četvrtak, 01.08.2013.
INTERVJU - KVARTURA (Sonja Krivokapić)
Pitanja: Sonja Krivokapić
Odgovori: Ognjen Bašić
1. Zašto sviraš muziku negdje drugdje, a ne sviraš je sam za sebe?
Ako sviram samo sebi, onda sam sebičan. Pjesma dobiva život tek kad je podijelim s ljudima.
2. Zašto pjesma dobiva život tek kad je se podijeli s drugima?
Zato što je time vraćam društvu pod čijim utjecajem je i nastala. Ne pišem samo ja pjesmu. Piše ju cijelo društvo, a pogotovo moje uže okruženje. Ja sam tu samo posrednik, ali (da budem malo neskroman) i oplemenitelj. Kad sam već "pokrao" fundus ideja koje kolaju društvom, nije lijepo da plijen zadržim samo za sebe. A vjerujem i da ga vraćam u boljem stanju od onog u kojem sam ga našao.
3. Što stoji iza želje za komuniciranjem s publikom?
Intelektualna nemoć. Pošto nisam dovoljno pametan da sijem mudrost, koristim muzikalnost da zakuham ludost.
4. Zašto bi ludost bila intelektualna nemoć i nešto inferiorno mudrosti?
Ne nužno. Mudrost i ludost su potrebne jedna drugoj i odlično se slažu ako rade timski. Nisam dovoljno moćan mislioc da bih bio filozof, ali sam dovoljno lud intuitivac da budem muzičar. Zato se bavim onim što mi bolje leži. Kome bolje leži promišljanje, moje će kreacije iskoristiti kao materijal za filozofiju, ako vrijeme pokaže da sam toga vrijedan. Luđaci izbacuju djela, a mudraci ih promišljaju. Na ostalima je samo da se naslađuju. Još ako pritom polude ili pomudre, što i nije tako teško kako se čini, to će biti milina.
5. Kažeš da zakuhaš ludost. Koji je krajnji cilj zakuhavanja ludosti, a koji su usputni?
Krajnji cilj je novi svjetski poredak u kojem je Čudnoređe alfa i omega. Usputni cilj je, kako bi rekao Branko iz benda Ni-Nu: "UBI ET OBI". Zapravo, ne usuđujem se spekulirati o krajnjem cilju zakuhavanja ludosti. To je preambiciozan zadatak za mene. A najveća vrijednost sijanja ludosti ovdje i sada je stvaranje slobodnog prostora za izražavanje osjećaja i misli, bilo kolektivno ili individualno.
6. Kakva bi bila idealna luđačka interakcija s tobom i ljudima i kakva bi bila ona koju ti smatraš ostvarivom?
Pa volio bih da Čudnoređe nadahne ljude da stvore nešto, kao što oni mene nadahnjuju na stvaranje. Kad spominjem stvaranje, ne mislim nužno na umjetnost, ali svakako na umiješnost. Lijepo je kad se dobar koncert prepričava, ali još je ljepše kad te potakne da napraviš nešto vrijedno prepričavanja. Super je i da se napravi nešto privatno za svoje osobno zadovoljstvo, ali zašto to ne podijeliti s drugima? Tako se možda i društvu pomogne da poludi. Poludit u ludom svijetu znači htjeti biti zdrav, a i željeti zdravlje drugima. Da li je sve to ostvarivo, ovisi samo o našem trudu. Tu pomaže i ona Bretonova izjava: "Nećemo valjda zbog straha da nas proglase ludima spustiti zastave mašte na pola koplja."
7. Kakav je tip humora koji se služiš u pjesmama? Bi li se on mogao nazvati humorom apsurda?
Ti ga nazovi kako god hoćeš, iskomuniciraj to s ljudima, pa vidi da li se slažete. :) Tu i tamo koketiram s podnebljem apsurda, ali ne uranjam u njega kao npr. Mance s kojim me ponekad uspoređuju. Držim da je tragikomedija najpreciznija odrednica Čudnoređa, jer mi gotovo sve pjesme nastaju na sjecištu ozbiljnosti i zajebancije. Na drugima je da to prihvate ili me razuvjere. Prihvaćam obje mogućnosti uz vjeru da će mudrost imati posljednju riječ.
8. Misliš li da se humor nalazi u muzici samoj, a ne samo u tvojim tekstovima?
Svakako. Kad je goli tekst napisan ozbiljno, može se muzikom natjerati da zvuči smiješno. Kad gola muzika zvuči smiješno, može se tekstom uozbiljiti. Pomoću muzike i misaonom tekstu se dodaju emocije, kao i što emotivna muzika dobiva misaonost pomoću teksta. Kad ne bih znao komponirati muziku, morao bih i misli i osjećaje izražavati riječima, što bi mi bilo znatno teže.
9. Postoji li neka nit koja povezuje na planu sadržaja tvoju muziku i koreografiju na pozornici ili je ona spontana? Naime, planiraš li namjerno da tvoja koreografija ili kako god prati tvoju muziku? Koliko toga prepuštaš spontanosti, a koliko planiraš?
Najdraže mi je kad ljudima nije jasno jesu li pokreti spontani ili planirani. Ali ajde, nije neka tajna da ima i jednog i drugog. Pokreti nastaju spontano tijekom izvedbi. Ipak, neke zapamtim, pa ih na sličan način ponavljam. Normalno, dosta tih pokreta nisu moja izmišljotina, već su dio
(pseudo)koreografskog nasljeđa, najčešće, ali ne i isključivo iz metal, hardcore, punk, pa i hip-hop krugova. Kad sam ih već pokrao, trudim se barem da ih stavim u kontekst svoje muzike, a ne da ih samo nekritički imitiram. Moje kvazi-plesanje je zapravo čisto parafraziranje.
10. Znaš li note, kako zapisuješ pjesme?
Ne znam note. Sviram ih dok ih ne zapamtim, kao i većina samoukih muzikaša, a "zapisujem" ih snimanjem.
11. Postoji li nešto posebno u ovoj umjetničkoj formi komuniciranja s drugima što ne vidiš u drugim umjetničkim formama? Drugim riječima, zašto ne komuniciraš s ljudima kroz književnost ili likovnu umjetnost, nego baš kroz muziku, postoji li za to poseban razlog ili si muzici naprosto sklon?
Postoji za to poseban razlog, a taj je da sam muzici naprosto sklon. :) Ma najveća je divota što je Čudnoređe mulitimedijalno. Tu ima i muzike i književnosti i kazališta i plesa, a to je samo dio za koji sam uglavnom osobno zadužen. Na to se još ljepe i ostala područja kreativnosti, kojima se bave i ljudi izvan benda. Tako da šire gledano, ima tu likovne umjetnosti i dizajna ako uzmemo u obzir logo, plakate i buduće omote albuma, a bit će i filma kad se počnu pravit spotovi. Tu su i koncertne fotografije. U tom smislu, muzika je odlična platforma za objedinjavanje ostalih vrsta umjetnosti, nimalo uža od filma ili kazališta.
12. Kako bi Čudnoređe opisao idejno, ideološki, muzički? Šta on komunicira, koja su mu obilježja?
Profesorice, jel' ovo ispitno pitanje iz kolegija "komparativna muzikofilija"? Ako je, zamislit ću da nisam O.B. iz Čudnoređa, nego nadobudni student koji ga proučava, pa ću Vam rado iz te vizure podastrijeti nadasve akademski odgovor:
Kada čudne i čudesne ćudi prodru u ćudoređe, nastaje Čudnoređe - fenomen koji se nalazi na sjecištu naoko nespojivih duhovnih, intelektualnih, emotivnih i intuitivnih psihosocijalnih strujanja. U tom sjecištu spajaju se ludost i mudrost, ozbiljnost i humor, radost i tuga, ogorčenost i cinizam, art i kič, krađa i inovacija, apokalipsa i utopija, eros i tanatos te mnoge druge dualnosti. U spajanju tih suprotnosti, dualnost teži jedinstvu, rubne pojave postaju centralne, a mir se nastoji ostvariti u kretanju. Smještajući Čudnoređe u kontekst cijelokupne povijesti ideja, vjerojatno je posrijedi novi naziv za staru ideju ili kakav postmodernistički bućkuriš, ali autor pojma nije dovoljno filozofski potkovan da to detektira. To je moment u kojem Čudnoređe nema konačan odgovor čak ni na samo sebe; moment u kojem Sokratovski priznaje svoje neznanje i težnju za konačnim odgovorima baca u tragikomični žrvanj nasumičnog žongliranja idejama, u kojem svaki odgovor može važiti, a i ne mora. I u kojem zapravo čak i nije važno da li odgovor važi, nego samo da li usrećuje. Čudnoređe je kako idejno, tako i glazbeno, fuzija skoro svega što je do sada stvoreno. Tom fuzijom otvara se ocean beskrajnih mogućnosti u kojem je sve ponuđeno za slobodno raspolaganje. Na kraju krajeva, Čudnoređe je veliko ništa i malo sve. Ono poziva ljude da ga kritiziraju, ali pritom i sami sebe preispituju.
To je sve što znam. Nemojte me rušiti, molim vas.
13. Misliš li da je točno da većina umjetnosti dolazi kao rezultat inspiriranosti u lošim trenucima života? Kako je s tobom, dolaze li ti ideje podjednako iz loših i iz dobrih stvari ili podjednako ili iz njihove dijalektike?
Pošto na svijet gledam kroz naočale tragikomike gdje dobro može biti loše, a loše dobro, onda je normalno da inspiracija dolazi podjednako, kako iz patnje i deprivacije, tako i iz životne radosti. Kod mene više inspiracije dolazi iz trenutaka lošeg osjećanja, ali ono se kroz djelo i njegovu izvedbu preobražava u potencijalno radosni događaj. Tesla je npr. izmislio izmjeničnu struju. A glazba je u tom smislu izmjenična alkemija. Može govno pretvoriti u zlato, ali i obrnuto. Nije zlato sve što sija, nit' je govno sve što smrdi.
14. Kako se pozicioniraš politički?
Kad me pitaju: "jesi li ljevica, centar ili desnica?", osjećam kao da su me pitali: "voliš li više plavuše, crnke ili smeđe?". Da izvineš, na sve njih drkam ljevicom, prosto zato što sam ljevak. Ma u te svrhe, nije mi strana čak ni povremena upotreba desnice. Ali, koji je smisao da kažem "ljevičar sam" ili "desničar sam" kad su u politici svi zblajhani? Još k tome i oči farbaju lećama. Koje god boje bili, svi oni igraju za isti tim, a ja ne želim biti dio te igre čak ni kao publika. Lažan izbor, lažna pitanja, lažni odgovori. Ipak, reći da sam apolitičan mi je naivno, jer znam da sam uvučen u igru, htio ili ne. Zato vodim paralelno i svoju igru politikom čudnoređa. I putem nje, mogu samo sebe mijenjat, ali ne i druge nagovarat na to kao što točini klasična kurvinska politika. Najviše što mogu učinit za druge je stavit im se na raspolaganje kao inspiracija da se dobrovoljno sami promijene. Ili da rade s tim šta god hoće. Ne mogu spasiti svijet, zato ni ne rušim zidove koji ga rastrojavaju. Zid mogu u najboljem slučaju pošarat, zapišat ili probušit rupu u njemu čisto radi zadovoljštine...i da ne popizdim dok čekam da se sam uruši, jer mu druge sudbine nema.
15. Imaš li neko mišljenje, barem letimično, o hrvatskoj afirmiranoj i poluafirmiranoj muzičkoj alternativnoj sceni?
Nekada sam pisao recenzije u kojima sam se bez dlake na jeziku uspio posrati na 90% domaćih bendova sa takozvane alternativne scene. Nisam lagao, niti htio biti zlonamjeran, ali činjenica je da sam bio isfrustriran što su mi svi tadašnji bendovi propali. Na sreću, nekako sam se uspio "civilizirati", te shvatio da je konstruktivnije napravit svoj autorski bend. Tako je ono što mi se ne sviđa kod drugih postala inspiracija da napravim ono što se sviđa meni, pa sam umjesto pukog isticanja tuđih mana, ponudio alternativu meni lošoj "alternativi". Ako nešto imam nekome za prigovorit, reći ću mu to u facu ili putem pjesme ostaviti prostora da se pronađe u mojoj kritici. Bendovi za koje držim da imaju najveću vrijednost za ovaj prostor i vrijeme su trenutno: Biciklić, Dekubitus i Šta Ima? Ima mi još dobrih, ali za sada me jedino ovi uspijevaju oduševiti. Istina, u Dekubitusu sviram, u Šta Ima? sam svirao, a Bicikliću pomažem kao fan i vanjski suradnik. Sve to može proizvesti ružno mišljenje o mom muzičkom egu, jer kao, dobro je samo ono što "moje veličanstvo" dotakne. Ali, ne brinem se radi zlih jezika, jer ako me nečija muzika oduševljava, znači da među njenim stvaraocima imam srodnih glazbenih duša...a s kim ću se povezat, ako ne s njima? Osim toga, malo smo selo od scene i svi se znamo, pa je onda i prirodno da na ovaj ili onaj način pomažemo rad jedni drugima.
16. Da li se na taj način scena cijepka na hermetične klanove u kojima prijatelji podržavaju prijatelje, a za druge ih nije briga?
Ne znači automatski da mi je nečija glazba dobra samo zato što ju prave prijatelji i poznanici. Ali, na sceni nas je toliko malo da mi nije nikakav problem upoznati ljude čija mi se glazba sviđa i uspostaviti s njima suradnju. Tako da dođe nekako organski i spontano da jedni s drugima dijelimo članove i prostorije za vježbanje, uletavamo na koncerte kao zamjene kad je neki član odsutan, zovemo "susjedski" bend da nastupi kao zamjena kad neki bend ne može, glumimo u spotovima jedni drugima, pravimo si međusobno plakate i logotipe, organiziramo zajedničke koncerte i tomu slično. Nekakva rudimentarna podjela na klanove postoji, ali nemam dojam da su zatvoreni za suradnju i preplitanje. Prije ili kasnije, svi se nekako povežu u najrazličitijim kombinacijama.
17. Misliš li da svojim bendom donosiš nešto novo ili ne razmišljaš o tome?
Kad razmišljam da moram pod svaku cijenu napravit nešto novo, postajem šizofren, opterećen i pretjerano samokritičan. Kad o tome ne razmišljam, stvaram sa lakoćom. Uostalom, teško je izmisliti nešto posve novo. No, ako sam iskren u korištenju onoga što je već stvoreno, obično i nastane nešto novo kada se najmanje nadam, tako da "nikad ne reci - nikad". Ipak, treba pričekati, jer se jedino s vremenskim odmakom može valjano prosuditi da li je napravljeno nešto novo ili nije.
18. Šta misliš o članovima svog benda? Osjećaš li da se s njima povezuješ kao s osobama?
S većinom sam i prije svirao u drugim bendovima, a i izvan benda imamo bogatu povijest druženja i prijateljevanja, a ne bi to postigli da mislim o njima da su dripci. :) Da imam u bendu plaćenike koji poslovno odrađuju gaže, ne bih se trebao s njima osobno povezivati. Ovako je bend kao brak - to će reći mnogi koji dugo sviraju zajedno.
19. Misliš li da vrste muzike i tekstovi koju stvarate zahtijeva veću intelektualnu i emocionalnu povezanost?
Pa ne moram biti baš best frend s članovima benda ili publikom. Ali, pošto muzika i tekstovi obiluju referencama i parafrazama, publika i članovi benda će se bolje s njom povezati ako poznaju izvornike. Također, smatram da muzika nije samo privatna autoterapijska ili masturbatorska zadovoljština, već i društveno odgovorna djelatnost. Ako ljudima dajem samo ono što oni traže, onda sam beskičmeni turbofolker. Ako im ne dajem ništa što traže, onda sam sebični seronja. Zato uvijek tražim ravnotežu između prilagođavanja muzike publici i prilagođavanja publike muzici. Ovo prvo znači uključiti sebe u druge, a drugo uključiti druge u sebe. Tek kad se publika i izvođači ravnopravno prilagode jedni drugima, muzika postaje fešta kolektivnog suosjećanja i razmjene pozitivne energije. U svim drugim slučajevima, ona je samo produžetak vlastitog spolnog organa ili viagra za maskiranje tuđih impotencija.
