Polumilionski Albukerki. Trećina populacije prostranog, ali slabo naseljenog Novog Meksika je smještena ovdje. Svijet Anasazija proteže se četiri američke države: Novi Meksiko, Kolorado, Juta i Arizona.

“Novi život je rođen. Beba je zaplakala u sobici kamenih zidova. Smještena je na pokrivač. Uz nju je postavljen klip kukuruza (“majka kukuruz”) odakle se ne pomiće narednih dvadeset dana. Beba ostaje u mraku za to vrijeme. Rano ujutro dvadesetog dana, majka podiže dijete, uzima ga lijevom rukom u naručje, podiže klip kukuruza desnom rukom… klima glavom prema svojoj majci, baki djetetovoj… izlaze iz kuće i kreću se prema istoku. Zaustavljaju se, tiho mole, i počinju lomiti kukuruzna zrna bacajući ih prema izlazećem Suncu. Kada je Sunce izašlo čitavom veličinom na horizontu, majka istupa naprijed, podiže dijete prema Suncu i govori: “Oče Sunce, ovo dijete pripada Tebi…”

Kako su Anasazi sebe zvali, nije poznato. Nekoliko stotina godina nakon njihovog odlaska brojni Navaho indijanci su došli sa sjevera (iz Kanade) i vidjevši ostatke građevina njihove autore su prozvali Anasazi (“drevni narod” ili, u drugom prijevodu, “neprijatelji naših drevnih predaka”).

Moderna povijest sasvim zgodno uklapa pojavu Anasazija u svoje okvire. Spominju tri evolutivne etape: onu od prije dvije tisuće godina i pojavu prvih nomada, drugu etapu oko 600. godine i prva naselja izgrađena pod zemljom i napokon razvijenu etapu gradnje kamenih gradova od X-XIII stoljeća.

Sasvim neočekivano, njihovi gradovi smješteni na ogromnim prostranstvima bivaju istovremeno napušteni u XIII stoljeću. Vladajuća teorija je da je došlo do migracije u dva smjera: na jugozapad (današnji Hopi indijanci u Arizoni, koji tvrde da su im Anasazi bili preci) i na jugoistok (devetnaest plemena Pueblo indijanaca u Novom Meksiku).

Ali tu se javlja mali problem, jer postoji veliki civilizacijski jaz između nestalih Anasazija i pojave Pueblo indijanaca.

Među rijetkim pisanim dokumentima o onome što je zatečeno u nedirnutom gradu Anasazija, saznajemo više iz pera rančera i arheologa Al Wetherhilla koji je 1882. posjetio kanjon Mesa Verde.

“Stvari u sobama su bile ostavljene kao da su njihovi vlasnici otišli nekome u posjetu. Savršeni primjerci vaza i posuda su bili uredno složeni na podu; kućni alati na mjestima gdje su ih žene zadnji put upotrijebile… dokazi dječjeg igranja i muškaraca koji su se okupljali, davno dogorjelog pepela u ognjištu… Nije bilo nikakvih znakova nasilja. Gotovo da smo mogli vidjeti te ljude oko nas. Gledati ih kako rade u polju dok psi laju i purani se glasaju; žene koje melju kukuruz i pripremaju dnevni obrok te djeca koja se igraju u blizini kuća.

Činilo se kao da sam posjetio sveto tlo ovih mirnih domova zauvijek nestalog naroda…”

Sunčeve zrake su se odbijale od blještavih oklopa tristo konjanika koji su ponosno paradirali glavnim trgom Meksiko Sitija. Na njihovom čelu je kapetan-general Don Francisko Vaskez de Koronado (de Coronado). O ovom trenutku je maštao već dvije godine otkako ga je 1538. Mendoza postavio za guvernera provincije Nova Galicija (Nueva Galicia). U sebi je ponavljao sve poznate podatke o zemlji smještenoj sjevernije od Nove Španjolske (kolonijalnog Meksika)…

…Kada su muslimani osvajali Portugal 714. godine sedam katoličkih biskupa je, sa svojim sljedbenicima, pobjeglo preko Atlantika u zemlju poznatu kao Antilija i osnovalo sedam gradova. Vremenom su počele kružiti legende da su ti gradovi (Cibole) puni zlata, srebra i dijamanata…

…Nakon udesa njihovog broda u Meksičkom zaljevu tri Španjolca i Esteban iz sjeverne Afrike su, nakon osam godina lutanja po neistraženim prostorima (današnjeg Teksasa i sjevernog Meksika), napokon došli u Meksiko Siti 1536. godine. Gradskim liderima su govorili kako su usput čuli priče o “velikim gradovima čije su ulice prepune zlatara, zgrada sa mnogo katova i kamenih vrata optočenim dragim kamenjem…”

… Kralj Španjolske je pokazao poseban interes za legende i 1539. poslao ekspediciju da ih istraži. Esteban je služio kao vodič, a fratar Markos de Nica je bio predstavnik krune. Prvi susret ekspedicije sa Zuni indijancima u gradiću Havikuh doveo je do stradavanja Estebana i njegove družine. Fratar Markos se vratio u Meksiko Siti i izvjestio o postojanju “zlatnih gradova, od kojih je najmanji bio veći od Meksiko Sitija”.

General Koronado se vratio u stvarnost. Nastavio je odmahivati gomili okupljenoj na glavnom gradskom trgu. Nakon pozdravljanja sa vicerojom, kraljevim namjesnikom u Novoj Španjolskoj, kolona sa konjanicima i zastavama, tisuću crnačkih robova i indijanaca, tisuću konja te stada ovaca, krava i mazgi sa zalihama hrane napuštaju Meksiko Siti. Koronado se već slavodobitno vidi na povratku nakon otkrića sedam zlatnih gradova Cibole kako, ovjenčan slavom i bogatstvom, potamnjuje Kortesovu i Pizarovu popularnost.

“Svih devetnaest Pueblo plemena je smješteno u promjeru od 350 milja”. “Santa Ana,Zia, Hemez, Kočiti, Santo Domingo, Sandija pleme, Laguna, Akoma i Tohađili…

Koronado je sa svojom ekspedicijom pratio rijeku San Pedro (ušao u današnje SAD). Zauzeo je Havikuh i vojnički porazio Zuni indijance. Međutim, zlatne gradove nije našao. Nastavljao je na sjeveroistok, napadao indijanska naselja (“puebla”), gubio vojnike i robove, ostajao bez hrane. Prošao je Arizonu, Novi Meksiko, Teksas, Oklahomu i Kanzas. Ni traga od legendarnih gradova Cibole. Odlučio se na povratak. Dvije godine nakon glamuroznog ispraćaja 1540. vratio se u Meksiko Siti sa samo stotinjak vojnika i praznih ruku. Ekspedicija je proglašena neuspjehom.

Pueblo Kuaua, gradić sa 1200 prostorija. U rujnu 1540. je glavnina vojske generala Koronada bila zauzeta u sukobima sa Zuni i Akoma indijancima, ali je izvidnica došla u ovu dolinu. Brutalno su se ponijeli prema domaćinima i došlo je do općeg sukoba.

Neki dokumenti tvrde da je Koronado ovdje proveo čitavu zimu, ali arheološki dokazi to ne potvrđuju.

Gradić podignut u XV stoljeću, dakle samo 300 godina nakon dominacije Anasazija, onda je bio vrlo blijeda kopija razvijenijih predaka. Zidovi su tanki u poređenju sa gradnjom Anasazija, arhitektura inferiorna.

Ovo mjesto simbolično postaje raskršće postojećih i nepostojećih svjetova i događaja. General Koronado je ovdje prezimio, a nema dokaza za to. Tražio je nepostojeće zlatne gradove sa sasvim realnom vojnom silom. Tadašnji (a i današnji) Pueblo indijanci tvrde da su potomci Anasazija, mada postoji uočljiv civilizacijski jaz između njih i to bi trebalo da negira njihovu tvrdnju. “Državni monument” Koronado zapravo nema monumenta. Natpisi u muzeju veličaju barbarski ulazak prvih Europljana na sveto tlo mirnih indijanaca. I tako redom. Sve je zbrkano. Što je stvarnost?