Okupimo junake iz prethodnih postova za zajedničkim stolom i povežimo ih:

OVIDIJE je tvrdio da je imao originalni tekst velikog filozofa u kome je ovaj davao svoj govor građanima Krotona;

PITAGORA je dijelio uvjerenje da su najstarija vremena bila period najsavršenijeg društva;

PLATON je u svojim dijalozima o Timijusu pisao o tom savršenom društvu na kontinentu Atlantida;

(Dodajmo im nekoliko novih lica u ovome igrokazu:)

KRANTOR je poslao svoje emisare u Egipat da potvrde Platonovu priču; oni su pronašli sačuvane dokumente koji potvrđuju legendu;

KIRCER, srednjovjekovni jezuit koji je pronašao egipatsku kartu Atlantide, bio je uvjeren da je ona potonula u sjevernom Atlantiku (Atanasijus Kircer je smatan za najučenijeg čovjeka XVII stoljeća);

DONELI je u svojoj knjizi "Atlantida: Antediluvijski svijet" ostavio putokaz svim budućim istraživačima potonulog kontinenta (inače, Ignacijus Doneli, 1831-1901, je američki kongresmen koji je većinu svog vremena provodio u impresivnoj Kongresnoj Knjižnici. Dvije su mu hipoteze čuvene: ona prva u kojoj, na osnovu analiza, zaključuje da je Sir Francis Bacon stvarni autor dijela koja se pripisuju Šekspiru; i, ona druga, o Atlantidi koja leži ispod Atlantika i ostacima civilizacije rasutih diljem svijeta, među kojima je najstarija kolonija bila u Egiptu.)

Za izgradnju Velike Sfinge u Egiptu ili Hrama Suncu na jezeru Titikaka u Peruu, trebalo je, s lakoćom pomjerati kamene blokove od preko 200 tona. Jedan pali obelisk u Etiopiji teži preko 500 tona. U Luksoru, samo jedan ogromni kameni blok koji predstavlja Ramzesa Velikog, je težio preko 1000 tona dok je bio čitav. Tehnika naših, fosilnim gorivom pokretanih starudija, daleko je od drevnog znanja pokretanja velikih objekata.

AJNŠTAJN nezaobilazni, u malo poznatom predgovoru za knjigu "Pokretanje zemaljske kore", piše: "Mnoštvo empirijskih pokazatelja indiciraju da je iznenada dolazilo do klimatskih promjena. Prema gosp. Hapgood-u, to je objašnjivo iznenadnim pokretanjem i premještanjem zemaljske kore."

Posljedice ovog "premještanja" su monumentalne.

HAPGOOD, je, sredinom 1960-ih sa svojim studentima na Keene State College, započeo sa studiranjem serije karata svijeta. Začudo, karte su otkrivale dijelove svijeta kao Kina, Sjeverna Amerika, Antarktika sa pojedinim područjima bez leda, puno prije nego što su ih iscrtali europski istraživači. Karte su bile vrlo precizne osim jedne stvari: kontinenti i ledene površine bile su drugačije u odnosu na postojeće. Kao da su predstavljale Zemlju prije posljednjeg pomicanja zemljine kore, sa drugačijim razmještajem polova. A, prema dosadašnjim istraživanjima, u to doba je veći dio Sjeverne Amerike bio pod ledom, a trećina Antarktike ga nije imala.

Drugim riječima, karte su prikazivale globus kakav je izgledao prije 12000 godina!

Puno prije nego moderna arheologija priznaje pojavu ljudske civilizacije (riječ je o Sumeru, nekih 6000 godina u prošlost.)

Zamislimo sliku premještenja zemaljske kore i promjene položaja polova: pokretanje kore dovodi do strahovitih potresa, poplava i erupcija vulkana, nebo izgleda kao da se ruši, horizont se gubi, potresi izazivaju ogromne plimne valove, pojedini teritoriji dobijaju topliju klimu, oni drugi, koji postaju bliže polovima, suočavaju se sa surovom zimom, dotadašnje polarne ledene kape se otopljavaju i podižu nivoe oceana, sva živa bića se moraju adaptirati, migrirati ili umrijeti.

Hapgood tvrdi da se upravo to odigralo prije 11600 godina i da je to uzrokovalo nestanak velike kulture sa Atlantide.

U svojoj drugoj knjizi:"Karte drevnih morskih kraljeva" (1966.), Hapgood analizira kartu datiranu iz 1513. godine koja prikazuje Antarktiku (koja je, usput rečeo, "otkrivena" tristo godina kasnije). Ova karta je prikazivala ledeni kontinent sa ucrtanom obalom. Tek 1978. su završena znana ultrazvučna ispitivanja Antarktike pod ledom koja su u potpunosti potvrdila srednjovjekovnu kartu.

Jedna od Hapgood-ovih karti, "Piri Re'is Map", završila je u Danikenovim rukama. Rezultata se sjećamo iz njegovih knjiga.

Interesantno je da je niz sličnih karti pod nazivom portolans (from port to port) kružio među mornarima u Srednjem Vijeku.

Povijest karata seže, redom:

- od Aleksandrije, u antičkom Egiptu, sa prvom bogatom knjižnicom koja je sadržavala
većinu dotada poznatih rukopisa;
- preko drevnog Rima,
- Konstantinopolja, koji postaje središtem svjetskih drevnih karti,
- Vikinga koji donosiše karte sa svojih putovanja i osvajanja diljem svijeta,
- kalifa iz Bagdada koji osnovaše "Kuću mudrosti" (knjižnicu),
- do Portugala, Madrida i Londona

Jedna od karti, imenom Hadji Ahmed Map, iz godine 1559. prikazivala je položaj, oblik i konture Sjeverne Amerike, uključujući dotada nepoznatu sjevernozapadnu obalu. Ali, onakvu kakva je bila 9600 godine p.n.e. Tek će se otkrićem ugljika C nakon Drugog Svjetskog rata moći utvrditi točan oblik ovog kontinenta prije 11600 godina. Naravno, odgovarao je Hadji Ahmed-ovoj karti.

1976. godine Hapgood dolazi u posjed Kircerove karte za koju se tvrdi da je (također) izašla iz radionice Atlantiđana. Riječ je o preciznoj karti iz egipatskih vremena, koju su Rimljani ukrali za vrijeme njihove okupacije Egipta. Ona prikazuje Atlantidu smještenu između Amerike i Europe.

U interesantnoj knjizi "When the Sky Fell: In Search of Atlantis" (1997.), bračnog para Rand i Rose Flem-Ath koji su proveli nekoliko godina u Britanskom Muzeju tražeći dokaze o Atlantidi, postavlja se hipoteza da je Atlantida zapravo bila na Antarktici. Hipoteza je za mene isuviše "južna". Ali, knjiga potvrđuje Hapgood-ove nalaze i osvijetljava prepisku između njega i Ajnštajna:

- osmog svibnja 1953. Ajnštajn piše:"Vaši argumenti su impresivni i vjerujem da je vaša hipoteza korektna. Nesumnjivo je da je dolazilo do značajnih pomicanja zemljine kore i promjene polova."

I pored entuzijazma velikog fizičara, djelo Hapgood-a ostalo je nezapaženo. Ne zato što je bilo osporavano. Već zato što znanstvena javnost niti mediji nisu željeli da mu daju bilo kakvu važnost.

Pobogu, zašto bi sada raspravljali o nekakvim civilizacijama iz prošlosti koje su usto tehnički i duhovno mnogo naprednije. Zar nije jednostavnije držati ljude u uvjerenju da je sve započelo prije 6000 godina i otada se stalno kreće naprijed, u progres.

Kada je 1492. italijanski moreplovac, ploveći pod španjolskom zastavom, došao u Ameriku, ne znajući gdje je, nazvao je čitavu populaciju Amerike "Indijancima".

Nekoliko desetljeća kasnije, misionari su se našli u dolinama Arizone. Od pripadnika drevnog plemena A'a'tam su tražili da se identificiraju. Oni su im odgovorili "ne" na svom jeziku ("pima"). A misionari su im to uzeli kao odgovor na svoje pitanje i otada se ovo pleme naziva Pima.

Prvo Indijanci, a onda Pima. Dva puta krivo. Da nije bilo njihove osvajačke oholosti lako bi saznali da njihovo pravo ime A'a'tam jednostavno znači - ljudi. (Ovo pleme je, naravno, imalo svoje priče o potopu, Atlantidi i Atlantiđanima koji su bili njihovi davnašnji preci.)

Sa Atlantidom, pomicanjem zemljine kore i promjenom polova, došli smo do petog svibnja. I najave novog pomicanja.

Turski admiral Piri Reis je 1513. godine došao u posjed karte koja detaljno prikazuje zapadnu obalu Afrike, istočnu obalu Južne Amerike i sjevernu obalu Antarktika (!?), koji će biti zvanično otkriven tek tristo godina kasnije. Potomci Atlantiđana su ostavili svijetu kartu Antarktika kakav je izgledao u njihovo vrijeme.