Američka vojna ekspedicija je ušla u teritorij Navaho indijanaca. Posjeta Čako kanjonu je uslijedila 1849. Poručnik James Simpson i njegov meksički vodič Karavahal (Carravahal) su najimpresivnije od trinaest ruševina kanjona nazvali Pueblo Bonito, “lijepi gradić”.

Originalno ime koje su mu Anasazi dali nije poznato. Ali, zato su stotine godina kasnije svoja imena napuštenom gradu dali Hopi, Pueblo i Navaho indijanci.

Pueblo Bonito, srce svijeta Anasazija, u punom sjaju oko 1100. godine, Čako kanjon, Novi Meksiko

Od ponovnog otkrića sredinom XIX stoljeća Pueblo Bonito je neprestano vandaliziran u narednih 70 godina. Od četverokatnih zidova, osamsto apartmana, četrdesetak “standardnih” i tri velike kive… ostalo je malo.

I kao da to nije bilo dovoljno, 1941. je kolapsirala gigantska stijena iznad Pueblo Bonita. Trideset tisuća tona teška tzv. “Prijeteća stijena” se srušila na ruševine gradića ispod sebe uz potmulu buku. Dodatnih tridesetak prostorija Pueblo Bonita je zauvijek uništeno.

Nesumnjivo je da su Anasazi i prije gradnje bile svjesni opasnosti od rušenja. Zato su u podnožju stijene podigli kamene terase koje su usporavale eroziju i minimizirale opasnost od rušenja. Navaho indijanci su, impresionirani ovim građevinskim poduhvatom, Pueblo Bonito nazvali Tse biyahnii a ah, odnosno “stijena koja je pričvršćena odozdo”.

Ostaci “Prijeteće stijene”, teške 30000 tona, koja je kolapsirala na Pueblo Bonito 1941. godine, Čako kanjon, Novi Meksiko

Gradnja Pueblo Bonita je započeta 850. godine. Dograđivan je u tri navrata da bi gradnja stala 1 150. Dokazi života se u njegovim prostorima nalaze do početka 1200-ih, a onda, neočekivano i bez prisile, grad se mirno i misteriozno napušta.

Impresionirani građevinskim umijećem Anasazija, prvi arheolozi i povjesničari procjenjuju broj stanovnika Pueblo Bonita na nekoliko tisuća. Broj prostorija (800) su pomnožili sa potencijalnim članovima porodica (4-5) i dobili su ove iznose. Na sličan način su došli do populacije u Čako kanjonu: 13 gradića po par tisuća ljudi, dakle govorimo o dvadeset pet tisuća ljudi. I to je imalo smisla da bude centar svijeta Anasazija koji bi, po njima, brojao stotinjak tisuća ljudi u promjeru od tisuću kilometara.


Nažalost, računicu im je pokvarila zdrava logika. Naime, u Pueblo Bonitu je samo pedesetak prostorija sa ognjištem za vatru. Najedamput, umjesto tri-četiri tisuće ljudi procjena broja stanovnika se smanjuje na samo stotinjak žitelja. U polovini okolnih naselja uopće nema ognjišta za vatru u prostorijama što znači da su ova naselja bila samo povremeno naseljena (tokom ljeta).

I sad se postavlja pitanje odakle radna snaga za podizanje impresivnih kamenih zidina, četverokatnica i kružnih kiva, mreže kamenih puteva koji su se prostirali stotinama kilometara daleko i povezivali oko 150 “velikih kuća” (naselja) Anasazija.

I sve to u uvjetima surove klime, škrte zemlje i oskudne vode kada je glavnina vremena ipak trebala biti posvećena osiguranju hrane.

Nekoliko slika ostataka “Prijeteće stijene”

“Pokušam doći do spoznaja Anasazija kada su se okupljali u njima” polako me zaokupljaju misli te opet počinjem voditi razgovor sa svojim mislima.

“Nadam se da ću osjetiti kolosalno otkriće vidovnjaka Anasazija”, dok razmišljam i stvaram sliku u mislima o načinu kako su živjeli.

“Vidovnjaci Anasazija su, uz veliki rizik, uspijevali da vide neopisivu silu koja je bila izvorom svih živih bića. Zvali su je Orao.”

“Onih par odbljesaka koji su mogli izdržati, oni su vidjeli nešto što je podsjećalo na crno-bijelog orla beskrajne veličine.”

“I šta su još naučili o toj sili?”

“Vidjeli su da Orao daje svijest i znanje. On kreira bića da bi oni živjeli i obogaćivali datu im svijest i znanje.”

“I onda?”

“Oni su vidjeli kako ta obogaćena svijest napušta bića nakon smrti… i kako se kreće ravno prema Orlu … koji bi je progutao,”

“Hoćeš da kažeš da je jedini razlog za naše postojanje da obogatimo svijest svojim životnim iskustvima… i da ta svijest služi svemirskoj sili kao hrana?”, razmišljam naglas.

“Vidovnjaci Anasazija su vidjeli da su živa bića tu da obogate svijest koja bi postajala Orlovom hranom. Od drevnih vremena do danas. I zauvijek.”

“Toliko o otkrićima vidovnjaka Anasazija”, mislim se u sebi.

Pueblo Bonito je bio izgrađen u obliku slova “D”. Kružni dio kompleksa gleda na jug primajući i zadržavajući sunčevu toplotu za vrijeme hladnih zimskih dana. Najveća kiva je savršeno orijentirana u pravcu sjever-jug (“bez upotrebe kompasa”, naravno).

Svaki kamen je ugrađen u zidove sa posebnom pažnjom.

Zid koji dijeli kompleks na dvije polovice nema odstupanja od savršene orijentacije prema sjeveru (točnije, odstupanje je manje od jedne četvrtine jednog stupnja!). Velika kiva na istočnoj polovini naselja je smještena na crti od točno 45 stupnjeva prema istinskom sjeveru.

Očigledno, gradnja je bila dio astronomske orijentacije Anasazija.

Prvi dio naselja na koji me dovodi uski put su istočne zidine. Ostaci dva visoka zida i u njima neobičan otvor – prozor. Kasnije ću otkriti tragove šest sličnih kutnih prozora.

Pažljivim promatranjem ustanovljena je njihova astronomska funkcija. Naime, tokom godine se sa ovih prozora može promatrati kretanje sunca sve do konca listopada. I kada se čini da sunce nestaje sa horizonta, jer ga više nije lako pratiti iz ove pozicije, dešava se nešto neočekivano. Uski tračak svjetlosti prolazi kroz prozor i može se pratiti na zidu susjedne sobe. Sa dolaskom novih dana i sedmica na tom zidu se prati kretanje sunčeve svjetlosti. I, napokon, na dan zimskog solsticija, 22. prosinca, sunčevi zraci oblikuju kvadratić koji počiva na samom kutu dva susjedna zida!

Dokazana je astronomska funkcija uganih prozora Pueblo Bonita koji su pratili sunčevu putanju, Čako kanjon, Novi Meksiko

Ako već nisu imali kalendar na zidu, barem su mogli preko putanje sunčeve svjetlosti znati kada se približava prvi dan zime.

Ono što danas ne vidimo na zidovima je plaster koji je prekrivao ove kamene zidove i vjerojatni markeri na zidu koji bi označavali važne točke sunčeve putanje.

Za izgradnju trinaest naselja u kanjonu trebalo je posječi i ugraditi 225.000 stabala. A najbliže šume su se nalazile šezdesetak kilometara daleko.

Temelji zidova Pueblo Bonita su, slično kao i kod ostalih naselja, široki preko jedan metar. Zidovi koji se nastavljaju na njih se sužavaju i to nam govori barem dvije stvari. Prvo, da su originalni graditelji znali da će im građevine imati više katova te su podizali masivne donje zidove; a drugo, sa užim zidovima na višim katovima su imali manji pritisak na donje zidove. Svaki kamen je posebno poravnan i obrađen.

U zidove Pueblo Bonita pažljivo je ugrađeno preko 50 miliuna obrađenih kamenih pločica, Čako kanjon, Novi Meksiko

Imajući u vidu da je Pueblo Bonito imao stotinjak stalnih stanovnika, a ostala naselja još i manje, realno je postaviti pitanje kako je bilo moguće u tako kratkom roku izgraditi impresivne i masivne građevine.

Ovaj kompleks je imao samo jedan uski ulaz u naselje. Osim otvorenog, širokog gradskog trga koji je povezivao kive, ulaz u pojedine apartmane je bio moguć samo uz upotrebu drvenih ljestvi. Visoki, četverokatni zidovi su stvarali barijeru za nepozvane goste. Usto, ispred naselja su se nalazile dvije velike zidane platforme sa dodatnim zidovima koji su bili vanjski zaštitni omotač.

Glavni i jedini ulaz je, vremenom, sa dva metra sužen na manje od metra. A onda, kada su sredinom XIII stoljeća Anasazi otišli iz svog Pueblo Bonita, i taj prolaz je zazidan.

Ča8o kanjon je bio centar svijeta Anasazija. Pueblo Bonito je najveće naselje smješteno u samom centru kanjona. A središnja prostorija 150 metara širokog Pueblo Bonita je velika kiva sa promjerom od dvadesetak metara.

Ostaci Velike kive, savršene sjever-jug orijentacije, spiritualnog središta Pueblo Bonita, Čako kanjon, Novi Meksiko

Uz svjetlost vatrenog ognja, dim i miris trava u lulama, kreirala se sadašnjost i budućnost zajednice Anasazija koja se prostirala stotinama kilometara unaokolo.

Sve do momenta kada će pasti odluka da se ulazna vrata, mirno i dostojanstveno, zauvijek zatvore.

Za izgradnju trinaest većih naselja u kanjonu posječeno je 225.000 stabala; najbliže šume su bile udaljene preko 60 km. S obzirom da Anasazi nisu imali metalnih alata, zaprežnih životinja niti kotača, ostaje misterijom kako su ova naselja izgrađena u kratkom roku sa minimalnim brojem radnika