Astronomske zvjezdarnice Monte Alban-a svjedoče o svemirskim uzletima civilizacije Zapoteka (“naroda sa oblaka”). Tvorci “prvih” solarnih i zvjezdanih kalendara poslužili su kao uzor kulturama Maja i Tolteka.
Azteci su dali ime mnogo starijoj kulturi, oni su bili "narod sa oblaka" (Zapotek). Originalno ime im je Benezza.
Keramička figura šamana ("vrača") koji se upravo preobukao u tijelo jaguara; ratnik (ili svemirski putnik sa šljemom) u poluležećem položaju; kosooki mudrac sa kozjom bradicom (ponovo kineski utjecaji)... Sve to ne može ni približno da predstavi do kojih su visina uzletili Zapoteci (ili, možda točnije, s kojih visina su se spustili na pacifičku obalu Meksika).
U zadnjih petnaestak godina "enciklopedijska" starost Zapoteka je "narasla" sa dvije na tri tisuće godina. Arheolozi jednostavno pronalaze sve starije i starije artefakte. Ono što posebno čudi je da što se ide dalje u prošlost, umjetnost i povijest ovog naroda biva sve savršenija.
Naravno, više ne treba ni spominjati poznatu karakteristiku srednjoameričkih civilizacija: i ovaj narod se odjedamput našao na ovim prostorima ("narod sa oblaka") i to u punom kulturnom procvatu. Nema dokaza o postepenom razvoju.
Priča počinje sa Monte Alban-om. Riječ je o najimpresivnijem ceremonijalnom gradu u Srednjoj Americi poslije Teotihuacan-a. Ruševine se smatraju starim barem tri tisuće godina. Hijeroglifi pronađeni ovdje su među najstarijim. Piramide, trgovi, podzemni prolazi... zaustavljaju dah. Kameni "hramovi" su zapravo ostaci starih astronomskih zvjezdarnica koje su odslikavale raspored zvijezda (Južni Križ, Alfa i Beta Centauri...).
Monte Alban je bio srce brojnih gradova i sela centralne meksičke visoravni i stotina kilometara pacifičke obale. Vratimo li se unatrag tri tisuće godina vidjet će mo brane, odvodne kanale, astronomske zvjezdarnice... kompleksi piramida sa desetinama tisuća ljudi tokom procesija. Kompleksni sistem pisanja (složeniji nego današnji) bio je kombinacija ideja i zvukova (kojeg, uzgred rečeno, jos nismo u potpunosti dešifrirali)...
Priča o Mikstecima, ratničkom narodu sa sjevera, koji se prije 800 godina žilavo borio sa potomcima Zapoteka.
Tri tisuće godina civilizacije Zapoteka: od blistavog Monte Albana prije naše ere i njegovog iznenadnog i neobjašnjivog kolapsa oko godine 700 a.d., borba sa Mikstecima, zatim Aztecima, osvajanja konkvistadora, i, napokon, nastavak ataka od strane Meksikanaca ... sve je to ovaj narod ostavilo na nekoliko usamljenih enklava u Meksiku. Gledajući ih u meksiškoj prašini danas, znamo zašto ih enciklopedije nazivaju urodjenicima ili "meksičkim indijancima".
Zatvorimo oči. I vratimo se u prošlost.
Na vrhu planinskog uzvišenja, na prostoru od četrdesetak kvadratnih kilometara, smješten je veličanstveni Monte Alban. Njegovih dvadeset pet tisuća stanovnika je predvođeno svojim duhovnim vođama. Simboli jaguara (transformacije duše) i nebeske zmije (mudrosti i astrološkog znanja) su dio svakodnevnice.
Za stranca, Monte Alban je misteriozno mjesto. Zašto je ova uzvisina izabrana za ovakav građevinski poduhvat?
Na visokom platou nema vode. Nije ni strateški značajan. Gradnja je strašno komplicirana. Kameni blokovi su neizmjerno teški. Kamenolom je daleko u dolini. Zapateci su niski rastom (metar i pol) i ne ostavljaju dojam snagatora. Čak nemaju ni alate za obradu kamena. A ni kolica za prijenos kamenih blokova. I, plus svega toga, svoje kamene "hramove" su podigli na ruševinama drugog starog grada.
Više pitanja nego odgovora.
Kalendar na radnom stolu pored kompjutera i na zidu. Dan za danom, mjesec za mjesecom. Mijenjamo stranice. Promatramo prolazak vremena. Ničeg astrološkog niti božanskog u toj rutinskoj slici.
Ali, nije tako uvijek bilo.
Za Zapoteke je kalendar predstavljao trijumf čovjekovog uma da promatra i interpretira prirodne i astrološke obrasce. Ne samo da su dani i mjeseci prolazili i onda se dogodine ponavljali... već su se, prolaskom vremena, ponavljali i ciklusi, i slični ili isti događaji... Neki od njih bi padali u točno određene dane... A onda bi se, na osnovu dugogodišnjeg iskustva moglo i... predviđati budučnost i dolazak pojedinih ciklusa.
Zamislimo tri povezana nazubljena kotača. Prvi ima dvadeset zuba koji predstavljaju dvadeset dana (sa posebnim imenima). Drugi ima trinaest zuba koji predstavljaju novih trinaest dana (i svaki se predstavlja kao neki broj). Treći ima 365 zuba koliko i solarna godina dana.
Solarni kalendar je imao 18 mjeseci po 20 dana, sa 5 dodatnih "praznih" dana na kraju svake godine (smatrani su nesretnim danima). Kada nazubljeni kotač odradi svojih 365 dana onda bi ovih ekstra pet dana pokretalo drugi nazubljeni kotač. Svaka nova solarna godina bi mogla početi samo sa nekim od četiri zuba/dana (četiri - kao naše prijestupne godine). Kada se četiri dana kombiniraju sa 13 zuba na drugom kotaču dobiva se mogučnost 52 kombinacije. Taj vremenski interval od 52 godine se često naziva "meksičko stoljeće" ili "okrugli kalendar" (Tzolkin).
Pedeset dvije godine nisu slučajno izabrane. To je period u kome zvjezdani sustav Plejada opiše svoj krug na noćnom nebu. Taj ciklus je bio od posebnog značaja za sve srednjoameričke narode. Kao i za Atlantiđane. Jer je simbolizirao suradnju između dva svijeta, dvije svemirske rase.
Nakon Zapoteka, Maje su rafinirale mezoamerički kalendar, dodajući mu duge i ekstra duge astrološke cikluse. Računanje vremena po dugom ciklusu je počelo sa danima posljednje kreacije: 3114 godina prije nove ere. Kraj treba očekivati uskoro: godine 2012. Ne umijući pravilno protumačiti razmišljanje Maja, za ovu godinu se veže i kraj svijeta.
U pomož je pozvana astronomija. Napokon naučivši da se solarni sistem kreće oko naše galaksije - Mliječnog Puta, uspjeli smo prije dva desetljeća izračunati koliko traje taj ciklus i kada se završava. Gle "slučajnosti": u početnu točku dolazimo 2012 godine! To je godina kada naš Sunčev sistem biće kratkotrajno obasjan posebnim zrakama iz samog centra naše Galaksije. I tada će započeti novi period.
Dakle, kraj svijeta kakvog ga znamo (materijalističkog i nehumanog) i početak novog kakvog možemo stvoriti. Ovaj ciklus traje priblizno 25000 godina. Nemojmo očekivati spektakularne rezultate baš te godine; ali, naši potomci će uspjeti prepoznati zaokret nabolje.
Odgovore za Monte Alban moramo potražiti na drugoj razini razmišljanja. Alternativnoj. Dovoljno je uzeti visak ili rašlje i brzo će se pronaći podzemne, energetske linije. Te linije se križaju na mjestima gdje su podizani hramovi, odnosno zvjezdarnice. Kompleks Monte Alban nesumnjivo ima porijeklo kao i Teotihuacan. Narodi koji su živjeli u skladu sa planetom Zemljom, poznavali su njene močne energetske tpčke i čakre. I znali su kako tu dodatnu energiju koristiti u svakodnevnim i/ili duhovnim procesima.
Tehnologija gradnje je bila drugačija. Umjesto fizičkom silom, vladalo se frekvencijama.
Činjenica je da vrijeme briše uspomene i sjećanja. Nekad to ima smisla, ali, nerijetko, puno više gubimo nego dobijamo.
Zapoteci i Monte Alban su se pojavili na mjestu stare civilizacije kojoj su se izgubili povijesni tragovi. Originalne zvjezdarnice počeli su zamjenjivati ceremonijalni centri; onda se prešao put od arheoloskih ruševina do današnjeg turističkog centra. Prolaskom tisuća godina, jednostavne, ali skladne i osmišljene građevine, nisu duhovno evoluirale. Njeni korisnici su polako gubili memoriju o originalnoj svrsi. Prednost su polako davali arhitektonskoj, vanjskoj komponenti.
Sjećanja su izblijedila, znanje se izgubilo, zaborav je progutao sve. Ili, skoro sve.
