidjeti dvije kolone - jedna napušta tvornicu, a druga upravo dolazi na svoju smjenu. Izgledaju identično - klonirani robovi gledaju u pod, bez perspektive, bez individualnosti, otupljeni vječnom repetivnom rutinom koja nikada ne završava. Kao Židovi u plinske komore. Dobrodošao u Šesti Reich, Estebane.

Ostatak dana povodim udobno zavaljen u polumraku konferencijske dvorane spokojno ignorirajući isprazna corporate management sranja kojima predavači više nego uspješno truju ostatak auditorija. Fotokopirani voditelji prodaje uključuju se u raspravu, postavljaju pitanja, diskutiraju i trude se izgledati kompetentno. Sjedim presretan što imam posljednje utočište vlastitog uma u koji te proklete krvopije ne mogu penetrirati. To je zadnje mjesto na koje još nemaju pristup.

Navečer nas ne puštaju iz svog svijeta. Naravno da je organizirana poslovna večera na kojoj se svi možemo dodatno družiti, razgovarati o poslu, lagati jedni drugima o fiskalnim rezultatima i lizati sluzave kurčine naših europskih šefova, sve upotpunjeno neizostavnim smješkom zadovoljstva na licu.

Vode nas u neki francuski restoran na kraju svijeta. Na maglovitom brdu usred ničega stoji kućica restorana i dvadeset metarski osvijetljeni križ ispred nje. Nisam siguran što križ predstavlja. Pazi da se ne zaigraš šibicama, Estebane, bilo bi krajnje neprimjereno, zar ne? Restoran ima tematsku večer povodom Sv. Nikole koji je vrlo popularan u tim krajevima. Na neopisivoj hladnoći ispred ulaza stoje odvratne sredovječne njemačke žene, zvone zvonima od mesinga i pjevaju božićne pjesme šireći duh ljubavi i prijateljstva samim svojim postojanjem. Sasvim očekivano, pri ulasku se balkanska frakcija laktari i gura kako bi osigurala zajedničke pozicije za dugim stolom u obliku slova U. Heh, oblik stola sigurno neće pomoći mirnoj reintegraciji. Sjedam na sam rub skupine kako bih se mogao pomiješati s nečim civiliziranijim. Srećom, konobari s aperitivima su vrlo brzi i vrlo efikasni. Ti hitri mladići okretno skakuću lokalom cirkulirajući oko gostiju, a pića ima više nego dovoljno.

Preko puta mene sjedi ruskinja Olga. Radi na podršci korisnicima u europskoj centrali. Naime, svi nosimo nosimo pločice na kojima pišu naša imena, zemlje iz kojh dolazimo i funkcije koje obavljamo. Mojih je godina i izgleda umjereno loše. Ne Carpenterovski ružno, ali sasvim razmjerno loše. Nastojim je ignorirati i s oduševljenjem primjećujem pepeljaru na stolu. Napokon pušioničarska zona. Pripaljujem cigaretu i povlačim dim, a ona prijetvorno samozatajno maše svojim ruskim ručicama razmičući dim. Taj suptilan način na koji mi pokušava natuknuti da njenim čistunskim plućima smeta moja nekulturna navika nažalost ne djeluje na mene pa se posvećujem užitku u kvalitetnoj cigareti i aperitivu kojeg ne mogu prepoznati, ali osjećam popriličnu dozu alkohola u njemu što je u zadanim okvirima sve što tražim. Poljak Gustaw koji sjedi pored Olge nanjušio je žensko biće u blizini. Promatram ga dok se transformira u ružnog grabežljivca. Vrlo dobro poznajem njegov tip ljudi. Klasična zabava ne postoji u njegovom životu jer je jebeni otupjeli poslovni geek. Ima malo prijatelja i još manje samopouzdanja da bi se ikad mogao uključiti u slobodnu sociološku interakciju. Njegovo viđenje zabave su ovakve večere, višednevni seminari i poslovna putovanja. Osjećam se poput znanstvenika koji iz šipražja proučava navike slabo istraženoj vrsti.

Gustaw je nasrtljiv poput ptića bjeloglavog supa. Vizualiziram ga kako gura sitnu glavu na dugom bijelom vratu u Olginu rasparanu utrobu i gosti se iznutricama. To je njegov krajnji cilj, barem u izopačenoj podsvijesti. Koliko sam slobodan primjetiti, Olga je jedina žena među nama i njegov je očaj toliko očigledan da je i meni neugodno do nivoa u kojem posežem za još alkohola kako bih povećao intenzitet blaženog bola u kurcu i nekako prebrodio noć. Iz drugog dijela lokala kojeg ne mogu vidjeti sa svog mjesta sve glasnije odjekuju božićne pjesme, a pod pretpostavkom da nije problem u meni, imaju sve pijaniji i razvratniji prizvuk. No, ovo je poslovna večera, siguran sam da se um poigrava mojim osjetilima kako bi me barem malko zabavio u ovom čudnom krematoriju ukusa. Mjehur mi je ispunjen alkoholom pa se dižem od stola i krećem u potragu za zahodom. Stojim ispred pisoara, obavljam svoju misiju, promatram zidić koji je podignut u visini mog ramena i razmišljam o tome kako bi se ovdje kvalitetno i neprimjetno mogao vući speed pri svakom pišanju, a možda i češće. Da imam zlih amfetamina sa sobom siguran sam da bi mjehur izgubio izdržljivost, a ja s vremenom posao.

Vraćam se do stola za kojim me još uvijek čeka moja opuštenija balkanska grupica, lešinar i ruskinja. Hrana se smjenjuje, konobari trče, vrijeme prolazi, a ja se pitam kada će se gostoljubivi organzatori napokon smilovati i poslati nas u samoće osobnih ćelija koje se nazivaju hotelskim sobama. Završne kavice su na stolu kad odjednom dolazi preokret. U našu salu upada Sv. Nikola osobno. Ili barem netko odjeven u adekvatni kostim. Na početku izgleda kao da se radi o dijelu programa. On skakuće oko stolova i pokušava najebati pojedince da mu se pridruže u veselom plesu i proslavi ljubavi i mira. No, nešto u tom prizoru ne odgovara. Njegovi su pokreti prenezgrapni, presimilarni pokretima pijanih gadova kakve i predobro poznajem. Iz njegovih zapletenih rečenica mogu se potpuno uvjeriti da je (barem) pijan. S veseljem pogledavam svoje domaćine koje oblijeva neugoda. Ovo očito nije planirano. Koncepcija se ruši spektakularnom brzinom. Naše je društvo sastavljeno od suzdržanih poslovnjaka i nitko se ne želi pridružiti Nikoli pa on odlazi u drugu prostoriju iz koje sam već ranije čuo pripito pjevušenje i razvratni žamor. U očima svojih kolega koji mogu vidjeti što se događa u susjednoj prostoriji javlja se šok. Nepogrešivo šok. Odvraćaju pogled, prave se da se to što se događa u stvari ne događa. Ne mogu odoljeti, moram vidjeti taj ultimativni zajeb večeri detaljno planirane tjednima i mjesecima. Ustajem i gledam kroz vrata. Pijani Sv. Nikola pleše na stolu s nepoznatim rumenim plavokosim mladim arijevcem i požudno ga hvata za guzicu uz žešće odobravanje publike sačinjene od pijanih Njemaca, a zatim mu uvaljuje jezičinu do želuca. Sva sreća da da put nisam nosio ni najmanju zalihu droge jer bih ovo sigurno pripisao halucinogenima. Prizor koji promatram izgleda kao da je izašao direktno iz moje mentalne tvornice imaginarnih bizarnih skečeva kojima se zabavljam dok kratim vrijeme u ovakvim prigodama. Ali, ovaj je put zao um postao stvarnost. Moji poslovni kolege pokušavaju gledati na drugu stranu dok vlasnik lokala agresivno vuče Sv. Nikolu s pentagramskog stola. Moju dušu na trenutak ispuni apsolutna sreća. Ovakvom sočnom zajebu se nisam nadao.

Uskoro su nas uz isprike potrpali u mini-buseve i vratili u masovnu grobnicu hotela. Jedan se dio balkanske frakcije odlučio za dodatni čin predstave lažne opuštenosti u vidu ispijanja poslijednjeg piva u hotelskom baru. Kako im se moj direktor odlučio pridružiti nisam imao drugog izbora nego uskočiti u tu lošu šalu. Sjedimo u udobnim foteljama i ispijamo loše njemačko točeno pivo. Sada kada je došao trenutak opuštene konverzacije moji su sugovornici odjednom na sasvim nepoznatom terenu. Šutke zure u čaše, pogledavaju na satove, zaokupljaju pogled gostima u prolazu, rade bilo što samo da izbjegnu bilo čiji pogled. Sjedim s tim sociološki deformiranim kreaturama i promatram. Opuštena konverzacija uz pivo nikada nije postojala u njihovim životima. Oni su fanatični robovi posla koji se matematikom bave s istim entuzijazmom s kojim ja pristupam kemiji. Ovdje, u ovoj situaciji nemaju ništa za reći. Prolaze minute, a svima je sve više neugodno. Potpuno se distanciram od situacije, nisam dio te skupine ljudi, oni su za mene dramatična predstava u praznom kazalištu. Valja samo promatrati i zabavljati se. Njihova dječačka sramežljivost toliko je patetična da jedva suzdržavam histeričnu salvu smijeha. Sjede pred mojim očima, gloriozni direktori, sakupljači para, krvoločni psi modernog biznisa, aligatori ekonomskih močvara, a ovdje su zbunjeni i ukenjani od straha kao hrpica pučkoškolaca u pumpericama i mornarskim majicama prije prvog jebanja u životu. S vremena na vrijeme netko procijedi nešto o poslu, na što obavezno uslijedi opće slaganje, svatko koristi priliku da izbjegne dojam šutljivosti time što s entuzijazmom i grčem na licu uspije izustiti: "da", a nakon toga se vraćamo u slijedećih nekoliko minuta tišine. Ritual se desetak puta ponavlja u krug. Suknuo sam pivo do kraja, možda prebrzo za ukus moje publike, ali već mi se živo jebalo za sve. Objavio sam da odlazim na počinak i ugasio taj loš program.

< epilog >

Slijedeća dva dana bila su identične kopije prvoga, s izbrisanim Sv. Nikola incidentom. Osjećao sam se kao da tumaram mračnim pustarama vulkanskog kamenja na kojemu ništa ne raste, na kojemu život ne može opstati. Ogromna praznina potpomognuta pouzdanim Akinetonima ispunjavala je moju dušu i održavala me izvan patnji u stanju tragične nezainteresiranosti. Nakon tih mučnih četrdeset osam sati potpune mentalne i emotivne hibernacije napokon je stigao dan za putovanje nazad. Moj je duh instantno ispunjen energijom. Sve što me sada dijelilo od svijeta kojem pripadam bilo je tisuću kilometara internacionalnih auto-cesta s kojima sam se bio više nego spreman obračunati. Požalio sam što nemam nekakvog speeda koji bi me dodatno nabrijao na vožnju i pretvorio putovanje u čisti, kirurški precizni užitak brzine. Bila je glupa odluka krenuti na put bez ičega. No, tada mi je sinula alternativna ideja. U priručnom medikitu uz nekoliko aspirina i neo-angina imao sam i kapi za nos. Izvadio sam bočicu i ugledao natpis "kapi za odrasle, 1% efedrin". Imao sam čudan osjećaj da sam podsvjesno to stavio u torbu planirajući baš ovaj trenutak. Da li je došlo do konačnog rasapa ličnosti u kojoj podsvijest i svijest jedna drugoj ostavljaju poruke na digitalnoj sekretarici uma? Bilo kako bilo, u bočici je bilo otprilike tri četvrtine spasonosne tekućine i kompletan sam sadržaj sasuo u svoju kavu dok su moji kolege prebirali po njemačkim suhomesnatim proizvodima izloženim na švedskom stolu.

Prvih pola sata vožnje prošlo je rutinirano mirno. Opuštena i sigurna vožnja njemačkim autocestama uvjerila je moje suputnike u sigurnost putovanja. Sada, nakon četiri naporna dana mogli su se opustiti i zadrijemati, nadoknaditi izgubljeni san, mlad ih je i izdržljiv vozač vozio i nisu morali razmišljati ni o čemu. Jedini CD u službenom auto bio je live Jasne Bilušić, pa smo bili primorani slušati radio stanice ispunjene evergreenima i njemačkim popom. Tiha je i nenametljiva glazba uspavala moje suputnike, a efedrin se polako probijao iz probavnog trakta u krv. Puls mi je osjetno ubrzao, a na čelu su se javili jedva primjetni grašci znoja. Ali, ta energija... Apsolutna koncentracija u kojoj prestaje postojati bilo što osim mene, sto dvadeset konjskih snaga i blažene ceste. Manično sam jurio u pravom smjeru, natrag u pouzdani opušteni svijet, natrag u život vrijedan življenja. U povratku nam je direktor organizirao usputni sastanak na drugom kraju Njemačke, pa sam morao kompenzirati mnogo vremena brzinom. Bilo je apsolutni imperativ vratiti se na prljavi asfalt osobnog šupka svijeta do Dnevnika.

Vožnja nije predstavljala nikakav problem, ali sastanak jest. Bilo je teško oduprijeti se valovima paranoje dok sam sjedio u uredskom stolcu, sav ubrzan, manično zabavljajući vilicu žvakom, nemiran do krajnosti. Tih pola sata doimalo se kao najdužih pola sata u životu. Na trenutak sam se osjetio kao Spud na razgovoru za posao (Trainspotting). Fuck up good and proper. Pa ipak, bog još nije odlučio spustiti malj pravde na moju malenkost i sve je prošlo dobro. Nisam ni trepnuo, a već sam bio ponovo zakačen na cestu koja mi se sada doimala kao apsolutno naturalni habitat. Osjećao sam se kad da nikada u životu nisam radio ništa drugo osim jurnjave europskim auto-cestama. U nekoliko situacija moji su suputnici postajali sasvim benigno nervozni, ali nakon kraćeg usporavanja tempa svaki sam se put mogao još jednom vratiti na maksimalni broj okretaja čim bi se opustili i zapričali. U Sloveniji mi je direktor istrgnuo volan iz ruke kako bi spriječio pregovore sa slovenskom prometnom policijom koja bi me po njegovom uvjerenju sigurno okinula za nešto para.

Kad smo se dokopali gradskog sivila efedrin je već odavno napustio moje tijelo, ali srce je svejedno kucalo brže. Bio sam na vlastitom igralištu spektakularnosti s brzinskom izlaznicom iz svijeta normalnih. A tada je direktor objavio da nas Partner čeka u nekom restoranu kako bismo svi zajedno večerali. To za mene nije bilo opcija. Uljudno sam ga zamolio da me odbaci kući, ali on je odbacio moj prijedlog. Bez obzira na njegovo inzistiranje, ta večera nikad nije ni bila opcija. Ne sada kada sam već osjetio miris slobode. Parkiramo pred restoranom i izlazimo iz auta. Ulazimo u restoran, Partner ustaje da nas pozdravi, rukujem se sa svima, zahvalim se na ugodnom putovanju i srdačno pozdravim svakog pojedinačno. Direktor me gleda ubojitim pogledom, ali zna da nije ni vrijeme ni mjesto za ružne scene, pa moja mala predstava prolazi i oslobađa me daljnjeg vucaranja križa konvencionalnosti na nejakim leđima pomahnitalog uma. Izlazim u hladnu noć, palim cigaretu i zadovoljno koračam osjećajući da sam još jednom kod kuće, u srcu ludila, u svijetu u kojem je sve moguće.

Esteban Prezvušt Grokter