(Događanje se odvija u proljeće 2001…)

Devetog ožujka, u pet popodne, britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook, propušta uobičajeni "čaj u pet". Otkako je postao ministrom, to mu se sve češće događa. Ovaj put prilika je posebna. Govoriće pred 350 najmoćnijih ljudi svijeta. Ministri, bivši i budući predsjednici vlada i ambasadori, svi vodeći bankari, šefovi korporacija, medija i parlamentarci.

Od Amerike do Japana.

I ovogodišnji skup Trilateralne Komisije protekao je uobičajeno. Bez napisa u medijima. Bez pompe.

Glavna tema trodnevnog skupa: "Globalizacija".

Poljak Zbigniev Brzezinski bio je najutjecajniji čovjek u vladi američkog predsjednika Jimmy Carter-a (1977-1981). Marksista po uvjerenju, postat će profesorom na Harvardu i Columbia univerzitetu da bi ubrzo stekao reputaciju "anti-komuniste". David Rockefeller ga je zapazio 1970. kada je objavio knjigu "Između dva vremena". U njoj Brzezinski zastupa tezu o globalizaciji u svjetskoj politici i ekonomiji.

Tri godine kasnije Zbigniev postaje desnom rukom Davidu i pomaže mu u osnivanju organizacije koja će okupljati vrhunske političke i biznis lidere Amerike, Zapadne Europe i Japana (Trilaterala).

Zbigniev Brzezinski, viditelj NSA za vrijeme Carterovog predsjednikovanja (1977-1981), bliski Rockfellerov saradnik, u najužem je krugu elitne Trilateralne komisije.

Prvobitni plan je bio da svaka od tri regije daje po 100 članova. Danas, tri desetljeća kasnije, omjer je nešto izmjenjen.

Sjevernoamerička grupa se sastoji od 107 članova: 85 Amerikanaca, 15 Kanađana i 7 Meksikanaca. Japanska se proširila i uz 75 Japanaca tu je 11 Južnokorejanaca, 7 iz Australije i 15 iz zemalja ASEAN-a, Kine i Hong Konga. Europljana je najviše: 150.

Sjevernoamerički predsjednik je Paul Volcker, bivši šef Američkog Sistema Federalnih Rezervi (najmočnije financijske institucije u svijetu). Europljane predvodi Peter Sutherland šef naftnog carstva BP Amoco. Pacifik zastupa čelnik konglomerata Fuji Xeroc, Yotaro Kobayashi.

U užem krugu ("Izvršni Komitet") su i: Umberto Agnelli (na čelu najveće italijanske firme IFI), Zbigniew Brzezinski, Robert Haas (Levi Strauss), Lee Honk-Koo (bivši korejanski premijer), Minoru Makihara (šef Mitsubishija), Thorvald Stoltenberg (naš znanac kao predstavnik UN za bivšu Jugoslaviju), Bjorn Svedberg (Ericsson) i drugi.

Trilateralna Komisija odlučuje slično kao i Bilderberg grupa.

Održavaju se redovni godišnji susreti, svaki puta na drugom mjestu. Lokacija je tajna, prisutni su samo članovi i posebno izabrani gosti. Kod Bilderberg Grupe se, uz uži krug, većina članova rotira. U Trilaterali mandat članovima je od tri godine naviše i svakog od njih bira Rockfeller osobno.

Izvršni komiteti se sastaju nekoliko puta godišnje i oni razrađuju zadatke koje im formulira uži krug.

Uži prsten se sastoji od regionalnih direktora i posebno provjerenih članova svjetskih elitnih organizacija.

I, na vrhu, je centar, koji se sastoji od cara i najuže grupe močnika.

Gledano u postotcima, to bi izgledalo ovako: Centar je 100% informiran o svemu. Oni donose odluke. David Rockefeller je na vrhu ove piramide. Brzezinski je uz njega. O nekolicini ostalih možemo nagađati: Kissinger, Robert McNamara, Edmund de Rotschild, George Bush, George Schultz...

Ispod njih je "uži krug" koji je 90% obaviješten. I odluke prima direktno od cara. U ovom krugu se nalaze trostruki članovi (sve tri elitističke organizacije: Bilderberg, Trilaterala, CFR).

Slijedi "centralni prsten" u kome su dvostruki članovi elitnih organizacija. Do njih dolazi 80% svih odluka.

U "vanjskom prstenu" su članovi koji su tu uglavnom za potrebe maskiranja. Pola stvari znaju, o drugoj polovini ne znaju. Ali, provode zaključke vrha.

David Rockefeller ima lijep posjed u Tarrytownu, država New York. Tamo je 1973. pozvao malo poznatog guvernera Đorđije, Jimmy Cartera, na večeru. Prisutan je bio i Brzezinski koji je tih mjeseci snimao potencijalne kandidate za Trilateralnu Komisiju. Večera je prolazila ugodno. Rasprava se vodila o Carterovim kancelarijama koje je otvorio u Briselu i Tokiju. Takva vizija se potpuno uklapala u Davidov koncept Trilaterale. Ubrzo, Carter postaje jedan od prvih članova Komisije i njegova sudbina biva predodređena...

(Vjerojatno je o tome najbolje čitati iz pera Barry Goldwatera, Demokratskog protiukandidata Carteru, 1976. On piše:)

"... David Rockefeller i Zbigniev Brzezinski su financijski podupirali Cartera kao svog idealnog kandidata. Pomogli su mu da osvoji nominaciju, a kasnije i poziciju predsjednika SAD. Mobilizirali su novčanu masu bankara sa Wall Streeta i intelektualni utjecaj akademske zajednice (koji su financirani od strane raznih fondacija) i, naravno, medija..."

Sedam mjeseci prije nego što će se održati konvencija Demokratske stranke, Galup je proveo istraživanje koje je pokazalo da manje od četiri (4) posto podržava Cartera za predsjednika. I, preko noći, on postaje izabran. (Ironija je da se Carter predstavljao kao čovjek izvan sistema i bez oslonca na financijske centre moći.)

Ovo je najbolja ilustracija kako funkcionira vlast Elite. Izabiru svoje kandidate, a ruše "neposlušne".

(Da li je slučajno i “rušenje” američkog kongresmena Larry McDonalda koji je 1980. tražio od Kongresa da se provede zvanična istraga o utjecajima elitnih i tajnih organizacija na američku politiku? Njegova energična kritika je tragično zaustavljena prvog rujna 1983. kada je stradao kao putnik u korejskom avionu koji je “skrenuo s pravca” pa ga je srušila ruska raketa iznad Pacifika.)

Pročitao sam tridesetak stranica sa web sajta Trilateralne Komisije (www.trilateral.org) . Moram priznati da im pojedini dijelovi djeluju naivno.

Na primjer:

- "Komisiju su osnovali privatni građani... da zajednički “promatraju” ključne probleme u svijetu"

- "Trilateralna Komisija je ... diskusiona grupa..."

- "Kako to da je predsjednik Carter izabrao sedamnaest (17!) svojih vrhunskih suradnika u Administraciji iz sastava Trilateralne Komisije? (Slijedi odgovor) "S obzirom da Carter nije bio baš poznat u oblasti vanjske politike on se prirodno obratio Trilateralnoj Komisiji i njenim članovima za popunu mjesta u Vladi..."

- "Neke individue vjeruju da je Trilateralna Komisija nekako aranžirala Carterov izbor za predsjednika. Riječ je o miskoncepciji. Komisija je ne-stranačka i ne podržava nijednog kandidata..."

I tako dalje. Bush stariji je bio aktivan član Komisije u pauzi svojih funkcija šefa CIA-e i potpredsjednika SAD-a. Treba li spominjati da su i Reaganov i Bushov kabinet bili kontrolirani od strane članova Trilaterale?

Da li je slučajno da su četiri posljednja kanadska ambasadora u SAD-u članovi Komisije? Isti slučaj je i sa posljednja tri japanska ambasadora u Washingtonu.

Da li netko može preuzeti upravljanje Svjetskom Bankom, UN agencijama, fotelju ministra vanjskih poslova ili biti guvernerom Centralne banke bez suglasnosti (odnosno, "preporuke") Komisije?

Zbilja, može li? U Londonu, Washingtonu, New Yorku ili u Tokiju?

Listajući spiskove članova Trilaterale pronašao sam Slovenca Marka Voljca, koji je na čelu Nove Ljubljanske Banke. Među pozvanima na sastanke Bilderberg Grupe bio je i kosovski publicista Veton Suroi. Godinu dana prije kosovskog sukoba.

Sa Internetom, Trilateralna Komisija je dobila priliku da pokaže da oni nisu "konspiracijska organizacija" . Eto, tamo se mogu naći i spiskovi njenih članova i materijali sa godišnjih skupova. "Dobrotvorna organizacija", koja nikom ne želi zla.

Ipak, prisjetimo se kako sve ove elitističke organizacije rade. Na dnu piramide je sve zamaskirano. U Komisiji jesu članovi iz Indonezije, Slovenije ili Meksika. Ali, ono što se zbilja računa je šta radi vrh. "Carska svita". Njihova imena se neće naći dostupna.

David Rockefeller, najbogatiji i najutjecajniji čovjek na Planeti, na samom je vrhu Piramide moći. Odavdje kreću zadaci za sve elitne organizacije.